Šri Lanka i Mijanmar uvode redukcije goriva. Filipini su uveli četverodnevni radni tjedan kako bi uštedjeli benzin i struju. Bangladeš je nakratko zatvorio sveučilišta kako bi sačuvao energiju za kućanstva i tvrtke. Diljem Indije, obitelji i restorani kuhaju na drva zbog nedostatka plina. Zrakoplovne tvrtke otkazuju letove.
Koliko god prva faza energetske krize izazvane ratom s Iranom bila bolna, ono što slijedi bit će još gore. Ovog se tjedna očekuju posljednje isporuke nafte i ukapljenog prirodnog plina (LNG) u Aziju koje su prošle kroz Hormuški tjesnac prije nego što je zatvoren. Posljednje pošiljke tankerima za Europu trebale bi stići do sredine travnja. Nakon toga, rezerve benzina, dizela, ukapljenog naftnog plina i prirodnog plina u mnogim zemljama će presušiti. Cijena nafte mogla bi skočiti i do 200 dolara po barelu ako se rat oduži.
Fatih Birol, čelnik Međunarodne agencije za energiju (IEA), nazvao je ovo „najvećom prijetnjom globalnoj energetskoj sigurnosti u povijesti“ — mnogo gorom od naftne krize 1970-ih, pandemije Covida ili ruske invazije na Ukrajinu 2022. Ovaj sukob je poremetio veći udio globalne trgovine naftom i plinom, a ne postoji način da se ta praznina brzo popuni.
Zemlje poput Indije, Indonezije i Vijetnama na više cijene plina odgovaraju sagorijevanjem više ugljena. No, dugoročno gledano, ovaj će šok ubrzati zaokret prema čišćim tehnologijama, osobito u Aziji i Europi. Ovo je prva naftna kriza u kojoj su čiste alternative nafti i plinu — solarni paneli, vjetroturbine, električna vozila i baterije — istovremeno jeftine i široko dostupne.
Ubrzana tranzicija iz nužde
Nestašica goriva već je potaknula potrošače da prihvate ove tehnologije. Dok su Filipini 24. ožujka proglasili nacionalno energetsko izvanredno stanje, kupci automobila u Manili preplavili su salone kineskog proizvođača BYD kupujući električna vozila. Prodavači i instalateri solarnih sustava izvještavaju o naglom porastu interesa njemačkih kupaca. U Britaniji raste broj instalacija toplinskih pumpi. Prodaja električnih rikši cvjeta u Pakistanu. Indukcijska kuhala se rasprodaju kod online trgovaca u Indiji. U Vijetnamu, jedan konglomerat navodno želi odustati od planova za izgradnju najveće elektrane na ukapljeni prirodni plin u zemlji i umjesto toga pokrenuti projekt obnovljivih izvora energije i skladištenja baterija.
Od početka rata, tržišna vrijednost svake od tri najveće kineske tvrtke za proizvodnju baterija porasla je za otprilike 20 posto, odnosno ukupno 70 milijardi dolara.
Za vlade koje procjenjuju koliko brzo prijeći na čistu energiju, nedavna povijest Pakistana može ponuditi pouke. Zemlja je bila teško pogođena energetskim šokom nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. Nije si mogla priuštiti iznenada preskupi uvoz plina, pa su mnoge njezine planirane pošiljke preusmjerene bogatijim europskim kupcima.
No, navala jeftinih solarnih panela iz Kine transformirala je pakistanski energetski sustav i pomogla ga izolirati od trenutne oskudice LNG-a. Solarna energija sada proizvodi gotovo 30 posto njihove električne energije, u usporedbi sa samo 3 posto u 2020. godini. Centar za istraživanje energije i čistog zraka procijenio je da će solarni bum pomoći Pakistanu da ove godine izbjegne uvoz fosilnih goriva u vrijednosti od 7 milijardi dolara. To štiti Pakistance od stvarnog stradanja.
„Sa solarnom energijom možete napraviti značajan pomak u svojoj ovisnosti o fosilnim gorivima u samo par godina“, rekao mi je Lauri Myllyvirta, vodeći analitičar spomenutog istraživačkog centra.
