Poznata je izreka “gdje prestaje logika, tu počinje Bosna”. Mi smo na njezina vrata pokucali na najzapadnijem ulazu, u Velikoj Kladuši, i što jest – jest, odmah se uvjerili da je istina što o Bosni pričaju, piše Jutarnji list o izboru novog načelnika, Hrvata, u ovom gradu s većinski bošnjačkim stanovništvom.
Prenosimo zanimljivu priču Jutarnjeg lista o čovjeku koji je pobijedio ‘Babu’.
Ne znaš što je nevjerojatnije – da je Fikret Abdić Babo (85) vladao ovim krajem desetljećima, što preko svoje troje djece i suradnika, a što osobno, držeći posljednjih godina ključeve gradske vijećnice u džepu, pa u nju nije smio nitko, provodeći svoje odluke iz ovalnog ureda u kojem je imao krevet za odmor kad ga stigne umor, snivajući na njemu uvijek isti san – o Agrokomercu iz osamdesetih godina iz kojeg je u realnost sve rjeđe navraćao. Ili ono drugo, još nevjerojatnije, da će za nekoliko dana novi načelnik Velike Kladuše postati Hrvat Boris Horvat Boro jer ovo je zasigurno jedino mjesto u Federaciji u kojem pobjednik izbora nije biran po nacionalnom ključu.
Kako bi i bio kad je tamo samo šezdeset hrvatskih obitelji i 160 birača Hrvata od 45.498 upisanih te čine samo 0,35 posto biračkog tijela. Jedna napomena – Fikret Abdić nije bio formalni kandidat na izborima jer je izmjenama Izbornog zakona BiH, koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt, ratnim zločincima zabranjena kandidatura za bilo koju funkciju u političkom životu BiH, no Općinu i Laburističku stranku u naravi ionako vode njegova djeca-savjetnici: Elvira Abdić Jelenović, Edina Abdić Pleho i sin Ervin Abdić. Štoviše, mnogo ljudi reklo nam je da bi teško Boro izašao na kraj s Babom, u kojeg ljudi još uvijek gledaju kao u Boga, da je njegovo ime bilo ponuđeno na glasačkom listiću.
‘U kampanji sam za neke bio Vlah‘
Kako bismo objasnili što se to dogodilo u Velikoj Kladuši, moramo odgovoriti na pitanje tko je taj Boro, a kako bismo dali odgovor na to pitanje, proveli smo jedan dan s njim u Velikoj Kladuši. Vrijeme je to nakon dobivenih izbora, a prije njegove službene inauguracije za funkciju općinskog načelnika koja će se održati za nekoliko dana. Sve rjeđe se Boru može naći u Miralu, uspješnom obiteljskom poduzeću za proizvodnju PVC i aluminijske stolarije, koje je preuzeo sin Goran, a sve češće u kladuškoj Udruzi poduzetnika, odakle je krenuo njegov pohod na načelnički tron, te u Konjičkom klubu Krajišnik i restoranu Princ koji djeluje u sklopu kluba gdje je Boro kuhan i pečen. Sve smo mi to obišli s Borom u njegovu Mercedesu S klase s Maybach opremom od 500 i nešto konja, koji je brodom dovezao iz Amerike.
Boro je jednostavan čovjek, radoholičar koji brzo razmišlja, ali odmjereno govori. Ima zanimljivu obiteljsku prošlost. Od nje smo krenuli u prostorijama Udruge poduzetnika gdje smo se našli.
– Rođen sam u Velikoj Kladuši od oca Slavka i majke Ređife, dakle u mješovitom braku oca katolika i majke Bošnjakinje. Školovanje sam završio u Velikoj Kladuši, otišao u vojsku i odmah potom u poduzetničke vode. Bavio sam se veleprodajom cementa i prije rata sam prodavao 2000 tona mjesečno. Kad je 1994. ovdje počeo sukob, otišao sam u Ljubljanu, nakon toga u Čakovec, odakle mi je tata rodom, i tu sam godinu dana držao neki restoran, a onda sam se 1996. vratio kući i otvorio tvrtku za proizvodnju aluminijske i PVC stolarije. Ja i još jedan radnik krenuli smo u prostoru ispod moje kuće, praktički iz garaže. Miral sad posluje 28 godina, zapošljava 125 ljudi i u Zagrebu imamo dvadesetak ljudi koji se bave montažom – priča nam Boris Horvat.
