Sudeći prema retorici političara, moglo bi se pomisliti da je priljev migranata nezaustavljiv. No, službeni podaci pokazuju drukčiju sliku.
“Europa je u ozbiljnim problemima. Ilegalni migranti slijevaju se u valovima“, poručio je Donald Trump 23. rujna u govoru pred Općom skupštinom UN-a. Sudeći prema retorici političara, moglo bi se pomisliti da je priljev migranata nezaustavljiv. No, službeni podaci pokazuju drukčiju sliku.
U prvih osam mjeseci ove godine u Europu je nezakonito ušlo 112.000 ljudi, što je 21 posto manje nego lani, te čak 52 posto manje u odnosu na isto razdoblje 2023., kada je zabilježeno 231.000 ulazaka.
Glavni razlozi migracija ostaju isti: represija u Afganistanu i Eritreji, građanski ratovi i pobune u Sudanu i Sahelu, te siromaštvo u Bangladešu i Egiptu, odakle potječe velik broj migranata koji u Europu dolaze tražeći posao.
Pad broja ulazaka rezultat je novih metoda kojima Europska unija pokušava zaustaviti migracije. Neke mjere donose rezultate, ali izazivaju nelagodu jer se temelje na strogim postupcima provedenima daleko izvan samih europskih granica.
Većina migranata i dalje stiže morskim putem, i to trima glavnim rutama: preko središnjeg Sredozemlja (iz Tunisa i Libije prema Italiji i Malti), istočnog Mediterana (iz Turske prema Cipru i Grčkoj, uključujući i kopnene prijelaze prema Bugarskoj i Grčkoj) te zapadnoafričkom rutom (iz Mauritanije i Maroka prema španjolskim Kanarskim otocima).
Europska migrantska kriza počela je sredinom 2010-ih, kada su građanski rat u Siriji i drugi sukobi izazvali najveći val izbjeglica na kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što je 2015. stiglo više od milijun ljudi, EU se odlučila na strategiju odvraćanja: ideja je bila da će otežavanjem puta obeshrabriti nove migrante.
Globalni sustav azila se raspada
Isprva se činilo da je taj plan promašaj. Tijekom pandemije covida-19, ilegalne migracije u EU naglo su porasle tri godine zaredom, dosegnuvši 380.000 ulazaka 2023. godine. No ovoga ljeta, kada bi povoljno vrijeme inače dovelo do povećanja broja brodova s migrantima na Mediteranu, činilo se da se strategija EU-a napokon isplatila.
U praksi, ta se strategija svodi na izgradnju svojevrsnog “nevidljivog zida” daleko od europskih granica: migrante se presreće i vraća još prije nego što uspiju zakoračiti na europsko tlo i podnijeti zahtjev za azil. To se provodi kroz mrežu sporazuma koje EU i pojedine članice sklapaju sa zemljama tranzita.
U zamjenu za usporavanje migracijskih tokova, tim se državama nude znatne svote pomoći i investicija. Tako je Egiptu obećano 7,4 milijarde eura (8,1 milijardi dolara), a Tunisu milijarda eura. Osim toga, EU i njezine članice obučavaju i financiraju njihove obalne straže, graničare i policiju.
Prvi takvi sporazumi sklopljeni su još 2015. (između EU-a i Turske) te 2017. (između Italije i Libije), ali nisu bili učinkoviti jer su blokirali samo dio ruta. Kad bi jedna bila zatvorena, otvorila bi se druga, pa se problem samo premještao.
Kako su se dogovori postupno širili diljem sjeverne i zapadne Afrike, tako je učinkovitost rasla jer je migrantima postajalo sve teže zaobilaziti prepreke. Tako su 2024., godinu dana nakon sporazuma između EU-a i Tunisa, prelazi središnjom mediteranskom rutom pali za 58%. Prošle godine Unija je sklopila dogovor i s Mauritanijom, a ove godine broj prelazaka zapadnoafričkom rutom pao je za 52%.
Učinkovitost europske strategije dodatno je ojačana strožim nadzorom granica i mora. Dugačke i rijetko naseljene obale sjeverne Afrike teško je nadzirati, ali nove tehnologije to postupno mijenjaju.
