Peking više ne odgovara samo retorikom; s dominacijom u opskrbnim lancima, zelenim tehnologijama i ključnim inovacijama, Kina ima snažnu stratešku polugu za uzvratni udarac koji Zapad mora navigirati mudrošću i poštovanjem.
Prije točno trideset godina, 1996. godine, kineski bestseler „Kina može reći ne“ odrazio je rani val odbacivanja zapadnih vrijednosti i uspon domaćeg nacionalizma. Danas, u 2026. godini, Kina više ne govori samo „ne“ – ona posjeduje golemu stratešku polugu za izravni uzvratni udarac, poduprtu apsolutnom dominacijom u globalnim opskrbnim lancima, rijetkim zemnim metalima i kritičnim zelenim tehnologijama.
Kinesko samopouzdanje danas je najvidljivije u njezinim odlučnim protumjerama protiv zapadnih sankcija i optužbi.
Od retorike do snažnih protumjera
Kada su Sjedinjene Američke Države prvi put ciljale kineske tehnološke divove poput Huaweija i TikToka te nametnule kontrolu izvoza naprednih poluvodiča, odgovor Pekinga bio je uglavnom retorički. Međutim, ta se paradigma u posljednje vrijeme dramatično promijenila.
Nakon što je Trumpova administracija prošlog travnja objavila uvođenje sveobuhvatnih carina, Kina je trenutačno odgovorila recipročnim mjerama „milo za drago“. Peking je pokazao da je spreman provoditi izvanteritorijalnu jurisdikciju, uvodeći stroga ograničenja na izvoz rijetkih zemnih metala za vojnu upotrebu.
Zapad itekako osjeća posljedice ovog uspona. Britanski premijer Keir Starmer nedavno je izjavio: „Godinama je narativ bio da je Kina sila koja dolazi. Pa, sada je stigla.“ Slično tome, tijekom ovogodišnjeg Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, njemački kancelar Friedrich Merz priznao je da je Kina iskoristila „stratešku predvidljivost“ kako bi se probila u same redove „velikih sila“.
Ova spoznaja dovela je do paradoksalnog zaokreta u zapadnoj politici. Posljednjih mjeseci svjedočimo pravoj paradi zapadnih čelnika koji posjećuju Peking, u strahu da ne propuste ekonomske prilike unutar drugog najvećeg svjetskog gospodarstva. Ipak, taj ekonomski angažman u potpunom je neskladu sa zapadnim sigurnosnim narativom koji Kinu i dalje definira kao prijetnju – SAD je vidi kao protivnika, Europska unija kao „partnera, konkurenta i sistemskog rivala“, dok London redovito upozorava na „sigurnosne prijetnje“ iz Pekinga.
Tri stupa kineske moći: Ekonomija, tehnologija i vojska
Sve veće samopouzdanje Pekinga temelji se na uspješnom razvoju triju ključnih stupova nacionalne moći:
- Gospodarska snaga: Kina ostaje glavno svjetsko proizvodno središte, čineći oko 30 posto ukupne globalne dodane vrijednosti u proizvodnji. Do 2025. njezin je trgovinski suficit dosegnuo rekordnih 1,2 bilijuna dolara. Kina je najveći trgovinski partner za više od 120 zemalja svijeta.
- Tehnološke inovacije: Kina trenutačno vodi u svijetu po broju znanstvenih publikacija u čak 66 od 74 kritične tehnologije, uključujući robotiku, generativnu umjetnu inteligenciju (AI), računalstvo u oblaku, bespilotne letjelice, male satelite i nuklearnu energiju.
- Vojna modernizacija: Zapadni analitičari procjenjuju da bi Peking u doglednoj budućnosti mogao u potpunosti parirati Sjedinjenim Državama na vojnom planu.
Kako izbjeći „Tukididovu zamku“?
Kako bi se izgradilo povjerenje i izbjegao izravan sukob velesila – takozvana „Tukididovu zamka“ na koju je nedavno podsjetio i kineski predsjednik Xi Jinping – Zapad mora prilagoditi svoju strategiju novoj realnosti kroz tri ključna koraka:
1. Istinsko prihvaćanje realnosti: Zapad se mora pomaknuti s neradog priznavanja prema potpunom prihvaćanju kineskog uspona. Potrebno je prepoznati da Kina ima inherentno pravo na razvoj i potencijalno nadmašivanje zapadnih sila u mirnoj konkurenciji. Zapadna dominacija nakon Industrijske revolucije tek je relativno kratko poglavlje u ljudskoj povijesti; Kina je stoljećima prije toga bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, što je primijetio još Adam Smith.
2. Razumijevanje kineskog strateškog razmišljanja: Zapadni dužnosnici često su skeptični prema kineskoj težnji za multipolarnim svijetom, sumnjičeći ih za želju za globalnom hegemonijom. No, brojke govore drugačije: Kina ima samo jednu prekomorsku vojnu bazu (u Džibutiju), dok SAD ima najmanje 128 baza u 51 zemlji. Kina nije izravno sudjelovala u prekomorskom ratu više od četiri desetljeća. Za Peking je ključni prioritet domaći legitimitet, koji izravno ovisi o gospodarskom rastu i socijalnoj stabilnosti. Iako Kina gradi moćnu vojsku kako bi odvratila vanjsko uplitanje i osigurala ujedinjenje s Tajvanom, Zapad bi trebao pokazati više osjetljivosti prema pitanjima unutarnjeg suvereniteta s kojima se i sam suočava.
3. Napuštanje političke isključivosti: Zapad ne smije pretpostavljati da je njegov politički sustav jedini univerzalni standard. Desetljeća zapadnih intervencija i ratova u Iraku, Libiji i Afganistanu nisu rezultirala procvatom demokracije. Mnogi građani Kine opravdano smatraju da je Zapad izgubio moralni autoritet da drži lekcije drugima o ljudskim pravima.
U konačnici, za Zapad je samouvjerena Kina globalna stvarnost s kojom se mora upravljati kroz mudrost, pragmatizam i uzajamno poštovanje, a ne kroz neku novu politiku obuzdavanja koja je unaprijed osuđena na neuspjeh.
(Izvor: SCMP)