Otac Slavko došao je u Veliku Kladušu iz Čakovca kao mašinsko-tekstilni inženjer Čateksa kako bi obučio radnike kladuškog Saniteksa jer su imali iste strojeve za koje je on bio stručnjak. Tu je upoznao Ređifu koja je rodila Borisa. Oni su se poslije rastali, a Boris je odrastao do 12. godine u obližnjim Trnovima kod bake i djeda, a onda je bio malo kod mame, malo kod tate.
– Oženio sam Hrvaticu iz Cetingrada jer u koju god bih se bio zagledao u Kladuši, majka mi kaže – ta ti je rod. Imam sina i kćer, Goran se posvetio Miralu, a Mirela je projektantica za mostove u Chicagu – kaže nam Boro, dodajući da je “nekad bilo dosta Hrvata u Velikoj Kladuši, a danas se hrvatska zajednica veže isključivo za jedno selo – Šmrekovac”. Plus Boris Horvat, rekli bismo.
Činjenica da su za načelnika izabrali njega, Hrvata i katolika, govori da narod s kojim živi nije opterećen ni vjerom, ni nacijom, a nisu ni članovi njegove obitelji jer mu se sin oženio Bošnjakinjom, a kći se udala za Bošnjaka.
– Ovdje žive europski Bošnjaci, ovdje ljude zanima njihova svakodnevica, posao i obitelj i kako da naprave život boljim sebi i sumještanima. Nije nedostajalo napada na mene, ali tako je to u kampanji – kako ćeš glasati za Vlaha (pogrdni naziv za ‘nemuslimana‘, op. a.). Inače je sjajno, nikad u životu nisam doživio ništa da bih se osjećao loše ili drukčije – ističe Boro.
Pitamo ga kako se uopće našao u ovoj političkoj utakmici. Kaže da je to, vjerovali ili ne, doznao iz medija.
– Šest oporbenih političkih stranaka odlučilo je istaknuti zajedničkog kandidata protiv Abdićeve Laburističke stranke, ali se nisu nikako mogli dogovoriti koja bi ih osoba predstavljala. Iz Udruge poduzetnika su predložili mene kao svojeg člana. Oko mene su se svi jednoglasno složili. Kad su to izglasali, išli su mi to javiti, a ja sam bio na svadbi u Varaždinu. Zove me tu večer novinar s nekog sanskog portala, predstavi se i pita za izjavu kao kandidata za načelnika. Ostao sam zbunjen jer mi još nisu javili ovi moji iz Udruge, zvali su tek sutradan – priča Boro pa u mobitelu provjerava da je na toj svadbi bio 9. lipnja.
‘Babo je živio u 1983. godini‘
Zašto ste prihvatili kandidaturu, pitamo ga.
– Zbog Emili i Lare, moje dvije unučice koje žive u Kladuši. Općina je u teškoj situaciji i želim je napraviti boljim mjestom za život. Gledajte, u ladicama stoji čak 2800 zahtjeva i projekata za urbanističke i građevinske dozvole, četiri godine nije izdana maltene nijedna. Trenutačno se gradi deset objekata, sve se to radi na crno. Ja sam na crno dogradio trećinu pogona. Ljudi ne mogu čekati. Mi imamo jedan kolač, dakle kantonalni budžet koji je ‘težak‘ 350 milijuna maraka. Imamo sedam općina. Kad isključite jednu pa podijelite taj dio na ostalih šest, njima ostaje znatno više. Mi u posljednjih deset godina nismo dobivali ništa, možda milijun-dva maraka. Ne zato što nam je netko uskraćivao, nego zato što iz Općine nisu aplicirali. Fikret, ma ne toliko on koliko njegova djeca koja su mu savjetnici, zatvorili su se, nisu aplicirali ni za jedan projekt, do njih nisu mogli ni vijećnici ni novinari. Pogledajte nam infrastrukturu. Pričali smo o tome s Fikretom, ali ta bi se priča uvijek svodila na 1983. godinu i njegove priče što je tad Kladuši dao Branko Mikulić, a što Hamdija Pozderac. Imao sam osjećaj da je razmišljao ovako: ‘Ako je propadam, propast ćete sa mnom svi‘. Velike je stvari on napravio za Kladušu, ali imao je i loših poteza, a najgori je bio osnivanje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Ovdje se dogodio bratoubilački rat, ali svijet nije stao zbog toga, pa i mi moramo ići dalje – naglašava Boris Horvat.
