Sve veći broj ljudi odgađa roditeljstvo ili svjesno odlučuje da neće imati djecu. Iza tog trenda ne stoje samo visoki troškovi života, skupe nekretnine i financijska nesigurnost. Sve važniju ulogu imaju društvene mreže, utjecaj prijatelja, promjene životnih prioriteta i strah od odgovornosti koju roditeljstvo donosi. Nova knjiga britanske autorice Camille Cavendish upozorava na demografske posljedice koje bi mogle obilježiti budućnost društva.
U Južnoj Koreji prodaja dječjih kolica za kućne ljubimce nadmašila je prodaju kolica za djecu. U Japanu pojedina svetišta blagoslivljaju više pasa nego beba, dok neke kompanije zaposlenicima nude čak i slobodne dane kako bi se mogli brinuti o novom kućnom ljubimcu ili ostati uz njega kada je bolestan.
Ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postaje sve češća pojava: kućni ljubimci za mnoge ljude više nisu samo životinje koje žive u njihovim domovima, nego trajna zamjena za roditeljstvo.
Dok jedni u tome vide promjenu životnih navika, drugi upozoravaju na sve izraženiju demografsku krizu. Papa Franjo govorio je o „demografskoj zimi”, upozoravajući na posljedice sve manjeg broja rođene djece, dok je Elon Musk pad nataliteta opisao kao jednu od najvećih prijetnji civilizaciji.
Danas svih 15 najvećih svjetskih gospodarstava, mjerenih bruto domaćim proizvodom, bilježi stope fertiliteta ispod razine potrebne za jednostavnu obnovu stanovništva. Među njima su Sjedinjene Američke Države, Kina i Indija.
Prema pojedinim demografskim projekcijama, svjetsko bi stanovništvo kasnije tijekom ovog stoljeća moglo početi opadati, što bi bio prvi takav slučaj od vremena velike kuge u 14. stoljeću.
Generacija koja stalno odgađa roditeljstvo
Britanska novinarka i kolumnistica Financial Timesa, barunica Camilla Cavendish, u svojoj novoj knjizi Generation Maybe istražuje razloge zbog kojih sve veći broj ljudi odustaje od roditeljstva ili ga neprestano odgađa.
Autorica takve ljude naziva „Generacijom možda” – generacijom koja nije nužno protiv djece, ali stalno čeka pravi trenutak, odgovarajućeg partnera, stabilniju financijsku situaciju ili bolje životne okolnosti.
Cavendish istražuje zašto slabi ono što se nekada smatralo jednim od najdubljih ljudskih nagona – želja za nastavkom obiteljske loze.
Posljedice tog trenda mogle bi biti dalekosežne. Sve starije stanovništvo značit će manji broj mladih ljudi koji će financirati mirovinske sustave, zdravstvenu zaštitu i druge javne usluge.
Promjene bi mogle utjecati i na kulturu, društvene odnose i globalnu geopolitiku. Prema pojedinim projekcijama, Nigerija bi do 2050. godine mogla prestići Sjedinjene Američke Države i postati treća najmnogoljudnija država svijeta.
Autorica upozorava i na mogućnost da demografske promjene dodatno pojačaju međunarodne napetosti, dok bi se vjerska struktura svjetskog stanovništva mogla promijeniti u korist zemalja s većinskim kršćanskim i islamskim stanovništvom.
Sve manje djece znači i sve manje rodbine
Jedna od manje očitih posljedica pada nataliteta jest takozvani „kin crash”, odnosno postupno smanjivanje broja članova šire obitelji.
Kada obitelji imaju jedno dijete ili uopće nemaju djecu, buduće generacije imat će sve manje braće, sestara, rođaka, nećaka i drugih članova obitelji.
Primjerice, prije 50 godina prosječna 35-godišnja Kanađanka imala je oko 20 živih rođaka. Danas ih ima približno deset, a do 2095. godine mogla bi ih imati samo pet.
Prema istraživanju objavljenom u časopisu američke Nacionalne akademije znanosti, do kraja stoljeća broj živih rođaka koje će imati osobe u dobi od 65 godina mogao bi biti globalno manji za 38 posto u usporedbi s 1950. godinom.
Takve promjene mogle bi povećati osjećaj usamljenosti i dodatno oslabiti obiteljske mreže podrške.
Nisu problem samo novac i skupe nekretnine
Visoki troškovi života, cijene stanova i nesigurnost zaposlenja često se navode kao glavni razlozi zbog kojih mladi odgađaju roditeljstvo.
Mnogi ne žele imati djecu dok žive s vlastitim roditeljima ili nemaju dovoljno prostora i financijske sigurnosti za samostalan obiteljski život.
Istraživanje Benjamina Couillarda sa Sveučilišta u Torontu procjenjuje da bi približno polovica nedavnog pada nataliteta u SAD-u mogla biti povezana s rastom cijena nekretnina.
Prema njegovim izračunima, između 1990. i 2020. godine rodilo bi se oko 13 milijuna djece više da su troškovi stanovanja ostali stabilni.
Ipak, visoke cijene nekretnina ne mogu objasniti cijeli problem. Natalitet je snažno pao i u državama poput Japana, gdje stanovanje nije uvijek glavni razlog odustajanja od roditeljstva.
Sve važniji čimbenik postaje i cijena vremena.
Roditeljstvo postaje sve zahtjevnije
Kako društva postaju bogatija, ljudi imaju sve više mogućnosti za korištenje vlastitog vremena. Karijera, putovanja, osobni razvoj, hobiji i financijska neovisnost mnogima postaju privlačniji od tradicionalnog obiteljskog života.
