‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
U zgradi u kojoj je živio ljudi su se poznavali više po zvuku vrata nego po imenima. Znalo se tko ustaje prije zore i tiho zatvara vrata za sobom, tko se vraća kasno pa ključem dugo traži bravu, tko zalupi vratima kad je ljut, a tko ih zatvara gotovo nečujno, kao da se i zbog vlastitog odlaska nekome treba ispričati. Prepoznavali su se po koracima na stepenicama, po kašlju iza zida, po zvuku televizora koji bi se navečer provukao kroz tanke zidove.
Lift u kvaru
Znali su jedni o drugima sitnice, ali gotovo ništa važno. Znali su tko kupuje kruh ujutro, tko izvodi psa, tko prima poštu, tko često nosi pune vrećice iz trgovine. Ali rijetko je tko znao zbog čega tugu u sebi nosi čovjek koji mu svakoga dana prođe ispred vrata.
Zgrada je bila jedna od onih sivih, pomalo umornih zgrada koje su pamtile više nego što su njihovi stanari slutili.
Na zidovima stubišta ostale su blijede mrlje od nekadašnjih plakata i tragovi mnogih ruku koje su se godinama oslanjale na ogradu. Prozori na stubištu gledali su prema ulici, a jutarnje sunce kroz njih je ulazilo u uskim zlatnim trakama, presijecajući prašinu koja je lebdjela u zraku.
Jednog jutra lift je opet bio u kvaru. Na vratima je visjela mala cedulja s kratkom, gotovo ravnodušnom porukom: NE RADI. Već je navikao na te kvarove. U toj zgradi kvarovi su bili gotovo dio kućnog reda. Kvario se lift, grijanje, rasvjeta, brave, slavine… a ponekad, činilo mu se, i ljudi.
Pogledao je prema stepenicama i tiho uzdahnuo. Imao je svoj uobičajeni jutarnji ritam. Posao. Telefon. Sastanci. Poruke na koje treba odgovoriti. Ljudi koji nešto traže. Obaveze koje se nižu jedna za drugom kao stepenice kojima nema kraja.
Krenuo je niz stepenice.
Na drugom katu je ugledao starijeg čovjeka kako pokušava unijeti nekoliko punih vrećica u stan. Bio je sitan i pomalo pogrbljen. Na njemu je bila stara, uredno zakopčana jakna, iako jutro još nije bilo hladno. Kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda, a lice izborano dubokim borama koje nisu izgledale samo kao trag godina. Neke su bore, pomislio je, sigurno nastale od smijeha, ali neke su bile posljedica duge šutnje. Starac je jednu vrećicu spustio na pod, drugu pridržavao koljenom, a ključem pokušavao pronaći bravu.
„Hvala ti sine“
Nekoliko trenutaka gledao ga je kako se muči. A onda je, bez mnogo razmišljanja, sišao dvije stepenice niže, vratio se i uzeo vrećice.
-Dajte, pomoći ću vam.
Starac ga je pogledao iznenađeno. Kao da nije očekivao pomoć. Kao da je već odavno navikao sve nositi sam.
-Hvala ti, sine, rekao je zadihano.
Ušao je za njim u mali, tihi hodnik. Stan je mirisao na kavu i nešto što ga je nejasno podsjetilo na djetinjstvo. Na starom ormariću stajala je fotografija u okviru. Na njoj mlad čovjek širokog osmijeha, zagrljen sa starijim muškarcem koji je, po crtama lica, morao biti ovaj isti čovjek, samo nekoliko desetljeća mlađi. Nije pitao tko je na fotografiji. Neke se stvari ne pitaju odmah.Starac je spustio vrećice na kuhinjski stol, obrisao čelo rukavom i nekoliko trenutaka samo stajao.
Onda je rekao:
-Ako imaš vremena… hajde na kavu.
Zastao je.
-Ionako je više nemam s kim popiti.
Ta rečenica ostala je među njima visjeti poput tišine. Pogledao je prema telefonu koji mu je u džepu upravo ponovno zavibrirao. Imao je obaveze. Imao je planove. Imao je cijeli dan koji je već bio ispunjen prije nego što je i počeo. Ali nešto u onome „više nemam s kim“ zaustavilo ga je.
-Može.
