Novi europski fokus na energetsku sigurnost potaknuo je interes za povećanjem proizvodnje plina na norveškom kontinentalnom pojasu.
Umjesto toga, golemo postrojenje za preradu plina nalazi se u središtu šire promjene koja se događa na kontinentu. Smanjenje emisija više nije prioritet. Energetska sigurnost jest.
Ratovi u Iranu i Ukrajini poremetili su europske klimatske i energetske planove, ostavljajući kontinent u utrci za osiguravanjem količina plina koje su mu još uvijek potrebne za proizvodnju električne energije, grijanje domova i pokretanje industrije.
Razine zaliha plina u Europi približavaju se povijesno niskim razinama uoči zime, što bi moglo biti loš znak za račune za grijanje i električnu energiju. Mnogi europski čelnici pritom ne žele previše ovisiti o Sjedinjenim Državama, strahujući da bi Washington svoje energetske poluge mogao koristiti u trgovinskim i sigurnosnim pregovorima s predsjednikom Donaldom Trumpom. Bijela kuća, s druge strane, tvrdi da SAD saveznicima može ponuditi „obilnu i pouzdanu opskrbu“.
„Živimo u svijetu u kojem se ovisnosti mogu pretvoriti u oružje i koristiti protiv drugih“, rekla je Ann Mettler, koja je bila savjetnica bivšeg predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera. „Razumljivo je da Europljani možda počinju drugačije gledati na tu ovisnost.“
I tu se vraćamo na Kårstø.
Industrijski kompleks prepun cjevovoda, destilacijskih tornjeva i baklji za spaljivanje plina smješten je uz norvešku obalu. Kårstø je najveće postrojenje za preradu plina te vrste u Europi.
Iako Norveška nije članica Europske unije i sama troši relativno malo fosilnih goriva, prošle je godine osigurala gotovo trećinu plina i 14 posto sirove nafte potrebnih Europskoj uniji.
Otprilike četvrtina norveške proizvodnje plina prolazi kroz Kårstø, a velik dio tog plina cjevovodima se šalje prema Europi, odnosno Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj.
„Što veća proizvodnja“
Proizvodnja plina na norveškom kontinentalnom pojasu tijekom posljednjeg desetljeća stagnira, ali novi europski fokus na energetsku sigurnost ponovno je probudio interes za iskorištavanjem preostalih ugljikovodika iz podmorskih ležišta.
Klimatske promjene sada su niže na listi europskih prioriteta, dok se obnovljivi izvori energije uglavnom spominju kao način zaštite potrošača od naglih skokova cijena fosilnih goriva.
Norveška kompanija Equinor, koja upravlja Kårstøom i najveći je proizvođač nafte i plina u zemlji, dobar je primjer te promjene.
Prije šest godina, kada je politička zabrinutost zbog klimatskih promjena bila na vrhuncu, Equinor je najavio plan ulaganja u obnovljive izvore energije i postizanja nulte neto emisije do sredine stoljeća.
Ove je godine odustao od jednog cilja vezanog uz obnovljive izvore, ali nije odustao od cilja nulte neto emisije. Umjesto toga, ponovno se usredotočio na norveški kontinentalni pojas.
„Svi moji kupci u Europi imaju strategiju energetske tranzicije i ulažu u obnovljive izvore. Ali istodobno osiguravaju dugoročne ugovore za opskrbu plinom“, rekao je izvršni direktor Equinora Anders Opedal za POLITICO prošlog tjedna, nedugo nakon potpisivanja 15-godišnjeg ugovora o opskrbi plinom s njemačkom energetskom kompanijom Uniper.
„Što veća proizvodnja“
Srce norveške naftne industrije nalazi se u Stavangeru, malom lučkom gradu oko sat vremena vožnje južno od Kårstøa.
U gradu se nalazi sjedište Equinora, kao i jedna od najvećih svjetskih energetskih konferencija. Ove je godine gotovo 70.000 ljudi stiglo u Stavanger na konferenciju Offshore Northern Seas Summit, ispunivši goleme izložbene dvorane veličine avionskih hangara.
Norveški poslovni i politički čelnici iskoristili su priliku kako bi svoju zemlju predstavili kao dobavljača fosilnih goriva na kojeg Europa može računati te kako bi pridobili potporu za nastavak bušenja na kontinentalnom pojasu.
