Sredinom 20. stoljeća u prašumama Papue Nove Gvineje narod Fore suočio se s tajanstvenom i smrtonosnom epidemijom. Bolest je započinjala drhtanjem i glavoboljom, nastavljala se gubitkom kontrole nad tijelom i nekontroliranim napadima smijeha, a završavala demencijom, komom i smrću. Lokalno stanovništvo nazvalo ju je kuru — drhtanje.
Tajanstveni fenomen privukao je istraživače iz cijelog svijeta, među kojima i američkog virologa D. Carletona Gajduseka. Njegov rad na istraživanju kurua donijet će mu 1976. godine Nobelovu nagradu za medicinu, ali će desetljećima kasnije velika istraživačka tema novinarke Rachel Aviv u časopisu The New Yorker razotkriti zastrašujuću pozadinu njegovog života i rada.
Medicinsko otkriće i borba protiv kurua
Gajdusek je na Papuu Novu Gvineju prvi put stigao 1957. godine. Tijekom dugogodišnjeg boravka uspio je pridobiti povjerenje lokalnog stanovništva te je brinuo o oboljelima. Nakon smrti pacijenata obavljao je obdukcije, a uzorke tkiva slao na analizu u Nacionalni institut za zdravlje (NIH) u SAD-u.
Analize su pokazale da je mozak žrtava bio pun spužvastih rupa. U suradnji s drugim znanstvenicima i antropolozima utvrđeno je da se bolest prenosila putem ritualnog kanibalizma — običaja u kojem su žene i djeca tijekom žalovanja jeli tkivo pokojnika. Prekidom te prakse kuru je praktički iskorijenjen, a istraživanja su postavila temelje za razumijevanje prionskih bolesti, poput Creutzfeldt-Jakobove bolesti (kravljeg ludila).
“Plemeniti eksperiment” s tragičnim posljedicama
Paralelno sa znanstvenim radom, Gajdusek je započeo kontroverzni privatni projekt. Iz regija Papue Nove Gvineje, Mikronezije i Melanezije usvojio je i u SAD odveo čak 56 dječaka, osiguravajući im formalno skrbništvo i obrazovanje.
U svojoj kući u Americi stvorio je neobičnu zajednicu u kojoj su dječaci živjeli, školovali se i posluživali ugledne znanstvenike, nobelovce i političare koji su dolazili u posjet. Međutim, iza kulisa navodne skrbničke i obrazovne misije skrivalo se dugogodišnje zlostavljanje. Dječaci, među kojima su bili Luwi Ikabala i Gideon Waiwaime, kasnije su posvjedočili o seksualnom iskorištavanju i neprimjerenom ponašanju koje je Gajdusek sustavno provodio pod krinkom “liječničkih pregleda” i obrazovanja.
Mnogi od odvedenih dječaka imali su velikih poteškoća s prilagodbom na zapadnjački način života, borili su se s neuspjehom u školovanju i alkoholizmom te su se naposljetku vratili u domovinu, nositi se s traumama i osjećajem nepripadanja.
Pad i presuda
Obruč oko nobelovca počeo se stezati sredinom 1990-ih kada je jedan od istraživača u njegovom laboratoriju, Marc Godec, pregledao Gajdusekove opsežne dnevnike. Šokiran saznanjem da je laboratorij bio pokriće za pedofilsku operaciju, Godec je dokaze predao američkim vlastima.
Gajdusek je uhićen 1996. godine. Sljedeće godine priznao je krivnju za zlostavljanje maloljetnika te je osuđen na godinu dana zatvora. Nakon odsluženja kazne napustio je SAD i ostatak života proveo u Europi, uglavnom u Norveškoj, gdje je umro 2008. godine.
Priča o Carletonu Gajduseku ostaje jedna od najmračnijih epizoda u povijesti moderne znanosti — podsjetnik na to kako vrhunska znanstvena dostignuća mogu godinama prikrivati teška kaznena djela i uništene ljudske živote.