Kaže da je Babo u uredu provodio cijele dane, ali do njega nije mogao doći nitko, pa ni djelatnici Općine.
– Ljilja (tako zovu kćer Elviru, op. a.) donosila je sve odluke, oni su Općinu tretirali kao svoju privatnu kuću, čak su mu i krevet unijeli u ured – dodaje Horvat.
U kampanji se provlačila teza da vas je progurao SDA i da ste Bakirov igrač preko kojega će Sarajevo konačno ući u Veliku Kladušu, a bilo je i komentara da ste u dobrim odnosima s Babom te da ćete biti samo njegova produžena ruka, pitamo ga.
– To su sve bili spinovi u kampanji. Za jedne sam bio Abdićev čovjek, a za Laburiste Bakirov, kako je kome odgovaralo. Sa strankama s hrvatskim nacionalnim predznakom također nisam u kontaktu jer one ne postoje na našem području. Ja nisam ničiji, ja sam svoj. S Babom sam u korektnim odnosima, poštujem ga kao instituciju načelnika. Ma ne samo njega, ja nikoga u 30 dana jednom riječju nisam prozvao, nijednu ružnu riječ, izuzev stranke NES iz Cazina koja je činila sve da ostane stanje kakvo jest – kaže Horvat.
U Vijeću bi trebao imati stabilnu većinu.
Što ćete prvo napraviti kad uđete u zgradu Općine, zanimalo nas je.
– Otključat ću Općinsku vijećnicu i ključeve baciti kroz prozor. Pa zamislite dokle smo mi došli da netko pod ključem drži Vijećnicu i ne dopušta sjednice jer nema većinu?! Ljudi su se sastajali na hodnicima, ali njihove odluke nikad se nisu provodile, sve je Fikret provodio sam. Sedam godina nije podnio izvješće o radu. Čista anarhija. Želim pozvati sve načelnike općina u okruženju, a mnogi nikad nisu niti bili u Općini i mnogima ću se ispričati u ime Općine. Pozvat ću vlade Kantona i Federacije, pokušat ću Kladušu otvoriti prema BiH, da pokažemo da mi nismo 13. mače, da pomirim taj narod – govori Horvat.
U Općini još nije bio i ne misli dok ne dobije certifikat da je i službeno načelnik, a “onda će kroz vrata ući zajedno s revizorima koje će, ako treba, i sam platiti”.
‘Mi smo ugašeni grad‘
– Oni sad prave jedan veliki kaos, zadužuju Općinu i poduzeća. Prije nekoliko dana objavili su natječaj, primaju 40 radnika u Komunalno poduzeće, koje će sad imati 250 radnika jer je Fikret odlučio da će preko Komunalnog poduzeća razvijati privredu Kladuše, otvorili su neku šivaonu, pa pogon za pravljenje četki. Predvidjeli su proračun za ovu godinu od 14 milijuna eura, sad je ostvaren oko osam milijuna, a kraj godine je za dva mjeseca. Bit će problema, ali i očekivao sam ih. Imam vertikalu koja me prati od Kantona do državnih vlasti. Ovdje gdje vi sjedite, sjedilo je pet, šest ministara iz Federacije i rekli su mi: ‘Reci sve što treba‘. Očekujem prekograničnu suradnju s Karlovcem i gradovima i općinama uz granicu. Ako sve bude u redu, Kladuša će za godinu dana biti najveće gradilište u kantonu. Mi nemamo ništa, nemamo trgovački centar, nemamo nijednu trgovinu s nekom poznatom robnom markom, Kladuša nema nogometni klub, propao je. Ove je godine za kladuški sport izdvojeno 20.000 maraka, to vam je 10.000 eura, za 40 klubova. Nemamo kinodvoranu, 15 godina se radi dom kulture, da ne govorim o predstavama ili glazbenoj školi. Mi smo ugašeni grad. Evo primjer – Abdići 26 godina, koliko su na vlasti, ne daju dozvolu za Islamski centar, pa evo gdje se gradi – u Hrvatskoj, odmah poslije granice, a u Velikoj Kladuši s 99,99 posto muslimana ne može. Ne daju Fikret i njegova djeca – nabraja Horvat.
/Desk/