Smješten 365 metara iznad Svete doline u Peruu, Skylodge svojim prozirnim kapsulama za spavanje gostima pruža nevjerojatan pogled na Ande. No, prije nego što uživaju u luksuzu i spektakularnom krajoliku, moraju svladati izazovan uspon po strmoj stijeni.
Noge su mi drhtale dok sam pažljivo premještala planinarsku cipelu na tanku pletenu čeličnu sajlu ispod sebe. Čvrsto se držeći za sigurnosni kabel u visini očiju, prebacila sam karabiner na sljedeći dio metalne konstrukcije i zakoračila iznad ponora dubokog više od 200 metara.
„Očito se bojim visine”, doviknula sam suprugu iza sebe dok je i on pokušavao prijeći nesigurni viseći most.
Ispod mojih nogu nalazila se samo sajla, dok su se strme granitne stijene peruanske Svete doline spuštale prema mutnozelenoj rijeci Urubambi, stotinama metara ispod nas. Nespretno sam prelazila razmak od 20 metara, neprestano ponavljajući sebi samo jedno: ne gledaj dolje.
Kada sam napokon stigla na drugu stranu, uspjela sam se prebaciti na metalne ljestve. Naš vodič Efren Lopez uvjeravao nas je da nas čeka još samo nekoliko stotina metara uspona.
Sve to, vjerovali ili ne, bilo je samo dio postupka prijave u hotel.
Naše odredište bio je Skylodge Adventure Suites, kompleks prozirnih kapsula pričvršćenih uz okomitu stijenu, čak 365 metara iznad dna Svete doline. Do njih se dolazi posebno projektiranim sustavom ljestava, čeličnih sajli, metalnih prečki i osiguranih stepenica.
Suprug i ja, zajedno s još četvero gostiju, odlučili smo provesti noć viseći iznad peruanskih Anda.
Hotel koji prkosi gravitaciji
Nekadašnje poljoprivredno središte Carstva Inka, peruanska Sveta dolina danas privlači turiste svojim drevnim ruševinama, tradicionalnim selima i spektakularnim planinskim krajolicima.
Malo selo Pachar, u kojem se nalazi Skylodge, udaljeno je svega desetak kilometara od poznatog inkanskog grada Ollantaytamba. Ipak, njegove zelene ravnice i snijegom prekriveni vrhovi Anda djeluju kao potpuno drukčiji svijet.
Lopez nas je polako vodio prema vrhu, svladavajući niz uskih izbočina uklesanih u granitnu stijenu. Na maloj platformi, jedva dovoljno širokoj za tri osobe, zastala sam, zategnula sigurnosni pojas i pogledala prema dolini.
Duboko ispod nas rijeka Urubamba vijugala je između obrađenih polja, okružena oštrim planinskim vrhovima.
Još uvijek omamljena od visine, usudila sam se pogledati prema kapsulama koje su se nalazile visoko iznad nas. Dok se drugi penjač pokušavao smjestiti na usku platformu, bila sam potaknuta da nastavim uspon.
Unatoč početnom strahu, postupno sam uhvatila ritam, premještajući karabinere i osiguravajući se tijekom penjanja. Ipak, rijedak planinski zrak otežavao mi je disanje.
Kada smo stigli na visinu od približno 3200 metara nad morem, već sam teško disala. Nakon dva sata penjanja napokon sam se izvukla na metalnu platformu ispred restoranske kapsule. Bila sam potpuno iscrpljena.
Noć među zvijezdama
Čak ni na toj visini nije bilo odmora za one koji se boje visine. Prozirne kapsule izgledale su kao da vise iznad praznine.
Tek kada sam se sigurno našla unutra i skinula sigurnosni pojas, napokon sam mogla sjesti i odahnuti.
Suprug i ja pridružili smo se četvero naših suputnika za stolom uz čaj, promatrajući zalazak sunca iznad Svete doline kroz prozirne stijenke restoranske kapsule. U međuvremenu je naš vodič Lopez pripremao tradicionalnu peruansku večeru od četiri slijeda.
Na jelovniku su bili juha od bundeve, piletina s umakom remoulade i andski krumpir, a za desert bogati kolač od kakaa s dodatkom svježe marakuje.
Izvan kapsule ružičasto nebo postupno je tamnilo, a na njemu su se počele pojavljivati prve zvijezde i impresivna Mliječna staza.
Popila sam ostatak vina u jednom gutljaju kada sam se sjetila da nas do spavaće kapsule čeka još jedan uspon.
Lopez nam je pomogao ponovno staviti sigurnosne pojaseve i pripremiti se za kratko penjanje do privatnih kapsula. Koristeći metalne rukohvate i oslonce za noge pričvršćene izravno u granitnu stijenu, suprug i ja krenuli smo prema svojoj spavaćoj sobi.
