Dvanaest sati – toliko je treći ovogodišnji premijer Francuske, Sébastien Lecornu, opstao na čelu tek oformljene vlade, i to manje od mjesec dana nakon što je Elizejska palača upravo njegovo ime izvukla iz šešira u herkulskom pothvatu da stabilizira možda i najveću ustavnu krizu Pete Republike.
U ponedjeljak ujutro Lecornu je predsjedniku Republike Emmanuelu Macronu podnio ostavku. “Ovako uopće nije moguće vladati”, objasnio je ono što svi znaju već mjesecima.
Burze su odmah reagirale. Kako i ne bi kada je ovakav razvoj situacije samo dodatno potvrdio da se Francuska – druga ekonomija EU i eurozone – nalazi u ozbiljnoj krizi koja svakim tjednom dodatno eskalira, a iz koje se ni ne nazire izlaz. Dionice pariškog burzovnog indeksa CAC40 pale su za 1,6 posto u prvim trenucima nakon objave vijesti, no najveći su udar pretrpjele francuske banke, poput Société Généralea, Crédit Agricolea i BNP Paribasa, kojima su cijene dionica pale između četiri i pet posto.
Kao rezultat svih peripetija, i euro je oslabio u odnosu na glavne svjetske valute, čime je trošak zaduživanja Francuske dodatno porastao.
Na stolu četiri opcije
Francuska nastavlja funkcionirati po modelu hladnog pogona. Kreditni rejting drugog motora gospodarstva Unije nastavlja se približavati španjolskom i talijanskom, a agencije će tek u listopadu i studenome objaviti svoje nove, svježe procjene štete.
Parlament ostaje fragmentiran. Proračun nije donesen. Prijevremeni parlamentarni izbori, još jedni, sve su izvjesniji.
Kako se izvući iz te situacije?
Prema svemu sudeći, trenutačno postoje četiri opcije.
Najočiglednija, a time ujedno i najmanje izgledna, bila bi da Emmanuel Macron podnese ostavku na mjesto predsjednika. Tehnički preduvjet tome moglo bi biti raspisivanje referenduma o povjerenju njegovu vodstvu na kojem bi, prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja, gotovo sigurno pao. Naime, Macronov je rejting u rujnu 2025. iznosio pišljivih 17 posto, što je povijesni minimum u njegovu mandatu te se po manjku popularnosti približio dosadašnjem rekorderu Françoisu Hollandeu. Malo je nade da će sljedećih mjeseci doći do preokreta po pitanju njegove popularnosti jer mu podrška nastavlja padati čak i među njegovim najvjernijim biračima – umirovljenicima, centristima i poduzetnicima.
Nastala ustavna kriza, i financijska koja prijeti kao njezin nusprodukt, dobrim je dijelom uzrokovana Macronovom tvrdoglavošću i stilom vladavine koji nerijetko koketira s autoritarizmom. Iako je njegov rejting još od dolaska na vlast 2017. godine fluktuirao, točka preokreta bilo je guranje reforme mirovinskog sustava 2023. te korištenje dubioznih proceduralnih metoda da je preko koljena nametne sunarodnjacima koji je jednostavno nisu htjeli. Možemo raspravljati o tome je li reforma bila nužna ili nije (apsolutno jest), no tijekom njezine provedbe Macron je napravio cijeli niz komunikacijskih faux pasova zbog kojih je počeo podsjećati na Luja XIV. poznatog po izreci: “Država, to sam ja”.
Međutim, ostaje činjenica da taj izuzetno neizgledan, ali sve nužniji scenarij sa sobom nosi dodatnu destabilizaciju države, a time i tržišta jer njime bi Francuska ušla u još manje istražene vode Pete Republike, a to u ovako polariziranom i toksičnom ozračju ne djeluje kao recept za uspjeh.
Bitno izglednija opcija odnosi se na novog premijera tehničke vlade. Da bi ga predstavio Narodnoj skupštini, morat će osigurati podršku dijela oporbe, što znači da će trebati dogovoriti minimalni konsenzus oko nekoliko ključnih reformi.
Čak i da nekim čudom Macron uspije naći nekoga tko je spreman zasukati rukave i, de facto, postati novo žrtveno janje sabotaže antimakronističke oporbe, i taj je premijer u startu osuđen na kratak vijek. Činjenica je da je aktualni, polarizirani saziv Narodne skupštine prigrlio rušenje vlada kao najnormalniju i legitimnu metodu politike.
Treća opcija jest raspuštanje Narodne skupštine te raspisivanje novih prijevremenih parlamentarnih izbora kako bi se oformio novi saziv. “Kvaka” je u tome što – prema svim anketama – svaki budući saziv parlamenta može biti samo još polariziraniji od ovoga, koji ionako ne uspijeva usuglasiti proračunske stavke te hirovito sabotira svaki i najmanji pokušaj konsenzusa.
Jedna od opcija je postavljanje nestranačkog premijera na čelo tehničke vlade sa zadatkom stabilizacije proračuna te upravljanja zemljom do novih izbora i/ili kompromisa između parlamentarnih blokova.
I time dolazimo do stvarne dijagnoze problema kojemu svjedočimo: kompromis je sve manje izgledan te ga je sve nerealnije očekivati. Pozicija i opozicija oduvijek imaju napet odnos, i to im je bila i zadaća. No, za razliku od nekih prijašnjih vremena kada su glavne nesuglasice vladajućih i oporbe bile oko stope poreza koje nude biračima, danas se bore jedni protiv drugih, i to svim raspoloživim sredstvima. U tom je kontekstu sabotaža postala glavno oružje. Blokada vlade u SAD-u, pad vlade u Francuskoj i najava učestalog izglasavanja nepovjerenja Europskoj komisiji Ursule von der Leyen simptomi su istog problema – demokratski sustav koji smo dosad uživali pred svojim je pucanjem.
(izvor: jutarnji.hr)