Nitko ovoj zemlji nije donio toliko radosti koliko su je donijela djeca nesretnih otaca koji su se borili na brdežinama koja im po pravilu ne trebaju, (D. M.) raste stoljećima lijepa šuma i dakle, umiru ljudi.
Piše: Emil Karamatić
Neka mi netko kaže sretniji trenutak Bosni i Hercegovini od ovog američkog gdje se na stadionu borimo protiv Amerikanaca.
Među njima epska priča, djeca ubijenih članova familija zabijaju golove u srcu Amerike. Eto zašto smo i sinoć pobijedili. Nije ovo patetika, *ebat je, nego jedini sretan trenutak u posljednjih trideset i više godina za ljude i državu Bosnu i Hercegovinu.
Ako se netko ne slaže, neka mi oprosti, pričam o ljudima i državi u kojoj kruh zarađujemo. Možda nije svakom po mjeri, nije ni meni često. Međutim, kruh u njoj je mjera života.
I gle čuda, i ono malo napuhane kožne mješine koju šutaju djeca.
I tako to šutanje mješine postade vrijednije od svih političara nabiguza u proteklih tisuću godina.
Šta bi im sve opsovao da mi obraz, ovako javno može podnijeti.
Računajte da jesam.
Noćas ćemo gledati Hrvatsku, razlozi su isti. Miješa se to nama kao lula umornog seljaka koju gura s jedne na drugu stanu usta.
Opet to neće biti nogomet nego zeru više od igre. A pobjeda kad bi je bilo i radost koja slijedi ne bi bila zbog kožne mješine nego zbog djece koja će opsovati sve što sam prešutio.