Kada je Equinor prvog dana konferencije objavio dogovor s Uniperom, Opedal je rekao da će on „pridonijeti energetskoj sigurnosti Europe“, dok će Uniper dugoročnim ugovorom osigurati potražnju, omogućujući Equinoru nastavak ulaganja u razvoj norveškog kontinentalnog pojasa.
Tu su poruku ponovili i norveški dužnosnici. Vlada posjeduje dvije trećine Equinora, dok se preostale dionice javno trguju.
„Naša je strategija biti dugoročni dobavljač nafte i plina europskom tržištu“, rekao je norveški ministar energetike Terje Aasland. „Naš cilj nije izražen brojkom, nego želimo imati što veću moguću proizvodnju.“
To bi, međutim, mogao biti vrlo ambiciozan cilj. Nije jasno koliko će dugo norveške zalihe nafte i plina potrajati.
Pad proizvodnje teško je zaustaviti
Očekuje se da će norveška proizvodnja nafte i plina do 2050. godine pasti za trećinu. To vrijedi čak i u najboljem scenariju, prema Torgeiru Stordalu, čelniku Norveške uprave za offshore naftu, državne agencije odgovorne za reguliranje kontinentalnog pojasa.
Osnovni scenarij te agencije predviđa još veći pad – više od polovice sadašnje proizvodnje.
Industrijski čelnici i političari u Oslu smatraju da su potrebna nova ulaganja kako bi se usporio pad proizvodnje. Nadaju se i da će tehnologija pomoći u onome što industrija naziva „izravnavanjem krivulje“, odnosno usporavanju pada proizvodnje.
Na stotinama izložbenih štandova na konferenciji ONS mogli su se vidjeti alati potrebni za eksploataciju: napredne bespilotne letjelice, podvodni roboti, sustavi za kartiranje pomoću umjetne inteligencije, pumpe, bušilice i generatori.
Svaka ozbiljna nada u usporavanje pada proizvodnje temelji se na novim otkrićima na područjima na kojima se tek počinje istraživati, osobito u Barentsovu moru na krajnjem sjeveru Norveške.
To će zahtijevati veću spremnost na rizik, golema ulaganja – ali i privlačenje mladih Norvežana u udaljene dijelove zemlje.
Naftna politika
Norveška ima snažan razlog za nastavak proizvodnje. Prihodi od nafte i plina pomogli su joj da izgradi najveći državni investicijski fond na svijetu, čija vrijednost trenutačno premašuje dva bilijuna dolara.
Godišnja sredstva koja se iz njega izdvajaju čine otprilike petinu državnog proračuna.
U Stavangeru se na svakom koraku vidi koliko je nafta važna za grad. Lokalni profesionalni hokejaški klub zove se Oilers. Muzej je posvećen povijesti lokalne naftne industrije, a oglasi Equinora nalaze se na autobusnim stajalištima.
Svake večeri tijekom konferencije ONS tisuće sudionika spuštale su se u gradsku luku, gdje su pili šampanjac na luksuznim motornim jahtama i starim drvenim jedrilicama ili se družili u šatorima koje su uz obalu postavile kompanije iz industrije.
No nije jasno hoće li mobilizacija cijelog sektora biti dovoljna za zaustavljanje pada proizvodnje.
Na ONS-u su pojedini predstavnici industrije rekli da zemlja ne djeluje dovoljno hitno kako bi spriječila taj pad.
Tijekom jednog panela Johnny Hersvik, izvršni direktor kompanije Aker, još jedne velike norveške kompanije iz sektora fosilnih goriva, otvoreno je pozvao ministra Aaslanda da olakša kompanijama eksperimentiranje s tehnologijama za koje tvrdi da bi mogle dramatično ubrzati proizvodnju.
Ministar je, vidljivo nesiguran, obećao samo da će saslušati prijedlog.
„Ne mislim da postoji osjećaj hitnosti. Ne“, rekao je Hersvik za POLITICO.
Ipak, nisu svi Norvežani oduševljeni dominantnom ulogom energetskog sektora u zemlji.
Prvog dana konferencije ONS članovi klimatske skupine Extinction Rebellion pili su naftu ispred glavne konferencijske dvorane u znak prosvjeda.
Norveška Zelena stranka također je prošle godine ispisala povijest ulaskom u vladu kao dio višestranačke koalicije koju predvodi Laburistička stranka, veliki zagovornik energetskog sektora.
