Mi smo počeli oponašati sve ono čega se Nijemci odavno stide. To je bio trenutak spoznaje da kratak period pomoći i rehabilitacije ljudi na Balkanu neće biti učinkovit. Morat će se proći dug proces do ozdravljenja.
Piše: Emil Karamatić
Slovenija i Hrvatska su u nekoliko navrata pokazale da je sustav puno jači od pojedinca. Najslikovitiji primjer je da jedna, naoči krhka žena, bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, moćnog bivšeg premijera Hrvatske Ivu Sanadera, dovede u situaciju da ispred ogledala ne prepoznaje sebe.
S druge strane, imamo Srbiju i BiH gdje su pojedinci moć, a da sustav ne postoji ili je predmetom izrugivanja. Eklatantni primjeri su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik koji su jedan Srbiju, drugi Republiku Srpsku, zacementirali u pred-političko društvo.
Dakle, na žalost Srba, država Srbija ne postoji ni u jednom obliku, izuzev kao zločinačka organizacija iz čega se može izvući samo uz ponoć civiliziranog svijeta.
Upravo su sve te stepenice Slovenija i Hrvatska prošle, i još prolaze, kao lekciju što je mogući garant opstanka da se slučajno ne vrate u zamku gdje je predsjednik Država ili da se ne dogodi ruski sindrom, a to je putinizam ili miloševićizam ili vučićizam ili dodikizam – funkcija „na kojoj sam ja ona je moć i ona je država, sve ostalo su pokorne sluge u mrtvom sustavu“.
Upravo zbog toga se Srbima u većini događa to da ne mogu, neće ili ne smiju razumjeti da vojna akcija Oluja nije počela 1995. nego 1991.
Ako će većinskom djelu Srbije biti lakše razumjeti u čemu se nalaze, vrijedi se vratiti u povijest NDH.
Nalaze se u pravdanju zla koje su Hrvati u dobroj mjeri preselili ili raselili i rastopili diljem svijeta, no ne smije se nitko prevariti i kazati da su ga se riješili, a Srbija i Republika Srpska ga koncentrirale u vlastitu avliju i trideset godina ga zalijevaju da niti više mogu primijetiti da zalijevaju vlastitu sramotu od koje se može roditi jedino propast ili nova zla koja u svakoj završnici ostaju u vlastitom ataru.
Milan Babić je sve shvatio. Možda je to bilo najuvjerljivije pokajanje u novijoj povijesti.
Kad je Nikola Koljević držao prst na obaraču, bio je to napokon trenutak kad se moglo naslutiti da je prvi put razumio Shakespeare-ovo djelo. Do tada su mu samo tepali da je veliki Shakespeare-olog. Naprosto je nespojivo biti veliki Shakespeare-olog i družiti se s Radovanom Karadžićem. Ali kad je povukao obarač samokresa, nitko mu više nije mogao osporiti titulu velikog Shakespeare-ologa ili je to bio samo trenutak kad ga je Nikola prvi put razumio. To je jedini pokajnik kroz čiju glavu nije prošao metak nego zakleo bi se, 66. Sonet.
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi,
I nitkova što bogato se kiti,
I odanost kako poniženja snosi,
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom beščašću,
I djevice silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.
Od nje me tek ljubav može sačuvati.
Biljana Plavšić, od svog akademskog znanja je tek razumjela fotosintezu i transpiraciju. Jer zvijer je svjesno postala biljka ili tek bukov list.