Starac se nasmiješio. Bio je to mali osmijeh, ali mu se cijelo lice odjednom promijenilo. Kao da se na njemu, makar na trenutak, otvorio prozor kroz koji je ušla neka davna svjetlost. Sjeli su za mali kuhinjski stol. Kava je bila jaka i crna. Razgovor, u početku, slab. Pričali su o vremenu. O liftu. O tome kako se danas sve brzo kvari i kako se majstori čekaju duže nego što se nekada čekalo. Spomenuli su penzije, cijene u trgovinama, susjede i još nekoliko nevažnih stvari kojima ljudi često popunjavaju tišinu dok ne pronađu hrabrost da kažu nešto stvarno.
„Više nemam s kim“
A onda se dogodilo nešto jednostavno. Starac je počeo pričati. O godinama koje su prošle. O ratu koji je ostavio prazna mjesta za stolovima i imenima koja se više nisu imala kome izgovoriti. O prijateljima čiji su glasovi s vremenom izblijedjeli, ali čije je lice još uvijek mogao jasno vidjeti. Pričao je o sinu.
-Živi daleko, rekao je. Ima svoj život, svoj posao, svoju obitelj. Zove, dodao je nakon kratke stanke.
-Ali rijetko.
Nije to rekao s ljutnjom. Više s onom tihom tugom čovjeka koji je naučio da ne traži previše. Dok je govorio, gledao je u šalicu. Kao da je na dnu crne kave pokušavao pronaći godine koje su nekada bile pred njim.
A onda je red došao na njega. Pričao je o svom poslu, o stresu, o stalnom osjećaju da negdje kasni. O danima koji počinju prije nego što se čovjek razbudi i završavaju tek kada više nema snage misliti. Govorio je o telefonu koji ne prestaje zvoniti, o porukama koje čekaju odgovore, o ljudima koji uvijek nešto trebaju. Govorio je o svemu, a prvi put je shvatio koliko često govori samo o onome što treba napraviti, a koliko rijetko o onome što zapravo osjeća.
Kroz prozor je polako klizilo jutro. Sunce je obasjavalo stol i dvije šalice kave. Negdje u susjednom stanu začula se voda iz slavine. Netko je zalupio vratima. Ulica se punila automobilima i ljudima koji su žurili prema svojim poslovima. Svijet je nastavljao trčati.
Samo je za njih dvojicu vrijeme nakratko sjelo za stol. Kad je pogledao na sat, iznenadio se. Prošlo je gotovo sat vremena. Ustao je. Na trenutak mu se učinilo da mu je korak lakši nego jutros. Nije se dogodilo ništa veliko. Nije spasio ničiji život. Nije promijenio svijet. Samo je pomogao čovjeku odnijeti nekoliko vrećica i popio s njim jednu kavu. A ipak je imao osjećaj da se nešto u njemu pomaknulo. Kao da je, nakon dugo vremena, bio upravo tamo gdje se nalazio. Ne na poslu koji tek treba obaviti. Ne u razgovoru koji tek treba voditi. Ne u sutrašnjem danu. Nego sada. Ovdje. Na izlazu, starac ga je ispratio do vrata. Nekoliko trenutaka stajali su jedan nasuprot drugome.
Onda je starac rekao:
-Znaš, ljudi misle da se povjerenje gradi velikim stvarima.
Zastao je i pogledao prema vrećicama koje su sada već bile spremljene.
-A ono počinje ovako… kad nekome pomogneš nositi kese.
Nasmiješio se.
-Vidimo se, sine.
-Vidimo se.
Izašao je na stubište. Vrata stana tiho su se zatvorila za njim. Sišao je nekoliko stepenica, a onda zastao. Pogledao je prema liftu. I prvi put mu se učinilo da ona mala cedulja na vratima ne govori samo: NE RADI. Kao da je, tog jutra, govorila nešto sasvim drugo: STANI.
Jer ponekad se čovjeku život ne promijeni velikim događajem. Ponekad ga zaustavi pokvaren lift. Ponekad jedna vrećica s namirnicama. Ponekad šalica kave. A ponekad samo jedna rečenica izgovorena tihim glasom:
-Više nemam s kim.
Od tog dana lift mu više nije bio samo lift. Kvar više nije bio samo kvar. Bio je prilika. Prilika da se vrata koja su godinama dijelila ljude barem na trenutak otvore.
Jer ponekad najbliži stranac živi upravo vrata do tvojih. I možda ne traži mnogo.
Možda samo čeka da ga primijetiš.
Ukratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.