„Obavezno ostanite budni do kasno ako želite vidjeti najljepši pogled na Mliječnu stazu”, savjetovao nam je vodič.
Do naše kapsule, pričvršćene uz stijenu, ulazilo se kroz otvor na krovu. Unutrašnjost je sadržavala tri kreveta – jedan bračni i dva jednostruka – te šest prozora s pogledom na Svetu dolinu.
Kupaonica je, međutim, bila znatno jednostavnija. Umjesto klasičnog toaleta nalazio se ekološki suhi WC, od ostatka prostora odvojen debelom zavjesom. Tuša nije bilo.
Temperatura u kapsuli brzo je padala pa sam se smjestila na bračni krevet, prekrila debelim dekama i promatrala dolinu kroz zakrivljenu staklenu stijenu.
Nije bilo mnogo toga za raditi osim čitati, pijuckati vino i čekati najtamniji dio noći, kada zvijezde postaju najvidljivije.
Iz daljine su dopirali zvukovi civilizacije: povremena automobilska truba, udaljena sirena i vjetar koji je udarao o vanjski dio kapsule.
Zvjezdano nebo u kulturi Inka
Ranije te večeri Lopez nam je objasnio koliko je noćno nebo bilo važno u kulturi Inka.
„Rijeka Urubamba ispod nas za Inke je predstavljala zemaljski odraz Mliječne staze, a svako živo biće imalo je svoj nebeski pandan u toj slikovitoj galaksiji”, ispričao nam je.
Ležeći visoko iznad doline, promatrala sam Mliječnu stazu dok je njezin zemaljski odraz vijugao dolinom ispod nas.
Kako se na nebu pojavljivalo sve više zvijezda, imala sam osjećaj kao da tonem u san među njima, a ne ispod njih.
Uzbudljiv povratak u dolinu
Neposredno prije šest sati ujutro, zlatna jutarnja svjetlost preplavila je moju kapsulu. Izvana se čulo pjev ptica, dok su se ostali gosti polako budili.
Nakon što smo se vratili u restoransku kapsulu na doručak, pripremili smo se za posljednju avanturu – spuštanje niz šest ziplineova, odnosno čeličnih sajli, čija se duljina kretala od 150 do čak 700 metara.
Samouvjereno sam se pričvrstila na prvu sajlu i još jednom pogledala strmu planinsku padinu. Napokon sam se počela osjećati kao da pripadam tom neobičnom okruženju.
Odrazivši se s platforme, velikom sam brzinom proletjela između narančastih granitnih stijena prema Lopezu, koji nas je čekao na udaljenoj platformi.
Neposredno prije završetka spuštanja nagnula sam se udesno kako bih izbjegla nagli trzaj automatske kočnice, koja me lagano zaustavila na sljedećoj platformi.
Tako sam se spuštala od platforme do platforme, cik-cak niz stijenu, približavajući se dolini svakim novim spustom.
Za manje od sat vremena ponovno sam bila na čvrstom tlu.
Cijelo iskustvo bilo je mnogo zahtjevnije nego što smo itko od nas očekivali. Ipak, nakon noći provedene viseći iznad Svete doline, tišina prirode, osjećaj zadovoljstva nakon svladanog fizičkog izazova i spektakularni pogledi učinili su svoje.
Već sam počela maštati o budućim usponima, noćenjima na liticama i novim avanturama u planinama.
Koliko košta noćenje u ovom neobičnom hotelu?
Lokacija: Pachar, Sveta dolina, Peru.
Kako stići: Hotel je udaljen približno 90 minuta vožnje od Cusca. Do kapsula se dolazi uz stručno vodstvo, dvosatnim usponom osiguranom čeličnim sajlama (via ferrata), dok se povratak odvija ziplineovima.
Trajanje: Dostupna je poludnevna avantura s ručkom ili noćenje u kapsuli.
Cijena: Jedno noćenje, uključujući prijevoz iz Cusca, vodiča, uspon i spuštanje ziplineovima, stoji 1640 peruanskih sola, odnosno približno 350 funti ili 480 američkih dolara po osobi.
Najbolje vrijeme za posjet: Sušna sezona, koja obično traje od travnja do listopada, idealna je za promatranje zvjezdanog neba.
Alternativa za one koji se boje visine: Isti organizator nudi i Starlodge Adventure Suites, smješten niže na stijeni, do kojeg se dolazi kratkom šetnjom. Te kapsule imaju tuševe, klasične toalete i vanjsku hidromasažnu kadu za opuštanje pod zvijezdama.
(izvor: BBC)