Promjene su važne. Ne zato što je svaka nova vlast bolja od prethodne, nego zato što nijedna vlast ne smije umisliti da joj je država djedovina, narod inventar, a izbori ritual kojim se potvrđuje doživotni mandat. E tom sranju od demokracije mi svjedočimo četvrto desetljeće.
Piše: Emil Karamatić
Naše ponašanje je slično onom ponašanju krupne smrdljive muhe, znane kao zundulja, koja uđe u kuću i poslije udara u staklo prozora misleći da je to isti onaj prostor kud je ušla.
Nekad pomislim da edukacija nema smisla, nego pustiti da se narodi Bosne i Hercegvine rasele i da ovu zemlju ostave kako su i naumili nekom civiliziranijem plemenu, koje bi znalo cijeniti što su prethodne budale ostavile.
Jednostavan princip vlasti u Bosni i Hercegovini očito još nije preveden na jezik koji razumiju stranke na vlasti. One promjene, da ga jebeš, zamišljaju kao promjenu datuma na kalendaru, rasporeda fotelja i registarskih tablica službenih automobila. Sve drugo, kad se njih pita i oni silnih siledžija koje okupljaju ili koji teturaju kao pijan, usran Švabo na godišnjem odmoru u Zaostrogu, mora ostati isto.
Isti ljudi, iste parole, ista obećanja, isti neprijatelji i isti građani koji svake četiri godine dobiju priliku birati između jučerašnjeg razočaranja i sutrašnjeg razočaranja. Ako nađete bolji naziv za uspavanku za budale, javite.
Građanima se godinama objašnjava da je smjena vlasti opasna. Ako ode ova vlast, doći će gora. Ako dođe gora, propast će ono što još nije propalo. Ako se promijeni većina, nastat će nestabilnost. A ako promjene nema, to se naziv stabilnošću.
Jebo li nas ćaća ludi.
Tako je nastala naša posebna politička matematika. Što vlast duže traje, to je stabilnija. Što je lošija, to je nezamjenjivija. A, što je narod nezadovoljniji, to je dokaz da još nije sazrio za promjene. Valjda je tako bolje reći da ne bi rekli za isti narod, ono kako ga je nekad nazvao predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, nešto jest, ali je sitnog zuba.
To je oko prilike kao da vam čovjek koji vas trideset godina vodi u pogrešnom smjeru kaže da ne smijete promijeniti vodiča jer biste mogli zalutati ili ne daj Bože biti u većem k.r.u nego što ste sada.
Strah od goreg
Malo ću se uozbiljit, čisto da povjerujete da su izbori u Bosni i Hercegovini uistinu neki ozbiljan događaj. Dakle, nakon loše i zle vlasti, pogotovo nakon tri desetljeća političke dominacije, zaista se ne može očekivati da će preko noći biti izabrana idealna vlast. Narod koji je dugo birao iste obrasce, iste stranke i iste političke obitelji ne može jednim glasačkim listićem proizvesti Švicarsku, Norvešku ili ne dao Bog Singapur u jednom izbornom ciklusu.
Moguće je da će nova vlast biti lošija. Ne samo lošija nego užasna. Moguće je da će biti nesposobna, neiskusna, licemjerna ili samo drugačije loša. Ali čak i takvo izabrano sranje ili nakazna nova vlast može biti bolja za demokraciju od prethodne ako otvori prostor za vlastitu smjenu.
Jer najopasnija vlast, ali ovaj dio pamtite, moglo bi vas spasiti, nije nužno ona koja je najgora. Najopasnija je ona koja građane uvjeri da bez nje ne može biti ničega. Recimo da uporno birate ludog cirkusanta iz Srbije, uglađenog Sicilijanca s molitvenikom u ruci iz Hercegovine, neuglednog babinog sina iz Bosne, švercera krdžom iz Laktaša ili ima tih budala…nastavite niz.
I pazi sad, to je vlast koja se desetljećima predstavlja kao jedina brana kaosu, a istodobno proizvodi kaos i njime plaši narod. To je vlast koja svaku kritiku proglašava izdajom, svaku smjenu katastrofom, a svaki vlastiti neuspjeh žrtvovanjem za država. Pa ti budi normalan.
U takvom sustavu građanin ne glasa da bi birao vlast, nego da bi spriječio još veću nesreću. Izbori se pretvaraju u kolektivnu ucjenu. Ne morate nas voljeti, to misle, jer znaju da takve može voljeti samo poremećen i dotučen Stockholmskim sindromom, dakle, kažu, samo nas se bojte izgubiti.
Vlast koja ne zna otići
Stranke na vlasti ne poštuju načelo smjenjivosti jer su odavno prestale vlast shvaćati kao javnu službu. Za njih je vlast postala nasljedno pravo, politički obiteljski posao i sigurnosni pojas protiv odgovornosti. Dabome, ostavio babo u naslijeđe da se dijete ima s čim zajebavati kad uđe u ozbiljne godine.
One ne žele, pa toliko mahniti nisu, da građani nauče kako se vlast smjenjuje. Žele da građani nauče, ali što to znaju, svaka čast, kako se vlast trpi.
