‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
Market je tog dana bio prepun. Bila je ona vrsta gužve u kojoj ljudi ne dolaze samo po kruh, mlijeko i nekoliko sitnica, nego kao da svi istovremeno pokušavaju završiti svoje obaveze prije nego što im dan pobjegne. Kolica su škripala po podu. Korpe su se sudarale.
Negdje u dubini marketa oglašavao se viljuškar, na razglasu je netko nešto najavljivao, a kroz cijeli prostor miješali su se zvukovi razgovora, skeniranja proizvoda i povremenog zvona na kasi. Redovi su bili dugi. Ljudi su pogledavali prema satovima. Netko je nervozno prebacivao težinu s noge na nogu. Netko je uzdisao. Netko već unaprijed izgledao ljut.
Na kasi broj tri sjedila je mlada djevojka. Bio joj je to prvi radni dan. Na stolu ispred nje nalazila se mala bočica vode i nekoliko papirića s bilješkama koje je vjerojatno zapisala da ne zaboravi ono što tek treba naučiti.Svaki proizvod koji bi uzela u ruke provjeravala je dvaput. Svaki iznos koji bi ukucala pogledala bi na ekranu još jednom. Ali ruke su joj ipak drhtale.
Nije lako biti nov. Čovjek zna da ga svi gledaju, čak i kada ga zapravo nitko ne gleda.
Svaka greška izgleda veća nego što jeste. Svaka riječ zvuči glasnije. A vrijeme kao da odjednom postane protivnik. Djevojka je pokušavala biti brza. Prebrza. I onda se desilo.
Pogriješila je. Čovjeku koji je stajao pred njom naplatila je duplo više. On je pogledao račun.
Zatim ekran. Pa ponovo račun.
„Ovo nije točno“, rekao je.
Nije povisio glas. Ali djevojka je problijedila. Odmah je shvatila što se dogodilo.
„Oprostite, ja… ja sam nova…“
Glas joj je bio tih. Možda je željela reći još nešto. Možda objasniti. Ali iza nje je već počelo negodovanje.
„Hajde, požuri!“
„Uvijek isto!“
„Koliko ćemo čekati?“
Riječi su dolazile sa svih strana. Nisu ljudi nužno bili ljuti na nju. Bili su ljuti na čekanje. Na gužvu. Na vlastiti dan. Ali kada se čovjek nađe usred tuđe nervoze, teško je razlikovati što je zaista upućeno njemu, a što samo prolazi kroz njega. Djevojka je spustila pogled. Ruke su joj još jače zadrhtale. Čovjek pred kasom mogao je sada uraditi ono što bi većina očekivala.
Mogao je podići glas. Mogao je tražiti poslovođu. Mogao je reći da ga nije briga što joj je prvi dan. Mogao je napraviti scenu. I vjerojatno bi imao pravo biti ljut. Ali ponekad čovjek ima pravo na ljutnju, a ipak izabere nešto bolje. Pogledao je djevojku. Pa ljude iza sebe.
Onda je mirno rekao:
-„Polako.“
Djevojka je podigla oči.
„Svi smo nekad bili novi.“
Nastala je kratka tišina. Čovjek se zatim okrenuo prema redu.
„Imate li vi vremena?“
Netko je spustio pogled. Netko prestao gledati u sat.
„Jer“, nastavio je, „ona ima samo jedan prvi dan.“
Kao da je netko utišao cijeli market. Nitko nije odgovorio. Jer ponekad jednostavna rečenica pogodi baš tamo gdje treba.
Svi su nekada imali prvi dan. Prvi posao. Prvi pokušaj. Prvi put kada nisu znali kako nešto napraviti. Prvi put kada su pogriješili pred drugima. Samo što se to, dok stojimo u redu i čekamo, lako zaboravi.
Djevojka je ponovo pogledala račun. Udahnula je duboko. Počela ispravljati grešku.
Ovaj put polako. Jedan broj. Pa drugi. Provjera. Još jedna provjera. Ruke su joj se i dalje tresle. Ali manje. Čovjek je strpljivo čekao. Nije gledao na sat. Nije uzdisao. Nije je požurivao. Samo je stajao. Kao da joj je svojim strpljenjem govorio da ima pravo na tih nekoliko minuta. Kada je konačno ispravila račun, pogledala ga je.
-„Evo“
On je provjerio. Sve je bilo u redu. Platio je. Uzeo račun. A onda joj rekao:
„Sljedeći put ćeš biti sigurnija.“
Nasmiješio se. I otišao. Nije znao koliko joj je ta rečenica značila. Možda nikada neće ni saznati. Jer ljudi često ne vide posljedice vlastitih riječi. Jednom čovjeku one mogu biti sasvim obične. Drugome mogu promijeniti cijeli dan.
Djevojka je nastavila raditi. Sljedeći kupac prišao je kasi. Ona je ponovo uzela proizvod. Ukucala cijenu. Ovoga puta ruke su joj bile mirnije. A ljudi u redu počeli su govoriti tiše.
Neko je čak rekao:
„Sretno.“
Druga žena joj je uz osmijeh rekla:
„Ne brini, svi smo počinjali.“
Djevojka je kratko klimnula. Na licu joj se pojavio osmijeh. I market je ponovo postao samo market. Redovi su ostali dugi. Kolica su i dalje škripala. Ljudi su i dalje žurili. Računi su se i dalje štampali. Ali nešto je bilo drugačije. Jedna mala greška više nije bila razlog za ljutnju.
Postala je podsjetnik. Da čovjek ne postaje dobar u nečemu tako što nikada ne griješi. Postaje dobar tako što griješi, uči i pokušava ponovno.
Nitko ne nauči hodati tako što nikada ne padne. Nitko ne nauči govoriti a da nekada kaže pogrešnu riječ. Nitko ne postane iskusan bez prvog dana na kojem nije znao sve. A ipak, kada drugi pogriješe, često od njih tražimo upravo ono što ni sami nismo mogli dati sebi na početku. Savršenstvo. Možda zato ponekad trebamo biti malo strpljiviji. Ne zato što greške nisu važne. Jesu. Ali čovjek koji je napravio grešku nije zbog toga postao manje vrijedan.
Možda samo još nije stigao naučiti ono što mi već znamo. I možda će upravo način na koji smo se prema njemu ponašali odrediti kako će se sutra ponašati prema nekome drugom.
Čovjek pred kasom tog dana nije samo ispravio svoj račun. Dao je jednoj djevojci nešto mnogo važnije. Dao joj je pravo da uči. Pravo da pogriješi. Pravo da pokuša ponovo. A ljudi u redu dobili su, a da su to tražili, malu lekciju iz strpljenja. Jer svako od nas jednom je bio početnik. Samo se ponekad pravimo da smo to zaboravili. Zato možda nije najvažnije pitati:
„Kako si mogao pogriješiti?“
Ponekad je važnije reći:
„Dobro. Pogriješio si. Hajdemo pokušati ponovno.“
Jer poštovanje nije u tome da od drugih tražimo savršenstvo. Poštovanje je u tome da čovjeku damo dovoljno prostora da ga nauči.
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.