Tri desetljeća nakon završetka rata, posljedice trauma i dalje su duboko prisutne u bosanskohercegovačkom društvu. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), osjećaj nesigurnosti i neprocesuirane emocije ne pogađaju samo one koji su izravno proživjeli ratne strahote, već se prenose i na generacije rođene nakon njega. O tome kako nastaje transgeneracijska trauma, zašto vrijeme samo po sebi ne liječi rane te koliko su razgovor i stručna pomoć važni, u emisiji Novi dan govorile su psihoterapeutkinje Dragana Mačar i Dejana Grbić Velagić, prenosi N1.
Gošće su istaknule da PTSP nije prisutan samo kod bivših branitelja, već i kod civila, žena, djece i svih onih koji su živjeli u atmosferi rata i straha.
“Mnogi ni danas ne znaju da nose posljedice PTSP-a”
Psihoterapeutkinja Dejana Grbić Velagić navela je i vlastiti primjer, ističući da je tek godinama nakon rata postala svjesna posljedica koje je nosila.
„Vjerujte da se neki još uvijek ne javljaju. Vrlo često se događa da ljudi koji su preživjeli ratne traume čak i ne znaju koliko na njih zapravo utječu ta iskustva. Ja sam 2013. godine obavila psihološko testiranje na posljedice PTSP-a i tada sam, iako nisam prošla kroz najteže oblike ratnog stradanja, imala posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja“, kazala je.
Dodala je da je kroz dugogodišnji psihoterapijski rad uspjela sanirati posljedice te danas pomaže ljudima koji prolaze kroz slična iskustva.
Grmljavina, vatrometi i zvukovi mogu biti okidači trauma
Govoreći o simptomima PTSP-a, Grbić Velagić pojasnila je da mnogi ljudi ni ne prepoznaju da njihove reakcije imaju veze s ratnim iskustvima.
„Vatrometi vrlo često mogu biti okidač koji vraća sjećanja na ono što smo preživjeli, a što nismo uspjeli proraditi. Mnoge žene danas imaju vrlo burne reakcije na grmljavinu, vatromete ili iznenadne praske jer se tada bude osjećaji bespomoćnosti i straha koje su proživljavale tijekom rata“, objasnila je.
Istaknula je da trauma može biti aktivirana i naizgled beznačajnim detaljima.
„Nekada ne možemo gledati određeni film jer nas neki glumac podsjeća na osobu koja je nama ili članovima naše obitelji nanijela zlo. Trauma utječe doslovno na sve sfere života.“
“Djeca odrastaju uz poruku da nije sigurno”
Psihoterapeutkinja Dragana Mačar pojasnila je kako nastaje transgeneracijska trauma i zbog čega posljedice rata osjećaju i oni koji ga nisu doživjeli.
„Trauma je jedno neprerađeno iskustvo koje ostaje zaleđeno. Osobe koje imaju PTSP stvaraju specifičnu atmosferu u obitelji, a njezina je glavna poruka: ‘Nije sigurno’. Djeca odrastaju uz taj osjećaj, čak i kada im roditelji riječima govore da nema razloga za strah.“
Dodala je da se promjena kod jedne osobe pozitivno odražava i na cijelu obitelj.
„Kada netko iscijeli dio svoje traume, njegovi najbliži također osjete određeno olakšanje. Apsolutno smo povezani i utječemo jedni na druge, ali i na generacije koje dolaze poslije nas.“
“Vrijeme samo po sebi ne liječi rane”
Na pitanje zašto su i tri desetljeća nakon rata rane i dalje otvorene, Mačar kaže da sama prolaznost vremena nije dovoljna.
„Ja ne vjerujem da vrijeme liječi rane. Trauma je iskustvo koje nije prerađeno na sigurnom mjestu, gdje ćemo biti saslušani, viđeni i razumijevani. Ni stanje u društvu ne pomaže mnogo da te rane zacijele jer se i danas često podgrijava atmosfera straha, panike i nesigurnosti.“
Naglasila je da je potrebno raditi i na individualnom i na kolektivnom iscijeljenju.
„Potrebno je da kao društvo radimo na iscijeljenju kolektivnog duha i osjećaja nesigurnosti. To se neće dogoditi samo od sebe.“
“Najgore što možemo reći je – drugi su prošli gore”
Govoreći o važnosti razgovora o traumama, Dejana Grbić Velagić upozorila je da umanjivanje tuđe boli može dodatno produbiti traumu.
„Stalno jedni drugima govorimo: ‘Drugi su prošli gore’. A ono što mi nosimo jest maksimum onoga što smo u tom trenutku mogli podnijeti. Sve dok trauma ne bude sanirana, ona će se vraćati kroz iste emocije i iste tjelesne reakcije koje smo imali u trenutku kada smo je proživjeli.“
Prema njezinim riječima, ono što liječi nije samo pričanje, već osjećaj da je netko našu priču doista čuo.
„Potreban nam je ljekoviti kontakt. Da nas netko vidi, čuje i kaže: ‘Vidim da ti je teško. Tu sam za tebe.’ To su odnosi koji liječe.“
“Ne postoje ‘naše’ i ‘njihove’ traume”
Dragana Mačar smatra da upravo podjele na „mi“ i „oni“ održavaju društvo zarobljenim u prošlosti.
„Mi smo svi ljudi. Živimo na istom prostoru i svi nosimo ovu kolektivnu traumu, svatko na svoj način. Sve više ljudi shvaća koliko je besmisleno stalno se baviti podjelama dok imamo mnogo važnijih tema kojima bismo trebali posvetiti pozornost.“
Na pitanje kako odgovoriti ljudima koji umanjuju tuđu bol, Dejana Grbić Velagić ponudila je jednostavnu poruku:
„Meni je moje najteže. Tebi je tvoje najteže. Ja poštujem tvoju bol i molim te da ti poštuješ moju. Mislim da je to put ka iscijeljenju, ne samo pojedinca nego i cijelog društva.“
Djeci govoriti istinu, ali kada budu spremna
Sudionice razgovora poručile su da djecu ne treba opterećivati ratnim strahotama prije nego što budu dovoljno zrela da ih razumiju.
„Ne postoji univerzalan odgovor kada s djecom treba razgovarati o ratu. Važno je da se oslanjamo na utvrđene činjenice, a ne na propagandu, te da razgovaramo onda kada procijenimo da dijete ima kapacitet razumjeti ono što se dogodilo“, zaključila je Grbić Velagić.
Na kraju razgovora obje su psihoterapeutkinje naglasile da uz stručnu pomoć, razgovor, međusobno razumijevanje i empatiju društvo može napraviti prve korake ka kolektivnom iscijeljenju.