Na današnji dan prije 29 godina srušen je Stari most u Mostaru. Most je srušen u 10 sati i 16 minuta, nakon dvodnevnog granatiranja od strane HVO-a. Haški sud u drugostupanjskoj, pravomoćnoj presudi u predmetu poznatom i kao ‘hrvatska šestorka’, odnosno, ‘Prlić i ostali’, gdje se sudilo Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Valentinu Čoriću i Berislavu Pušiću, izrekao je da se radilo o legitimnom vojnom cilju jer su ga koristile snage Armije BiH za materijalno-vojno-tehničke svrhe.
Unatoč haškoj presudi, i danas se, za dnevno-političke ciljeve, ističu oni dijelovi presude koji u danom trenutku odgovaraju pojedinim stranama. Tako se kvalifikacija suda o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’ iznimno često zloupotrebljava u političke ciljeve, generalizirajući cjelokupan hrvatski narod, a rušenje Starog mosta prikazuje se jednostrano – kao “vandalski napad na povijesnu baštinu”, bez uzimanja u obzir činjenice kako je ta ista povijesna baština korištena u vojne ciljeve.
Za rušenje Starog mosta pred haškim sudom, u postupku ‘Prlić i ostali’ protiv nekadašnjeg vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne, bio je optužen general Slobodan Praljak. No, haški sud je Praljka oslobodio krivice navodeći da je rušenje Starog mosta bilo legitiman vojni cilj jer su ga snage Armije BiH koristile za opskrbu svojih jedinica.
Nakon rata obnova Starog mosta počela je 2003. godine i financirale su je Hrvatska, Italija, Turska, Nizozemska, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i Grad Mostar. Svečano otvaranje novog-Starog mosta održano je u srpnju 23. srpnja 2004. godine, a među brojnim visokim uzvanicima bio je i britanski princ Charles.
Stari most – vojni interes
U prvostupanjskoj optužnici haško vijeće ustvrdilo je da je Stari most bio “vojni interes” ali ne i “vojna nužda” zbog činjenice da je njegovim rušenjem muslimansko stanovništvo bilo u potpunoj izolaciji.
„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo daljnje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbe za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe. …Rušenjem Starog mosta stanovnici muslimanske enklave na desnoj obali Neretve također bili osuđeni na gotovo potpunu izolaciju. Zbog čega je presudilo da se radi o razaranju koje nije opravdano vojnom nuždom te utvrdilo da je time počinjen ratni zločin povrede ratnog prava i običaj ratovanja, opsežnog razaranja koje nje opravdano”, stajalo je u prvostupanjskoj presudi.
No, nakon što je Praljkova obrana uložila žalbu, drugostupanjska, pravomoćna presuda bila je značajno drukčija – haško vijeće odlučilo je da je Stari most bio legitimni vojni cilj, a njegovo rušenje nije bilo zločin usmjeren prema civilnom stanovništvu.
„U Mostaru je Stari most omogućavao pristizanje materijala i ljudstva za ABiH i to je bio jedini put kojim je dio istočnog Mostara opskrbljivan vojnim materijalom. Dakle,uništivši Stari most, HVO je presjekao dotur namirnica i municije, čime je ostvario vojnu prednost. Stari most u Mostaru je, dakle, za HVO bio vojni cilj, most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama”, stoji u drugostupanjskoj presudi haškog suda.
Sudac Antonetti: Stari most u trenutku rušenja nije bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005.
U ovom dijelu predsjedavajući sudac Jean-Claude Antonetti izašao je s izdvojenim mišljenjem te ocijenio da je “moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako iste koristi neprijatelj”, te je naveo da je “Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS-a” te da su paljbe nastavljene i kasnije.
“Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine. Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen. Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”, naveo je, između ostaloga u drugostupanjskoj presudi predsjedavajući sudac u predmetu ‘Prlić i ostali’.
Inače, podsjetimo da je od početka agresije JNA i paravojnih formacija koje su ih pratile, od ožujka do kolovoza 1992. godine Mostar pretrpio nevjerojatan urbicid. U tom pohodu bolnice, kazališta, knjižnice, džamije, samostani i crkva spaljivani su i rušeni, a JNA su minirale i srušile 10 mostarskih mostova.
No. unatoč presudi haškog suda, godinama se sve nekada zaraćene strane prema istoj odnose kao prema švedskom stolu” – ‘uzmu’ što im se sviđa, a što ne, nastoje prešutjeti ili prikriti ili ponovno nacionalistički izmanipulirati javnost. Tako je i sa Starim mostom, negiranjem i minimiziranjem genocida u Srebrenici, veličanjem “svojih” osuđenih ratnih zločinaca, a nepriznavanju vlastite krivnje itd. Te katarze suočavanja sa prošlošću i dalje nema ni kod jedne strane.
Podsjetimo da je hrvatska šestorka u Haagu ukupno osuđena na 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima, a nakon izricanja presude general Praljak popio je otrov izjavivši kao “presudu s prijezirom odbacuje”. Također, presuđena je i kvalifikacija “udruženi zločinački pothvat” što je najvećim dijelom posljedica dugogodišnjeg ignoriranja važnosti ovog sudskog procesa od strane hrvatske politike, kako u BiH, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Ova kvalifikacija bošnjački je ‘jackpot’ i često spominjan prilikom političko-nacionalističkih obračuna, no kada je riječ o Starom mostu i dalje se inzistira na neprihvaćanju odluke haškog suda.
Inače, danas je mostarski Stari most pod zaštitom UNESCO-a, i prema španjolskim najprodavanijim novinama El Paiso, na 4. mjestu od 20 najljepših mostova u Europi – no vjerojatno mnogim Bosancima i Hercegovcima, a posebno Mostarcima, najljepši na svijetu i simbol spajanja i zajedništva u budućnosti.
/Republika/