Europski gradovi nude visoku kvalitetu života, bogatu povijest i neodoljiv šarm, no njihova raspršenost i relativno mala veličina predstavljaju prepreku gospodarskoj konkurentnosti kontinenta.
Je li Pariz velik grad? Odgovor ovisi o tome koga pitate. Turistu koji ima samo nekoliko dana za razgledavanje njegovih znamenitosti vjerojatno će se činiti golemim. Francuzima, pak, ponekad djeluje zagušujuće, kao preveliko administrativno središte pretjerano centralizirane države. No nakon više od dva tisućljeća postojanja, Grad svjetlosti može se pohvaliti još jednim obilježjem, osim statusa vodeće turističke destinacije i nacionalne prijestolnice: uvjerljivo je najveći grad Europske unije i svojevrsni urbani predvodnik pretežno urbaniziranog kontinenta.
Međutim, promatran iz te perspektive, Pariz odjednom djeluje prilično malen. Ima otprilike trećinu stanovnika Šangaja i manje od polovice gospodarske proizvodnje New Yorka, što ga čini prilično skromnim urbanim simbolom unije od 450 milijuna ljudi. Europa je usavršila umijeće stvaranja ugodnih gradskih ambijenata. No pretvoriti gradove u snažne pokretače gospodarskog rasta sasvim je druga priča.
Šarmantni gradovi, ali ograničena gospodarska snaga
Europski gradovi prava su poslastica za promatranje i istraživanje. Šetnja Lisabonom, Stockholmom ili Krakovom izvrstan je način za provesti poslijepodne. Prema najnovijoj ljestvici najboljih gradova za život, koju je sastavila sestrinska tvrtka The Economista, Economist Intelligence Unit, na samom su vrhu Kopenhagen i Beč. Jakarta, najveći grad na svijetu s 42 milijuna stanovnika, zauzima tek 132. mjesto.
No ono što europskim gradovima ne nedostaje u šarmu često im nedostaje u veličini, a time i u gospodarskoj snazi. Deset najvećih urbanih područja u Sjedinjenim Američkim Državama stvara trećinu ukupne gospodarske proizvodnje zemlje. U Europskoj uniji taj je udio približno šestina, prema podacima konzultantske tvrtke Oxford Economics. Čak i Kina i Indija, unatoč golemim ruralnim područjima, veći dio svoje gospodarske proizvodnje ostvaruju u najvećim gradovima.
Od 82 urbana područja za koja Ujedinjeni narodi procjenjuju da imaju više od pet milijuna stanovnika, samo se dva grada iz Europske unije nalaze na popisu: Pariz, na 36. mjestu s nešto manje od deset milijuna stanovnika, i Madrid, na 72. mjestu.
„Pa što onda?”, mogli bi se zapitati neki. Tko bi uopće želio Jakartu na Seini ili Tokio na Rajni?
Ekonomisti bi možda željeli. Kada je riječ o gradovima, veće gotovo uvijek znači i bolje. Koncentriranje većeg broja ljudi na manjem prostoru povećava mogućnosti povezivanja produktivnih radnika s inovativnim poduzećima. Rezultat je upravo ona vrsta gospodarske dinamike koja je Europi prijeko potrebna.
Prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), udvostručenje stanovništva nekog grada povezano je s dvoznamenkastim rastom produktivnosti. Čak i manji porast broja stanovnika može donijeti znatne koristi. Jedan od razloga jest taj što produktivniji ljudi dolaze u velike gradove kako bi iskoristili dostupne prilike. No čak i kada se taj čimbenik uzme u obzir, veći gradovi pridonose većem blagostanju svih stanovnika jer olakšavaju protok ideja, znanja, vještina i poslovnih prilika.
Sadržaji svjetske klase, od nogometnih stadiona do opernih kuća, pritom pomažu nadoknaditi nedostatke velikih gradova, poput prometnih gužvi, visokih stanarina i skučenog životnog prostora.
Europa ne želi gradove koji su preveliki
Europljani vole velike gradove, ali ne prevelike — i žele ih imati mnogo. Razlog tome dijelom leži u povijesti. Stoljeća slabih središnjih vlasti i snažne autonomije lokalnih zajednica dovela su do guste mreže moćnih gradova.
