Od nevidljivih balerina do razgovorljivih kartonskih pakiranja mlijeka, izmišljeni prijatelji nisu samo dio dječje mašte. Istraživanja pokazuju da mogu poticati kreativnost, empatiju i emocionalni razvoj, a njihove dobrobiti mogu se osjećati čak i u odrasloj dobi.
Tijekom djetinjstva imala sam mnogo lijepih prijateljstava, ali jedna skupina ostavila je posebno dubok trag. Capin, Mia i Hannah bili su moji najbliži prijatelji od najranije dobi. Sjećam se brojnih sretnih trenutaka koje smo zajedno proveli.
Tijekom vrućih ljetnih dana satima smo izrađivali vjenčiće od tratinčica, promatrali neobične oblike oblaka, pekli kolačiće, igrali se skrivača, vježbali stoj na rukama i radili kolutove. Naše su igre trajale sve dok ljeto ne bi završilo.
Bili smo nerazdvojni četverac, ali postojala je jedna neobičnost: Capin, Mia i Hannah zapravo nisu postojali. Bili su plod moje mašte.
To su bili moji imaginarni prijatelji kojima sam povjeravala tajne, od kojih sam tražila savjete i s kojima sam se zabavljala. Nisam ih izmislila zato što sam bila usamljena, sramežljiva ili zato što nisam imala prijatelje u stvarnom životu. Čak ni danas, mnogo godina poslije, nisam sigurna odakle su se pojavili ni zašto.
Bez obzira na to kako su nastali, istraživanja sugeriraju da sam imala razloga biti sretna što sam ih imala. Od razgovorljivih pakiranja mlijeka do raznobojnih aligatora i čarobnih žirafa duhova, djeca stvaraju nevjerojatno raznolike imaginarne likove koji ih prate kroz različite faze odrastanja.
Sve je više dokaza da takva prijateljstva mogu imati brojne prednosti, uključujući razvoj empatije i kreativnosti, čiji se učinci mogu zadržati i u odrasloj dobi.
Imaginarni prijatelji češći su nego što mislimo
Prema psihologinjama Naomi Aguiar i Marjorie Taylor, čak dvije trećine djece do sedme godine života imalo je imaginarnog prijatelja – lik koji su sama stvorila i s kojim redovito komuniciraju ili o njemu govore.
Psihologinja Naomi Aguiar, autorica knjige „Imaginary Friends and the People Who Create Them”, ističe kako djeca koja imaju izmišljene prijatelje nemaju manje stvarnih prijatelja od ostale djece.
„Ta djeca nemaju manje prijatelja od drugih. Imaju jednak broj uzajamnih prijateljstava kao i djeca koja nemaju imaginarne prijatelje. Podaci pokazuju da su u gotovo svakom pogledu jednaka ostaloj djeci”, objašnjava Aguiar, koja istražuje odnose djece s imaginarnim prijateljima i AI chatbotovima na Državnom sveučilištu Oregon u SAD-u.
Prema njezinim riječima, imaginarni prijatelji često se pojavljuju kada dijete nema nikoga u blizini. To ne znači da je dijete duboko usamljeno, nego jednostavno da se u određenom trenutku nalazi samo i želi društvo.
„Mnoga djeca stvaraju imaginarne prijatelje zato što im je to zabavno i zato što vole društvene interakcije. Ako u određenoj situaciji nemaju nekoga s kim bi komunicirala, stvaraju vlastitog prijatelja”, objašnjava Aguiar.
Istraživanja pokazuju da djeca s imaginarnim prijateljima mogu biti kreativnija u pripovijedanju, manje sramežljiva, zainteresiranija za fantaziju i sposobnija usredotočiti pozornost. Također, neka istraživanja povezuju imaginarna prijateljstva s manjim korištenjem ekrana i živopisnijom mentalnom slikovitošću.
Svaki imaginarni prijatelj jedinstven je i često se prilagođava promjenjivim željama i potrebama djeteta.
Aguiar navodi zanimljiv primjer djevojčice koja je imala nevidljivo kartonsko pakiranje mlijeka za prijatelja. Djevojčici se sviđalo što njezin prijatelj nije čovjek pa je kroz njihov odnos učila kako je to biti nešto drugo, dok je ona njega učila kako je biti čovjek.