Trend koji dominira Kinom alarm je za ostatak svijeta
Europska agencija Frontex danas koristi dronove za nadzor libijskih i tuniskih voda. Kada uoče čamac, informacije se prosljeđuju lokalnim vlastima. Prema podacima istraživačke skupine Lighthouse Reports, u razdoblju do 2024. Frontex je libijskim službama više od 2000 puta dojavio lokaciju migrantskih brodova.
No europski uspjesi imaju i tamnu stranu. „Obalne straže“ u Libiji na koje se EU oslanja često su zapravo naoružane milicije. Organizacije za ljudska prava izvještavaju da su migranti koji završe u njihovim rukama izloženi zlostavljanju, silovanjima pa i ropstvu. Maltu se optužuje da je surađivala s libijskom milicijom u vraćanju brodova iz svojih voda.
Kako se mreža europskih sporazuma širi, kršenja prava sele se sve dalje od europskih obala. Tuniske vlasti optužuju se da su tisuće migranata izbacivale u pustinju uz granicu s Alžirom, dok Mauritanija navodno ljude vraća natrag u Mali i Senegal.
Organizacije za ljudska prava upozoravaju da je okrutnost sastavni dio europske strategije, jer se ona oslanja na represivne režime koji brutalnim metodama odvraćaju migrante od pokušaja prelaska.
Julia Schafermeyer iz SOS Méditerranée, humanitarne organizacije koja spašava ljude na moru i dovozi ih do europskih obala, priča o „kampanji administrativnog uznemiravanja“ čiji je cilj oslabiti nadzor nad zlostavljanjima i otežati operacije spašavanja.
U kolovozu je libijska obalna straža otvorila vatru na jedan od brodova te organizacije dok je tragao za čamcem u nevolji. Za mnoge migrante more je smrtonosno: prema podacima UN-ove Međunarodne organizacije za migracije, ove je godine na središnjem Mediteranu poginulo najmanje 456 ljudi, dok se više od 420 vodi kao nestalo u nesrećama na moru.
Ulf Laessing, voditelj programa za Sahel pri Zakladi Konrad Adenauer sa sjedištem u Maliju, upozorava da zatvaranje kraćih ruta, primjerice iz Zapadne Sahare prema Kanarskim otocima, znači da će ljudi morati na dulja i opasnija putovanja, kroz Senegal ili Gambiju.
Svijet će imati sve manje ljudi. I ne, to nije katastrofa
Frontex, europska agencija za granice, tvrdi da granice nadzire zakonito i uz poštivanje temeljnih prava. „U europskom upravljanju granicama nema mjesta za brutalnost“ naglašava njihov glasnogovornik. „To nije naša politika, niti tako radimo, niti to očekujemo ili toleriramo od naših partnera.“
Premda nove mjere EU-a zasad uspješno zadržavaju migrante podalje, ključno je pitanje može li to potrajati. Pritisci na migracije gotovo sigurno će jačati u subsaharskoj Africi zbog rasta stanovništva, klimatskih promjena i nesigurnosti. Dodatni izazov je geopolitika: budući da se Unija uvelike oslanja na suradnju stranih vlada, riskira i da postane ovisna o njima. Turska i Maroko već su koristili svoju moć otvaranja ili zatvaranja migrantskih tokova kako bi pritisnuli Europu da isplati dodatna sredstva ili ublaži kritike njihove vanjske politike.
Zbog toga mnoge europske zemlje pokušavaju i same postati manje privlačne migrantima. Italija nastoji premjestiti postupke obrade zahtjeva za azil u Albaniju (iako je taj plan blokirao Sud EU-a). Grčka, pak, prijeti zatvorskim kaznama onima koji ne napuste zemlju nakon odbijenog zahtjeva.
Dio analitičara tvrdi da bi Europa trebala ulagati u rješavanje uzroka migracija, siromaštvo i ratove, na samim izvorištima. No nakon neuspjelih intervencija u Afganistanu i Libiji, Zapad ima sve manje volje za projekte izgradnje država i mirovne misije. Štoviše, rast prihoda u siromašnim zemljama može samo povećati broj ljudi koji mogu platiti usluge krijumčara.
Unatoč svemu, EU je zasad dokazala da stroge politike mogu smanjiti ilegalne migracije. No pitanje je koliko dugo će takav pristup biti održiv.
(izvor: The Economist)