“Mi ovakvi nemamo puno prostora u sarajevskim medijima i naš glas se neće čuti od ove neprimjerene hajke i ničim izazvane buke pa vas molim da nam oprostite na prinudnoj šutnji,…Mi što se zbog svoga angažmana na dokazivanju svake istine, i one što nam odgovara i one što bi i sami rado sakrili kad bi nam vjera i moral dopuštali, mi se sigurno i čvrsto solidariziramo s Katoličkom Crkvom i iskazujemo joj naše povjerenje – jer bosanski franjevci i nama dragi prijašnji i sadašnji mnogobrojni pastiri katolički se nisu nikada u poznatoj povijesti osramotili i nikakve bojazni nema da im je sada to plan. Nikada zločince nisu naši franjevci blagoslivljali, vojnike i raznorazne paravojne i četničke i ine formacije nisu oni slali u klanje….A potrudit ću se da i tim mnogobrojnim lajavim medijima ovaj krik savjesti pošaljem, da ne zveče više mahnito svojim bezdušnim izjavama i upletanjima u pitanja vjere i priupitivanjima savjesti naših vodećih katolika. Oni to nikako nisu zaslužili”, kaže u svom osvrtu spisateljica Mihrija Feković-Kulović.
Spisateljica Mihrija Feković-Kulović, autorica dviju knjiga, ‘Živjeti i umirati za Srebrenicu’ i ‘Manjača’, izrazila je podršku Katoličkoj Crkvi u BiH koja će u subotu 16. svibnja u sarajevskoj katedrali slaviti svetu misu za žrtve Bleiburga.
Pismo podrške spisateljice Mihrije Feković-Kulović koje je objavio portal Katoličkog tjednika Nedjelja.ba, prenosimo u cijelosti.
“Poštovani,
Tuga i gnjev me obuzimaju ovih dana kada se po medijima sprovodi neviđena haranga spram kardinala Puljića i naših dobrih svećenika i fratara zbog jedne obične mise što je žele služiti za duše ubijenih na Križnom putu koji se vežu za Bleiburg, a ubijani su nenaoružani bjegunci posvuda i ne samo ustaše i ne samo katolici, na desetine tisuća ljudi, bez ikakvog suda i s namjerom da im se izbriše svaki trag postojanja i sjećanja na njih.
Ne traže raznorazni bukači da se spriječi pristup onima što bi u Sarajevu mahali ustaškim simbolima već da mise nema nikako. Ugrozit će navodno ugled antifašističkoj BiH i put prema pomirenju među do jučer protivničkim bosanskohercegovačkim narodima. Kao da naše zajedničko traganje za istinom o zločinima koji su se nedvojbeno događali i to masovno, kako u ovom tako i u onom ratu, može ometati pomirenje ako je ono iskreno.
A ovdje na prostoru bivše nam domovine se radi samo o formalnom ekonomskom pomirenju jer Srba, recimo, kad se 11. srpnja komemorira srebrenički genocid ima malo – „Žene u crnom“ i još poneko zaluta i o tome groznom događanju većina u Srbiji i okolini neće ništa da zna i negira da se isti dogodio i pored temeljne međunarodne sudske istrage i presude.
Kako onda od njih očekivati da priznaju zločine što su partizansko-četnički odredi i divizije počinili u II. svjetskom ratu nad malo krivih, a mnogo nedužnih. Pa zapisivanje je bilo u njihovim rukama i oni su nama svima u skoro 50 godina neprekidno servirali povijest kakvu su htjeli – bijelu, čistu, bez mrlje, a naše mrtve, hrvatske, bošnjačke, slovenačke, albanske, su jedino njihove porodice oplakivale u tajnosti jer su i one, u većini, bile kažnjene zbog suradništva s okupatorom.
Ostalo je pomalo zapisa o tim groznim događanjim, a najpotresnije na koje sam naišla je Put u Foču rahmetli Adila Zulfikarpašića – lijepo se iz tog autobiografskog kazivanja vidi da je Glavni štab s Titom na čelu zatekao skoro pa na djelu pokolj fočanskog stanovništva – izbrojano tada oko 8 000 kamama poklanih i ženskih i muških i dječjih leševa – tad ti naši bošnjački nesretnici nisu bili ukopani već bili razbacani posvuda, na uvid pridošlim partizanskim jedinicama.