Mnogi su se postupno proširili izvan svojih malenih srednjovjekovnih granica, ponekad unatoč urbanističkim propisima osmišljenima kako bi spriječili neprivlačno širenje gradskih područja. S vremenom su se europske urbane cjeline oblikovale prema veličini i potrebama pojedinih država ili regija. To je osobito vidljivo u Njemačkoj, koja ima velik broj međusobno konkurentnih urbanih središta.
Čak ni grad s velikim ambicijama nije mogao rasti izvan granica vlastite države.
Možda je ipak iznenađujuće to što je takav obrazac urbanog razvoja opstao i tijekom posljednjih nekoliko desetljeća europskih integracija. U teoriji bi građani i poduzeća trebali razmišljati o Europskoj uniji kao svojoj zajedničkoj domovini, a ne prvenstveno o pojedinačnim državama, kako bi se lakše natjecali s konkurentima iz Kine i Amerike.
Jedinstveno tržište rada i ideja trebalo je potaknuti nastanak nekoliko golemih metropolitanskih središta koja bi bila pokretači integriranoga europskog gospodarstva, a ne samo nacionalnih ekonomija.
Neki su se europski gradovi specijalizirali i postali važna međunarodna središta u određenim sektorima. Milano je poznat po modi, Eindhoven po opremi za proizvodnju poluvodiča, a Bruxelles po oblikovanju propisa i regulative. Ipak, nijedan od njih nema gospodarsku snagu New Yorka i njegovu ulogu u globalnim financijama ili Shenzhena, jednog od ključnih svjetskih središta proizvodnje.
Rezultat je raspodjela gospodarskog bogatstva na velik broj gradova srednje veličine, od kojih su mnogi nacionalne prijestolnice, ali nijedan ne doseže razinu globalnih metropola.
U svijetu globaliziranih industrija u kojima najveći igrači preuzimaju najveći dio tržišta, poput umjetne inteligencije, takva je raspodjela ozbiljan nedostatak.
Diplomant iz Charlestona u Južnoj Karolini, pedesetoga najvećeg urbanog gospodarstva u SAD-u, koji sanja o karijeri u tehnološkom sektoru, vjerojatno će se preseliti u San Francisco, ulazna vrata Silicijske doline. Njegov kolega iz Graza u Austriji, koji zauzima pedeseto mjesto među najvećim gradovima Europske unije, ima mnogo više mogućnosti. Treba li otići u berlinsku „Silicon Allee”, dublinski „Silicon Docks” ili pariški „Silicon Sentier”?
Takva raspršenost slabi europsku konkurentnost.
Cijena decentralizacije
Europljani koji šetaju svojim uređenim gradovima mogu se utješiti dvjema mislima.
Prva je da bi se prednosti velikih metropola možda mogle ostvariti povezivanjem većeg broja obližnjih gradova srednje veličine. Ne bi li Amsterdam, Antwerpen, Köln i Bruxelles, koji su međusobno udaljeni tek kratkom vožnjom brzim vlakom, mogli udružiti snage i stvoriti golemo gospodarsko središte koje bi zajedno funkcioniralo kao grad svjetske veličine?
Nažalost, vjerojatno ne. Prednosti fizičke blizine ljudi i poduzeća, čini se, brzo slabe čak i na relativno kratkim udaljenostima, osobito kada se takva urbana područja nalaze u različitim državama.
Druga je mogućnost da ugodan život ipak vrijedi više od posljednjeg postotka gospodarskog rasta. Velik broj gradova srednje veličine znači da se nijedan od njih vjerojatno neće potpuno odvojiti od političkih zajednica kojima pripada.
U vremenu kada se mnogi birači osjećaju zapostavljeno i smatraju da ih udaljene urbane elite ne razumiju, takav raspored gradova može imati određenu vrijednost.
Europa sa svojom gustom mrežom manjih gradova nema New York ni Los Angeles koji bi dominirali globalnim industrijama. No isto tako nema ni golema područja koja se u američkom kontekstu često nazivaju „zemljom kroz koju se samo prolazi” — dijelove zemlje koje urbane elite ponekad podcjenjuju ili ismijavaju.
Možda Europa nema dovoljno gradova koji mogu konkurirati najvećim svjetskim metropolama, ali njezina decentraliziranost ima i svoju prednost: gospodarska i društvena važnost nije koncentrirana u samo nekoliko urbanih središta.