Od nevidljivih balerina do dječaka koji je živio u oblaku
Moji imaginarni prijatelji pojavili su se kada sam imala otprilike tri godine.
Hannah i Mia bile su inspirirane dvjema djevojčicama iz jednog baletnog filma. Nikada nisu hodale, nego su neprestano skakale, vrtjele se i izvodile baletne pokrete. Nosile su jednake nježnoružičaste triko-majice, tutue i baletne papučice.
Capin je, međutim, bio prava zagonetka. Nisam imala pojma odakle se pojavio.
Bio je stariji od nas. Imao je tamnu kosu koja mu je prekrivala oči, a oko njega se uvijek nalazio dojam posebne profinjenosti, koji se u mojoj mašti pojavljivao kao sivi oblak što ga je pratio.
Često je stajao po strani i povremeno nam davao korisne savjete. Dok su me djevojčice oduševljavale svojim baletnim pokretima, Capinove promišljene riječi pružale su mi osjećaj sigurnosti.
Unatoč njihovim različitim osobnostima, svi su me jednako zabavljali.
Tijekom zimskih mjeseci zajedno smo slikali, bojili, lijepili i ukrašavali sve što nam se našlo pred očima. Crtali smo lica na zamagljenim prozorima, promatrali šarene eksplozije vatrometa na tamnom studenom nebu te listali kataloge i zaokruživali poklone kojima smo se nadali za Božić.
Imaginarni prijatelji pomažu djeci razumjeti druge ljude
„Najvažniji dio imaginarnog prijateljstva za mene je stvaranje uma i interakcija s tim umom”, objašnjava Paige Davis, izvanredna profesorica razvojne psihologije i psihopatologije na Sveučilištu u Leedsu u Velikoj Britaniji.
Neki imaginarni prijatelji temelje se na stvarnim osobama ili predmetima kojima djeca daju ljudske osobine, dok drugi nastaju kao životinje ili potpuno fantastična bića.
Istraživanje koje je provela Marta Giménez-Dasí sa Sveučilišta u Valenciji u Španjolskoj i njezini kolege pokazalo je da su djeca u dobi od četiri do šest godina koja imaju imaginarne prijatelje postigla bolje rezultate u procjenama razumijevanja tuđih misli i emocija.
To znači da su bolje razumjela kako drugi ljudi mogu imati uvjerenja, želje i namjere koje se razlikuju od njihovih vlastitih.
Ipak, znanstvenici još ne znaju je li bolje emocionalno razumijevanje posljedica stvaranja imaginarnih prijatelja ili djeca koja su već zainteresiranija za tuđe misli češće stvaraju takve prijatelje.
Posebna uloga imaginarnih prijatelja kod djece s autizmom
Stručnjaci su istraživali mogu li imaginarna prijateljstva biti korisna i djeci s autizmom.
Djeca s autizmom mogu stvarati i održavati uspješna prijateljstva, ali njihov način komunikacije te razumijevanja društvenih odnosa i emocija često se razlikuje od načina njihovih vršnjaka.
Također, prema riječima Paige Davis, češće se uključuju u kreativne aktivnosti poput crtanja, umjesto u klasične igre pretvaranja i zamišljanja.
Zbog toga se pretpostavljalo da bi mogla biti manje sklona stvaranju imaginarnih prijatelja.
Međutim, kada je Davis razgovarala s roditeljima 124 djece s autizmom, otkrila je da je 49 posto roditelja potvrdilo kako je njihovo dijete imalo imaginarnog prijatelja u dobi između jedne i 11 godina.
Stručnjaci smatraju da takva prijateljstva djeci mogu pružiti priliku za vježbanje društvenih interakcija koje im ponekad predstavljaju izazov.
„Jedna od poteškoća kod autizma jest razumijevanje i snalaženje u društvenim odnosima. Stvaranje imaginarnog prijatelja može pružiti sigurno okruženje za istraživanje tih odnosa”, objašnjava Tracy Gleason, profesorica psihologije na koledžu Wellesley u SAD-u.
Ponavljani razgovori i interakcije s nevidljivim prijateljem, koji na neki način ima vlastiti um, mogu djetetu pomoći u razvijanju temeljnog razumijevanja društvenih odnosa.
Davis navodi kako su roditelji djece s autizmom koja su imala imaginarne prijatelje procjenjivali da njihova djeca bolje razumiju tuđe misli i osjećaje od djece bez takvih prijatelja.