I četnici počinitelji su ostali tu u Foči i okolini, na mjestu zločina, nisu bježali od partizana, onako krvavi, bradati i ponosni zbog masakra što su upravo počinili, a partizani vijećali malo šta da s njima rade. I donesu odluku da sve te koljače po hitnom postupku prime u svoje redove (ne osude među njima ni jednoga, a bilo ih dvije tisuće, makar za poduku da se takvo nepodopštine ne smiju raditi).
Tako je, otprilike, nastajala naša silna partizanska vojska, milijunska na kraju rata. Jedan manji dio bili ostrašćeni komunisti i revolucionari, drugi dio bili bjegunci od pokolja iz reda svih nacija, a najbrojniji bili četnici koji su u hodu bili amnestirani od prethodnih djela i nedjela. Na tim postavkama su Tito i partija napravili svoju slavnu bratstvo-jedinstvo vojsku koja je u toku i po završetku rata počinila nebrojane masovne i pojedinačne klanice i odmazde po Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku, Kosovu…
Novi Pazar su četničke horde napadale u dva navrata iako su Nijemci tamo imali svoj garnizon, ali su se građani od njih branili, pozvali upomoć baliste iz Đakovice i sve domoljube bošnjake muslimane iz okoline – ovi došli naoružani s po dvije puške – kazivali su stari da se brdo “Šanac” bijelilo od njihovih ćulafa i čakšira – tako zajednički poražavali četnike i spriječili masovno klanje – fočanski i istočno bosanski urnek.
Ali dođe kraj rata, partizanska i komunistička pobjeda, pa uslijedi strašna odmazda nad stanovništvom Sandžaka i Kosova. O tome se povijesno šutjelo, još manje pisalo, ali se potiho prepričavalo u sandžačkim domovima, a i osvijećivanje najduže bilo potrajalo, pa imao tko pričati – i oni bogatiji što su prebjegli u Tursku i oni što nisu imali kud pa ostali – sve do pada Aleksandra Rankovića 1962.
Novopazarce, njih oko 1 500 pismenih što su uspjeli pohvatati po kućama su strijeljali bez suda na kraju 1945. i početkom 1946. Tko ih je postrijeljao? Partizanski četnici – tvrde stari, oni isti što su tri godine prije bili poraženi i namjeravani pokolj im nije bio uspio, pa još imali pred zakrvavljenim očima dosta neprežaljenih svojih žrtava. A sam grad bio kažnjen na 30 godina minimalne pomoći u razvoju, zbog navodne suradnje s Nijemcima.
Kosovske baliste i preživjele sandžačke domobrane, koji se takvim komunističkim osloboditeljima nakon završetka rata nikako nisu htjeli predati, je divizija slavnog partizanskog komandanta Peke Dapčevića ganjala i puškarala se s njima preko čitave pešterske, kosovske, makedonske i bugarske teritorije, sve dok se šaka branilaca nije dokopala turske granice – njih dvije stotine od prvobitnih 10-ak tisuća ili više jer ni o tome nema nekih vjerodostojnih podataka.
Beograd naravno nije bio kažnjen, on je nama ostalima narodima poturio Prleta i Tihija što su u slavnim “Otpisanima” na kamaru slagali njemačke vojnike i oficire pa mi mladi vjerovali kako su beograđani bili hrabri nepokorni antifašisti, a nigdje nije bilo podatka da je, do dolaska Crvene armije 1944. u tom slavnom Beogradu stradao samo jedan njemački vojnik. To se može, eventualno, naći u njemačkim arhivima i nigdje drugdje jer je Beograd trebao da se veliča kao slobodarski antifašistički grad – a kad fali činjenica možemo ih dopuniti filmskim, pisanim i inim izmišljotinama i fatamorganama.