Istodobno, roditeljstvo je postalo intenzivnije nego u prethodnim generacijama.
Roditelji sve više ulažu u obrazovanje djece, privatne instrukcije, glazbene škole, strane jezike i različite izvannastavne aktivnosti. Takav pristup poznat je kao intenzivno roditeljstvo.
Neki smatraju da je bolje imati jedno ili dvoje djece kojima mogu pružiti maksimalne mogućnosti nego imati veću obitelj i rasporediti vrijeme i novac na više djece.
Društvene mreže utječu na odluku o roditeljstvu
Jedan od zanimljivijih zaključaka knjige odnosi se na takozvanu društvenu zarazu, odnosno način na koji ljudi preuzimaju stavove i životne odluke iz svoje okoline.
Na društvenim mrežama sve su popularniji sadržaji koji promoviraju život bez djece, uz hashtag #Childfree.
Takav život često se prikazuje kroz popodnevni odmor, putovanja, financijsku slobodu, štednju i mogućnost ranijeg umirovljenja.
Autorica navodi i istraživanja koja pokazuju da televizijski sadržaji mogu utjecati na odluke o roditeljstvu.
Primjerice, američka emisija MTV-ja „16 and Pregnant” te brazilske televizijske serije koje prikazuju manje obitelji povezivane su s promjenama u reproduktivnom ponašanju gledatelja.
Sve je više i osobnih ispovijesti u kojima ljudi otvoreno govore o poteškoćama roditeljstva i braka, što također može utjecati na percepciju obiteljskog života.
Važnu ulogu imaju i prijatelji, braća i sestre. Ljudi često prilagođavaju svoje želje i odluke životnim obrascima osoba s kojima se svakodnevno druže.
Zanimljiv primjer dolazi iz Poljske. Poljakinje koje se presele u Veliku Britaniju imaju više djece od svojih vršnjakinja koje ostanu u domovini. Njihov broj djece približava se prosjeku kućanstava u novoj zemlji, iako je odgoj djeteta u Londonu često skuplji nego u Varšavi.
Odgađanje roditeljstva može imati ozbiljne posljedice
Cavendish posebno upozorava na ljude koji žele imati djecu, ali neprestano čekaju idealne okolnosti.
U knjizi kritički govori o očekivanjima koja se stvaraju oko medicinski potpomognute oplodnje (IVF) i zamrzavanja jajnih stanica.
Prema njezinu mišljenju, neke klinike ženama predstavljaju optimističniju sliku mogućnosti kasnijeg roditeljstva nego što je opravdano stvarnim statističkim podacima.
Uspješnost postupaka sa zamrznutim embrijima znatno varira i ovisi o dobi žene te drugim medicinskim čimbenicima. Prema podacima navedenima u knjizi, prosječna stopa uspješnosti u Velikoj Britaniji manja je od 30 posto.
Autorica upozorava i na manje poznat problem muške plodnosti. Kvaliteta spermija i njihova brojnost u mnogim su zemljama u padu, a na to mogu utjecati dob, okolišni čimbenici i izloženost određenim kemikalijama iz svakodnevnog života.
Iako se o biološkom satu žena često govori, muška plodnost također opada s godinama, što se u javnosti znatno rjeđe spominje.
Može li se zaustaviti pad nataliteta?
Jedno od ključnih pitanja jest što države mogu učiniti kako bi potaknule rađanje djece.
Imigracija može ublažiti posljedice starenja stanovništva, ali je u mnogim zemljama politički nepopularna. S druge strane, kampanje kojima se građane pokušava nagovoriti na roditeljstvo uglavnom nisu pokazale značajnije rezultate.
Autorica navodi i neobične primjere takvih kampanja.
Danska je svojedobno pokrenula reklamnu kampanju „Do it for Denmark”, kojom su parove poticali na odlazak na odmor i začeće djeteta, uz mogućnost osvajanja nagrada.
U Singapuru je čak snimljena i glazbena kampanja u kojoj se roditeljstvo predstavljalo kao domoljubna dužnost.
U knjizi se predlaže 11 mogućih načina za poticanje nataliteta, od kvalitetnije edukacije o biološkom satu kod oba spola do promjene obrazovnog sustava kako bi ljudi mogli ranije zasnovati obitelj.
Jedan od neobičnijih prijedloga odnosi se na mogućnost da roditelji dobivaju dodatne glasove na izborima za svako dijete. Takvu ideju ranije je predlagao demograf i ekonomist Paul Demeny, smatrajući da bi se time povećao politički utjecaj mlađih generacija.
Ipak, riječ je o prijedlogu koji bi otvorio brojna pitanja o jednakosti biračkog prava i demokratskom predstavljanju građana.
Hoće li Generacija možda postati Generacija ne?
Na kraju, autorica zaključuje da je odluka o roditeljstvu osobna, ali da njezine posljedice nadilaze pojedinca i njegovu obitelj.
Pad nataliteta nije rezultat samo jednog čimbenika. Na njega utječu ekonomski uvjeti, društvene promjene, tehnologija, osobni prioriteti, međuljudski odnosi i sve veća očekivanja koja se postavljaju pred roditelje.
Najvažnije pitanje koje knjiga ostavlja otvorenim jest hoće li generacija koja danas neprestano odgađa odluku o djeci na kraju ipak postati generacija koja ih uopće neće imati.
Odgovor će, kako zaključuje autorica, morati pričekati neko novo poglavlje demografske povijesti.