Zamislite da ste vođa nacije i suočavate se s dilemom. Otprilike pola milijuna ljudi, koji su ključni za svakodnevni život svih građana, živi u vašoj zemlji. Oni se brinu o ostarjelim roditeljima, rade u malim i velikim tvrtkama, beru hranu koja je na vašem stolu. Oni su također dio vaše zajednice. Vikendom šetaju parkovima, odlaze u restorane i igraju za lokalni amaterski nogometni klub.
No, jedna ključna stvar čini tih pola milijuna ljudi drugačijima od ostalih u vašoj zemlji: oni nemaju zakonske dokumente koji im omogućuju život ondje. Kao rezultat toga, nemaju ista prava kao građani vaše zemlje i ne mogu ispunjavati iste obveze. Ne mogu steći visoko obrazovanje, plaćati poreze ili pridonositi socijalnom osiguranju.
Što bismo trebali učiniti s tim ljudima? Neki su vođe odlučili progoniti ih i deportirati kroz operacije koje su istovremeno nezakonite i okrutne. Moja je vlada odabrala drugačiji put: brz i jednostavan način za reguliranje njihova imigracijskog statusa. Prošlog mjeseca moja je vlada izdala dekret koji omogućuje da do pola milijuna neregistriranih migranata koji žive u Španjolskoj stekne pravo na privremene boravišne dozvole, uz određene uvjete, koje će moći obnoviti nakon godinu dana, prenosi nytimes.
To smo učinili iz dva razloga. Prvi i najvažniji je moralne prirode. Španjolska je nekoć bila nacija emigranata. Naši djedovi, bake, roditelji i djeca selili su se u Ameriku i drugdje u Europu tražeći bolju budućnost 1950-ih i 1960-ih, kao i nakon financijske krize 2008. godine. Sada su se uloge zamijenile. Naše gospodarstvo cvjeta. Stranci se sele u Španjolsku. Naša je dužnost postati gostoljubivo i tolerantno društvo kakvo bi naši vlastiti rođaci željeli pronaći s druge strane naših granica.
Drugi razlog zašto smo se odlučili na regularizaciju čisto je pragmatičan. Zapadu trebaju ljudi. Trenutačno malo koja zapadna zemlja ima rastuću stopu nataliteta. Osim ako ne prihvate migracije, doživjet će oštar demografski pad koji će ih spriječiti u održavanju gospodarstava i javnih službi na površini. Njihov bruto domaći proizvod će stagnirati. Sustavi javnog zdravstva i mirovinski sustavi će patiti. Ni umjetna inteligencija ni roboti neće moći spriječiti taj ishod, barem ne u kratkom ili srednjem roku. Jedina opcija za izbjegavanje propadanja jest integracija migranata na što uredniji i učinkovitiji način.
Neće biti lako. To znamo. Migracije donose prilike, ali i goleme izazove koje moramo priznati i s kojima se moramo suočiti. Ipak, važno je shvatiti da većina tih izazova nema nikakve veze s etničkom pripadnošću, rasom, religijom ili jezikom migranata. Umjesto toga, njih pokreću iste sile koje utječu i na naše vlastite građane: siromaštvo, nejednakost, neregulirana tržišta, prepreke obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Trebali bismo usmjeriti napore na rješavanje tih pitanja jer su ona stvarna prijetnja našem načinu života.
Danas se malo vlada slaže s regularizacijom migranata. Ali s time se slaže više ljudi nego što često pretpostavljamo. Inicijativa za regularizaciju u Španjolskoj zapravo je započela kao građanska inicijativa koju je podržalo više od 900 nevladinih organizacija, uključujući Katoličku crkvu, a ima i potporu poslovnih udruženja i sindikata. Što je još važnije, podržavaju je građani: prema nedavnoj anketi, gotovo dva od tri Španjolca vjeruju da migracija predstavlja priliku ili nužnost za našu zemlju.
Lideri “MAGA” stila mogli bi reći da naša zemlja ne može podnijeti prihvat tolikog broja migranata — da je to samoubilački potez, očajnički čin zemlje koja se urušava. Ali ne dajte se zavarati. Španjolska proživljava procvat. Već tri godine zaredom imamo najbrže rastuće gospodarstvo među najvećim europskim zemljama. Stvorili smo gotovo svako treće novo radno mjesto u Europskoj uniji, a stopa nezaposlenosti pala je ispod 10 posto prvi put u gotovo dva desetljeća. Kupovna moć naših radnika je porasla, a razina siromaštva i nejednakosti pala je na najnižu razinu od 2008. godine. Taj prosperitet rezultat je napornog rada španjolskih građana, zajedničkog truda EU-a i uključive agende koja migrante vidi kao nužne partnere.
Ono što funkcionira kod nas, može funkcionirati i kod drugih. Došlo je vrijeme da lideri jasno govore svojim građanima o dilemi s kojom se svi suočavamo. Mi, kao zapadne nacije, moramo birati između zatvorenih i osiromašenih društava ili otvorenih i prosperitetnih. Rast ili povlačenje: to su dvije opcije pred nama. A pod rastom ne mislim samo na materijalnu dobit, već i na naš duhovni razvoj.
Vlade mogu prihvatiti razmišljanje krajnje desnice o “nultoj sumi” i povući se u izolaciju, oskudicu, sebičnost i propadanje. Ili mogu iskoristiti upravo one sile koje su, ne bez poteškoća, omogućile našim društvima da cvjetaju stoljećima.
Za mene je izbor jasan. I radi našeg prosperiteta i ljudskog dostojanstva, nadam se da će mnogi drugi slijediti taj primjer.