Ni podatak da se Nedićeva kvinsliška vlada, dakle beogradska, pohvalila 1942. da je prva u Europi riješila jevrejsko pitanje, se skoro 50 godina nije iznosio u javnost, a za Jasenovac se zna i uspomena na strahote tog logora (koje se ne smiju, dakako, umanjivati) njeguje sistematski, do desetostrukog pretjerivanja u brojkama – išlo se do pretpostavke od 700 000 žrtava – toliko je valjda trebalo Beogradu da se jedino ustaštvo od svih zala što su nam se događala, a što su pomno prikrivana decenijama, da se samo to ustaštvo i NDH zločini uzdignu na vječiti stub srama, domalo kao i Aušvic.
Nije se jasenovačkim stradalnicima od II. svjetskog rata naovamo baratalo tako promišljeno zbog pijeteta prema Jevrejima, koji su procentualno najviše stradali na jugoslovenskim prostorima iako su i oni uzimani u obzir. Manje je to činjeno i zbog samih Srba što su u njemu bili pogubljeni, a puno više zbog još ondašnjeg lijepo skovanog plana da se strahotama Jasenovca pravdaju svi četničko-komunistički zločini, i prošli nebrojivi i pomno zataškani svim kvazi povijesnim načinima i budući što su nam se prije nepune tri decenije počeli događati.
Svjedoci smo aktivni bili toj fašističkoj spregi, reprizi četničko-partizanskih zlodjela, okusili je na svojim kožama, rane nas još peku – i Hrvati i Bošnjaci i Albanci, pa znamo kakvu je opravdavajuću ulogu to jasenovačko stratište odigralo u korist Miloševića i klike i koliko je njime i srpska fašistička politika i elita i novinarstvo jednodušno mahalo pred svojim narodom i svjetskim zvaničnicima i kako su uspjeli da, ponajviše Jasenovcem, upriliče sebi alibi pa da nekažnjeno haraju bivšim jugoslovenskim prostorima od kraja osamdesetih pa sve do 1999. kad su zapadnjaci “progledali”.
Istovremeno smo se po prvi put u našoj krvavoj balkanskoj povijesti obranili četničko-partizanskoj-JNA bjesomučnoj navali i primjereno i dokumentirano – što domaćim snagama, što međunarodno novinarski i sudski, većinu našeg stradanja zabilježiti.
Pa ovaj put nećemo dozvoliti da srpska vjekovna laž izvojuje još jednu pobjedu i da nam omču opet prinudno ili svojevoljno okači na vrat. Do narednog klanja. Ima nas dosta što se borimo volonterski, bez državne podrške, za istinu i pravdu pisanjem i dokumentiranjem svih dostupnih podataka i svjedočanstava. Naš put je dug i trnovit, ali ćemo se ugledati, između ostalih, na časne bosanske franjevce koji su zapisivanjima najljepše sačuvali od zaborava najstarija naša povijesna i svaka druga zajednička zbivanja.
Mi što se zbog svoga angažmana na dokazivanju svake istine, i one što nam odgovara i one što bi i sami rado sakrili kad bi nam vjera i moral dopuštali, mi se sigurno i čvrsto solidariziramo s Katoličkom Crkvom i iskazujemo joj naše povjerenje – jer bosanski franjevci i nama dragi prijašnji i sadašnji mnogobrojni pastiri katolički se nisu nikada u poznatoj povijesti osramotili i nikakve bojazni nema da im je sada to plan. Nikada zločince nisu naši franjevci blagoslivljali, vojnike i raznorazne paravojne i četničke i ine formacije nisu oni slali u klanje. A opet znamo odlično kako je, suprotno od Katoličke, radila Pravoslavna Crkva – njeno ponašanje je snimljeno i dokumentirano u posljednjim ratovima, a ni u prijašnjim se nije puno bolje ponijela.
Mi ovakvi nemamo puno prostora u sarajevskim medijima i naš glas se neće čuti od ove neprimjerene hajke i ničim izazvane buke pa vas molim da nam oprostite na prinudnoj šutnji, a ako ste u mogućnosti, ovo pismo objavite u skraćenoj ili punoj verziji. A potrudit ću se da i tim mnogobrojnim lajavim medijima ovaj krik savjesti pošaljem, da ne zveče više mahnito svojim bezdušnim izjavama i upletanjima u pitanja vjere i priupitivanjima savjesti naših vodećih katolika. Oni to nikako nisu zaslužili.
Poštovanje i mir s vama”.