Iako mala, Zelena stranka pokušava potaknuti Norvešku da zamisli budućnost bez nafte, zbog čega je vlada osnovala komisiju koja treba istražiti moguće scenarije za gospodarstvo bez fosilnih goriva.
No teško je postići nešto više, priznala je zastupnica Zelene stranke Frøya Skjold Sjursæther.
„Samo ovdje, dok hodate središtem konferencije, možete vidjeti koliko proizvođači nafte i plina imaju snažan utjecaj na norveške političare i koliko zapravo mogu diktirati politiku koju ovdje vodimo“, rekla je. „To je stvarno tužno.“
Energetske proturječnosti
Jedna od norveških ironija jest činjenica da zemlja troši relativno malo goriva koje sama proizvodi.
Norveška ima najveći udio električnih vozila na svijetu, a oko 90 posto njezine električne energije proizvodi se iz hidroenergije.
Norveški poslovni i državni čelnici pažljivo oblikuju svoju poruku kako bi privukli Europsku uniju, kojoj su klimatska pitanja i dalje prioritet, a istodobno ne bi narušili odnose sa Sjedinjenim Državama, s kojima Norveška pod Trumpom održava relativno dobre odnose.
„Američki LNG važan je za energetsku sigurnost Europe“, rekao je ministar energetike Aasland na pitanje natječe li se nordijska zemlja s američkim LNG-om na europskom tržištu.
Glasnogovornik Bijele kuće složio se s tom procjenom i dodao da Trump već godinama poziva Europu da „odbaci zelenu prijevaru“.
„Zahvaljujući energetskoj politici predsjednika Trumpa, Sjedinjene Države najveći su proizvođač i izvoznik nafte i prirodnog plina na svijetu“, rekao je glasnogovornik Bijele kuće Taylor Rogers. „Imamo obilnu i pouzdanu opskrbu i za našu zemlju i za naše saveznike.“
I čelnici Equinora brzo su istaknuli da je Norveška snažno prisutna u američkom naftnom i plinskom sektoru, čak i dok naglašavaju napore kompanije u razvoju offshore energije vjetra za europsko tržište.
„Imamo jasnu strategiju pružanja pouzdane energije u svijetu koji prolazi kroz tranziciju“, rekao je Opedal. „To znači usredotočiti se na razvoj energije, bilo da je riječ o energiji vjetra na moru ili nafti i plinu, pri čemu će većina i dalje biti nafta i plin.“
Norveška je naučila razlikovati ono što Europa govori da želi od onoga što zapravo radi, kaže Mettler, bivša Junckerova savjetnica koja je danas izvršna direktorica think tanka Catalyse Europe.
Nafta i plin i dalje čine više od polovice ukupne konačne potrošnje energije u Europi, unatoč pokušajima povećanja korištenja obnovljivih izvora, električnih vozila i dizalica topline.
„Govorimo jedno, javno moraliziramo i kažemo da želimo napraviti jedno, ali zapravo kupujemo velike količine LNG-a“, rekla je Mettler. „U mnogim slučajevima nismo uspjeli ponuditi dovoljno uvjerljiv poslovni model za čistu energiju. Zato se mnoge europske naftne i plinske kompanije na neki način vraćaju svojim korijenima.“
Ta su proturječja bila vidljiva i u Kårstøu.
Na obližnjem brežuljku iznad postrojenja uzdizalo se nekoliko vjetroturbina. Radnici u fluorescentnim zelenim prslucima biciklima su se kretali između različitih dijelova postrojenja.
U okolnim zelenim poljima pasli su jeleni i goveda, dok je cijeli kompleks bio smješten ispred planinske norveške obale.
U postrojenju su dva jarko narančasta plamena ispuštala crni dim u zrak dok se višak plina spaljivao u pripremi za nadolazeće radove održavanja.
Takva je praksa potrebna radi sigurnosti radnika tijekom održavanja, ali se istodobno smatra izrazito rasipnom i velikim izvorom emisija koje pridonose globalnom zatopljenju. Znakovito je da i sama Europska unija pokušava suzbiti takvu praksu.
Bio je to još jedan podsjetnik da će, koliko god Europa pokušavala prijeći prema svojoj dugo sanjanoj budućnosti bez fosilnih goriva, onečišćenje ugljikom nastaviti tamniti nebo nad kontinentom – sve dok se posljednje bušotine ne osuše.