Također su pokazivala znatno veći interes za provođenje vremena s drugima i sklapanje novih prijateljstava.
Imaginarne svađe pomažu u rješavanju stvarnih problema
Imaginarni prijatelji ne služe samo za zabavu. Oni djeci mogu pružiti sigurno okruženje u kojem uče postavljati granice, razumjeti vlastite osjećaje, voditi teške razgovore i pronalaziti zajednička rješenja.
Aguiar navodi primjer djeteta koje ima prijatelja u školi koji mu stalno uzima omiljeni kamiončić.
Dijete može zamisliti da njegov imaginarni prijatelj radi istu stvar. Kroz igru može vikati na njega, tražiti ispriku, a zatim zajedno s njim dogovoriti pravila i pronaći rješenje.
Takvo iskustvo poslije može primijeniti u stvarnoj situaciji s prijateljem iz škole.
„To je razvojno primjereno jer dijete samo upravlja rješavanjem problema. Takav proces može biti vrlo snažan način razumijevanja stvarnog svijeta, događaja i odnosa kroz vlastitu maštu”, objašnjava Aguiar.
Davis dodaje da djeca s imaginarnim prijateljima češće opisuju stvarne prijatelje prema njihovim osobinama i načinu razmišljanja, a ne samo prema fizičkom izgledu.
Primjerice, umjesto da kažu kako prijateljica nosi pletenice ili plavu majicu, vjerojatnije će primijetiti njezin smisao za humor i način na koji se odnosi prema drugima.
To bi moglo upućivati na razvijeniju empatiju i bolje razumijevanje društvenih odnosa.
Imaginarni prijatelji ne nestaju uvijek s odrastanjem
Često se smatra da su imaginarni prijatelji isključivo dio ranog djetinjstva i da nestaju kada djeca odrastu. Međutim, istraživanja pokazuju da se takva prijateljstva mogu pojaviti i tijekom adolescencije, pa čak i u odrasloj dobi.
Tracy Gleason ističe kako mnogi pogrešno vjeruju da imaginarna prijateljstva nemaju nikakvu ulogu nakon djetinjstva.
U nedavnom istraživanju, koje još nije prošlo stručnu recenziju, Gleason je otkrila da i odrasle osobe imaju imaginarne prijatelje.
Od 56 sudionika koji su izjavili da imaju imaginarnog prijatelja, njih 68 posto stvorilo je takvog prijatelja prije 20. godine života. To upućuje na mogućnost da su imaginarni prijatelji neke osobe pratili od djetinjstva ili adolescencije sve do odrasle dobi.
Oko 30 posto sudionika izjavilo je da su svog imaginarnog prijatelja stvorili tek u odrasloj dobi.
Kako imaginarni prijatelji pomažu odraslima?
Odrasli stvaraju imaginarna prijateljstva iz različitih razloga. Ona im mogu pružiti osjećaj društva i podrške, pomoći u razmišljanju, motivaciji, emocionalnoj bliskosti, donošenju moralnih odluka ili jednostavno poslužiti kao način opuštanja i ublažavanja svakodnevnog stresa.
Prema riječima Gleason, takva prijateljstva u odrasloj dobi mogu imati i vrlo praktičnu ulogu.
Mogu pomoći u pripremi za poslovne situacije, primjerice simuliranju zahtjevnog razgovora s klijentom ili kolegom, kao i uvježbavanju prezentacije prije važnog sastanka.
Na taj način osoba može unaprijed razmotriti različite scenarije, razvijati emocionalnu otpornost i osjećati se sigurnije u stvarnim situacijama.
„To je više povezano s funkcioniranjem u društvu, pripadanjem skupini, uspjehom na poslu i svladavanjem zadataka koje posao postavlja pred nas”, objašnjava Gleason.
Dodaje kako imaginarni prijatelji mogu pomoći ljudima da se razvijaju, mijenjaju i postupno postanu osobe kakve žele biti.
Imaginarni prijatelji, dakle, nisu nužno znak usamljenosti ili povlačenja iz stvarnog svijeta. Naprotiv, dječja mašta može biti siguran prostor za učenje o prijateljstvu, emocijama, empatiji i rješavanju problema – vještinama koje nam mogu koristiti tijekom cijelog života.