Prošla je još jedna obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja u kojoj je oslobođen veći dio privremeno okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Kao i svake godine, to je vrijeme kada iz susjedne Srbije dolaze poruke osude, optužbe o “protjerivanju Srba” i slično dok Hrvatska slavi pobjedu, oslobođenje i kraj rata.
Piše: Mario Nakić/Liberal.hr
Ne moramo se nikome opravdavati za uklanjanje terorističke opasnosti koja je četiri godine prijetila hrvatskim gradovima; za oslobađanje svoje zemlje od okupatora i za to što smo zahvalni našim herojima koji su nam omogućili slobodu koju danas uživamo. Međutim, ono što me zabrinjava, to je izostanak empatije prema onima koji su u Oluji ostali bez skoro svega.
Možete reći da su ti ljudi, ili barem većina, živjeli u zabludi i vjerovali pogrešnim politikama. Možete reći da su svojim izborima donekle sami krivi za ono što im se dogodilo. Čak i da to sve prihvatimo kao istinu, opet je ruganje tuđoj nesreći u najmanju ruku ružna pojava.
Ruganje s lajtmotivom traktora vrlo je rašireno na društvenim mrežama i postalo normalno. Meni to nikad nije bilo smiješno i vidim nešto jako pokvareno u takvom smislu za humor.
Osobno sam bio prognanik od listopada 1991. do ožujka 1992. godine i znam dobro kakav je osjećaj neizvjesnosti, straha i gubitka sigurnosti. Možda zbog takvih osobnih iskustava imam prednost pred mnogima koji se danas rugaju tim ljudima, ali s druge strane – ne morate osobno preživjeti baš svako sranje koje se ljudima može dogoditi da biste znali da su neke stvari bolne.
To ruganje Srbima koji su otišli na traktorskim prikolicama tijekom Oluje često polazi od pretpostavke da su “dobili što su tražili” ili da su oni nekako krivi za to. Ta je pretpostavka pogrešna. Ti ljudi su bili u strahu, bježali su od straha. Koliko je taj strah bio objektivno opravdan, o tome bi se moglo raspravljati, ali iz njihove perspektive bio je itekako stvaran.
Često se ponavlja jedna potpuno pogrešna teza: “Došli na tenkovima, a otišli na traktorima” koja se oslikava fotografijom kolone tenkova koja prolazi kroz Beograd dok ide prema Hrvatskoj i drugom fotografijom – onom kolone traktora koji tijekom Oluje idu iz Hrvatske.
Ta je teza faktički netočna. Prva fotografija snimljena je 1991. godine. Ljudi koji su u Hrvatsku tada dolazili na tenkovima, rušili su naše gradove i sela, palili kuće, opljačkali što su mogli – i potom se vratili u Srbiju, gdje su na gradskim tržnicama prodavali stvari koje su u Hrvatskoj opljačkali. To nisu isti oni ljudi koji su 1995. bježali na traktorima. Iz perspektive poetske pravde bilo bi fakat sjajno, ali i holivudski fantastično, da su to isti ljudi, jer bi se onda moglo reći da je pravda dostižna. Problem je samo u tome što nisu.
Nisam najkompetentnija osoba da pričam o kršćanskom moralu i etici, ali vidim da nitko drugi neće to spomenuti pa moram (opet) ja – nije ni kršćanski rugati se tuđoj nesreći. Čak i ako je riječ o ljudima za koje smatrate da su u nečemu pogriješili, da su vaši neprijatelji ili da su vam nešto skrivili.
Hrvatska je pobijedila u nametnutom ratu. Trebamo biti ponosni i slaviti, ali na dostojanstven način. Mnogi u Srbiji nam pokazuju koliko je teško – za njih i nemoguće – biti dostojanstven u porazu. Ali nažalost, ni mnogi u Hrvatskoj ne mogu biti dostojanstveni u pobjedi.