Trajne posljedice rata
To je važno jer bi mogle proći godine prije nego što se opskrba naftom i plinom vrati na predratne razine. Nakon što su iranski projektili pogodili postrojenje za izvoz LNG-a Ras Laffan u Kataru, zemlja je potpuno prekinula proizvodnju tog goriva, čime je odjednom s tržišta nestalo 20 posto svjetske opskrbe. Dužnosnici predviđaju da će biti potrebno tri do pet godina da to postrojenje, najveće na svijetu, ponovno postane potpuno operativno. Drugi operateri u regiji također su smanjili proizvodnju nafte i plina jer im ponestaje mjesta za skladištenje. Te se bušotine ne mogu samo uključiti poput prekidača; trebat će mjeseci da se proizvodnja ponovno pokrene, što stvara dodatni pritisak za pronalaženje alternativa.
Rat će, na neki način, opteretiti i sektor čiste energije. Kako inflacija i kamatne stope rastu, neki developeri projekata mogli bi se boriti s financiranjem novih energetskih instalacija i mrežnih projekata. Lanci opskrbe za ključne stavke, poput transformatora, aluminijske i bakrene žice, sada se suočavaju s vlastitim uskim grlima. Kaos otežava i poskupljuje sve — bez obzira gradite li zagađujuću energetsku infrastrukturu ili čistu.
Zemlje poput Indije morat će učiniti električne mreže izgrađene za ugljen dovoljno fleksibilnima da prihvate velike količine vjetra i sunca. Kako bi zadovoljile nalet potražnje za čistom tehnologijom, vlade moraju odlučiti koliko će investirati u vlastite tvornice solarnih panela, toplinskih pumpi i električnih vozila, a kolike će carine uvesti na uvozne verzije. No, zemlje i tvrtke mogu izgraditi obnovljive izvore puno brže nego što mogu izgraditi, primjerice, goleme terminale za ukapljivanje plina, cjevovode i elektrane.
Put prema energetskoj autonomiji
Postizanje energetske sigurnosti sada je imperativ koji nadilazi sve ostalo. To ne znači samo instaliranje više vjetra, sunca i baterija, već i razvoj domaćih kapaciteta za proizvodnju čiste tehnologije te elektrifikaciju grijanja domova i prijevoza. Kako se njihova energetska autonomija bude poboljšavala, sve više zemalja vidjet će drastično smanjenje zagađenja zraka i emisija koje zagrijavaju klimu.
Kina je postigla najveći napredak na tom putu: tijekom posljednjeg desetljeća elektrificirala je velike dijelove svog prometnog i industrijskog sektora te smanjila potrošnju nafte za više od milijun barela dnevno, što joj je pružilo dobar „štit“ tijekom iranske krize. Kineske tvrtke obećale su uložiti više od 227 milijardi dolara u kapacitete drugih zemalja za proizvodnju električnih vozila, punjača, baterija, solarne energije i vjetra.
Smanjena izloženost Kine energetskim previranjima plod je pažljivog planiranja koje datira još od američke invazije na Irak 2003., što je potaknulo dugoročni rast cijena nafte. Budući naftni šokovi su neizbježni. „Elektrifikacija će se smatrati amortizerom“, ističe dr. Sahay.
Ta opcija ostaje dostupna i američkim potrošačima, koji bi se uskoro mogli naći u potrazi za električnim vozilima i toplinskim pumpama — iako je Trumpova administracija ukinula poticaje koji su ih činili pristupačnijima.
Upravo prošlog tjedna slušao sam američkog ministra energetike, Chrisa Wrighta, kako u Houstonu na najvećoj svjetskoj godišnjoj energetskoj konferenciji pokušaje Trumpove administracije da potakne proizvodnju nafte i plina prikazuje kao svojevrsni humanitarni projekt. „Istina je jednostavna: energija je život i svijetu je treba masovno više“, izjavio je.
Ako ovdje ima ironije, ona je tragične vrste. Rat koji je administracija sama izabrala učinio je energiju opasno skupom u gotovo svakom kutku svijeta, uzrokujući nepotrebnu patnju. Vlada koja je najviše naklonjena fosilnim gorivima u novijoj povijesti SAD-a pokazala nam je svima koliko opasno može biti oslanjanje na naftu i plin — i naučila svijet da prava energetska sigurnost leži u ubrzanju prema čistijoj, elektrificiranoj budućnosti.