Zato se svaki zahtjev za promjenom proglašava ludim avanturizmom. Svaki novi čovjek nema što drugo biti nego opasanost ili kakav izdajnik, pizda li mu materina. Također svaka nova stranka je toliko neiskusna da se nema što s njom nego zajebavati. A što drugo učiniti sa neiskustvom. A svaka stara stranka, bez obzira na rezultate, predstavlja se kao provjerena opcija. Do te mjere provjereni da točno znaju kome zapaliti auto, poslati inspekciju, natovariti policiju na glavu ili ga je.ati u zdrav mozak.
Provjerena u čemu još?
U tome da može trideset godina proizvoditi iste probleme, a zatim se pojaviti pred biračima kao rješenje?
U demokratskom društvu vlast treba dokazivati zašto treba ostati. U našoj političkoj verziji demokracije građani moraju dokazivati zašto vlast treba otići. Vlast polaže račune samo kada joj to ne ugrožava račun. Dakle u četrdeset godina nikad, To što je poneko osuđen je pravna predstava za sirote narodne mase. Lijep primjer je Fadl Novalić koji se u nastavku političke karijere bavi borbom protiv antifašizma.
Lekcija iz osamnaestog stoljeća
Charles Louis de Secondat, poznatiji kao Montesquieu, još je u osamnaestom stoljeću razumio ono što mnogim hrvatskim, bošnjačkim i srpskim političarima u Bosni i Hercegovini ni danas nije jasno. Vlast mora biti, je.iga ograničena, podijeljena i smjenjiva.
Nije poanta u tome da na vlast uvijek dođu najbolji. To bi bilo lijepo, ali politički naivno. Poanta je u tome da isti ljudi ne ostanu predugo, da ne postanu nedodirljivi i da građani mogu reći: dosta je, bez straha da će se zbog toga srušiti država, narod ili svijet.
Smjenjivost vlasti, li joj materina, nije luksuz razvijenih demokracija. Ona je osnovni mehanizam preživljavanja demokracije. Ona je poput kočnice na automobilu. Ne služi zato što očekujete nesreću, nego zato što znate da će vam prije ili kasnije zatrebati.
Mi smo tu kočnicu izgubili prije trideset godina. Birali smo iste, opravdavali iste, branili iste i svaki se put čudili što dobivamo isto. Sada se čudimo što su građani umorni, nepovjerljivi i spremni promjenu doživjeti kao rizik. A kako i ne bi? Trideset godina učeni su da je svaka promjena opasna, osim promjene izbornih obećanja.
I na kraju više ni’ko nikoga u Bosni i Hercegovini ne progoni. Toliko smo uvježbani da sami sebe potjeramo iz vlastite kuće. Poslije svaki izbora u miru i tišini odlaskom prosvjedujemo.
I gora vlast može biti korak naprijed
Ako građani žele promjene, možda će izabrati vlast koja će biti gora od prethodne. To nije nemoguće. Ma čak je prirodni slijed da bude gora. Jer zlo se nikad nije mijenjalo dobrim nego još gorim da bi proces učenja započeo. Dakle, gora vlast nije nužno uzaludna ako građanima vrati zaboravljenu lekciju da vlast nije vječna.
Nova vlast može biti loša, ali smjenjiva. Može biti nesposobna, ali podložna kritici. Može praviti pogreške, ali će prvi put nakon dugo vremena postojati stvarna mogućnost da za njih nakon četiri godine više nema mjesta. Nije problem ovaj fenomen objašnjavati na više načina, ali kad ga objašnjavate i više puta ponavljate u istom tekstu nekom tko nosi titulu doktora, sveučilišnog profesora, itd., onda objašnjenje možete komotno poslati u k.r.c.
Ali i to bi bio demokratski napredak.
Vlast koja može biti smijenjena mora barem glumiti odgovornost. Vlast koja zna da ne može biti smijenjena ne mora glumiti ništa.
Ona može vrijeđati građane, ponižavati institucije, zapošljavati podobne, dijeliti javno dobro kao stranački plijen i na kraju tvrditi da joj narod duguje zahvalnost.
Čemu onda smjena?
Čemu smjena ako može doći još gora vlast?
Zato što se demokracija ne gradi izborom savršenih, nego mogućnošću da nesavršene smijenimo.
Smjena nije jamstvo da će sutra biti bolje. Ona je jamstvo da današnja vlast nije posljednja riječ. Ona prekida političku hipnozu, ruši mit o nezamjenjivosti i vraća građanima osjećaj da njihov glas nije samo ukras na izbornom plakatu.
Možda će nova vlast biti gora. Ali ako je smjenjiva, ona je za demokraciju bolja od prethodne koja je građanima pokušala oduzeti samu ideju promjene.
Narod koji nikada ne smjenjuje vlast ne živi u stabilnosti. Živi u političkom pritvoru.
A vlast koja se trideset godina nije morala ozbiljno bojati birača nije vlast koja je pobijedila na izborima. To je vlast koja je pobijedila nad izborima.
Zato promjena nije pitanje hoće li doći bolji. Prvo pitanje glasi: može li uopće otići lošiji?
Ako može, demokracija još postoji.
A sve ovo tko ne razumije, ne znam koji se k.r.c politici ikad približio.