U sljedeća dva desetljeća očekuje se da će vlasnici otprilike 300 milijuna hektara američkih farmi i rančeva otići u mirovinu ili umrijeti. Način na koji će se ta zemlja prenijeti i kome, odredit će budućnost ruralne Amerike i našeg prehrambenog sustava.
Velik dio te zemlje mogao bi završiti u rukama najvećih i najbogatijih poljoprivrednih operacija u zemlji, koje već dominiraju poljoprivredom. Drugu zemlju mogli bi pokupovati privatni investitori, od kojih mnogi na tu kvadraturu gledaju kao na niskorizičnu imovinu u svojim financijskim portfeljima ili kao na buduća naselja, trgovačke centre ili podatkovne centre. Ti su entiteti kupili tisuće malih i srednjih farmi tijekom posljednjih nekoliko desetljeća i željni su kupiti još više.
Konsolidacija vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem štetna je za okoliš, naše zdravlje, ruralna gospodarstva i sigurnost hrane. Stoga bi bilo bolje da mladi preuzmu površine koje će uskoro promijeniti vlasnika i nastave s radom na malim i srednjim farmama.
Nažalost, to se ne događa dovoljno često.
Mnogi tvrde da milenijalci i pripadnici generacije Z ne žele obrađivati zemlju, da je posao pretežak i prljav te da ruralni životni stilovi nisu privlačni. Iako je istina da neki mladi ljudi tako razmišljaju, veći razlozi zbog kojih sljedeća generacija ne hrli na farme mnogo su složeniji.
Kao prvo, mladima se često govori da poljoprivreda nije vrijedna profesija. Odgajatelji, pa čak i vlastiti roditelji, mnogu djecu s farmi potiču da napuste male gradove u kojima su ekonomske mogućnosti ograničene. U Americi se nagrađuju prolaznost i mobilnost, dok se skrašavanje u ruralnoj zajednici ponekad doživljava kao pristajanje na nešto manje.
Drugi izbjegavaju poljoprivredu jer su, kao djeca, gledali svoje roditelje ili bake i djedove poljoprivrednike kako se muče. Gledali su ih kako rade više poslova da bi jedva preživjeli. Gledali su kako rastu cijene opreme, stočne hrane i sjemena, a vidjeli su kako prihodi od farmi stagniraju.
Prošlog je mjeseca dvostranačka skupina poljoprivrednih čelnika poslala pismo poljoprivrednim odborima Senata i Zastupničkog doma, upozoravajući da bi visoke cijene potrepština poput gnojiva i strojeva, smanjenje federalnih sredstava za istraživanje i zapošljavanje, te poremećaji na tržištu mogli pridonijeti „raširenom kolapsu” američke poljoprivrede i ruralnih zajednica.
Nadolazeći val prijenosa zemljišta pomiješan s trenutnim gospodarskim krizama potaknuo je više neprofitnih organizacija, uključujući i onu u kojoj ja radim, da podrže starije poljoprivrednike u planiranju nasljeđivanja. Drugi pokušavaju zadržati poljoprivredno zemljište u rukama poljoprivrednika, a ne investitora u nekretnine. Taj je rad važan. Ali ako se ne poveže sa širim strukturnim reformama, ruralne poljoprivredne zajednice će propadati. Moramo poljoprivredu učiniti privlačnijom sljedećoj generaciji.
Unatoč raširenoj percepciji o suprotnom, postoje mladi ljudi koji se žele baviti poljoprivredom.
Neki su, poput mene, odrasli na farmama. Znamo neugodnosti poljoprivrednog života, ali poznajemo i njegove radosti. Rijetko sam osjećao veći smisao i jasnoću nego kad sam pomagao roditeljima na njihovoj farmi vući sijeno, čupati korov, popravljati ograde ili nositi novorođeno tele u štalu u ledenoj noći.
Drugi nisu odrasli u poljoprivredi, ali osjećaju poziv. Kroz svoj rad upoznao sam veterane koji se vraćaju iz službe željni njegovati tlo. Upoznao sam ljubitelje hrane koji razumiju da najbolji obroci ovise o uzgoju najboljih sastojaka. Poznajem gradske ljude koji žude za praktičnim radom sa zemljom.
Najveća prepreka ulasku poljoprivrednika sljedeće generacije nije znanje, obuka ili radna etika; to je povijesno visoka cijena poljoprivrednog zemljišta. Mladi ljudi trebaju poljoprivrednu ekonomiju koja im olakšava bavljenje poljoprivredom. Potrebna su im održiva, dosljedna tržišta za visokokvalitetne lokalne proizvode. I, što je najvažnije, treba im pristupačna zemlja.
To osjećam i osobno. Manje od milje od farme mojih roditelja u srednjem Tennesseeju, prodaje se 32 hektara zemlje. Na zemljištu nema kuće ni štale, a navedena cijena je više od 34.000 dolara po hektaru, što je iznos potaknut lokalnim pritiskom na razvoj nekretnina. Moja supruga i ja želimo vlastitu farmu, ali uz ovakve cijene ne možemo si priuštiti zemlju.
Kongres može učiniti mnogo kako bi ublažio krizu pristupa zemljištu i priuštivosti dok ove godine raspravlja o odavno zakašnjelom Zakonu o poljoprivredi (Farm Bill). Može povećati sredstva za služnosti očuvanja koje štite poljoprivredno zemljište od građevinskog razvoja, proširiti državne zajmove s niskim kamatama i stvoriti nove programe pomoći za polog, a sve kako bi olakšao kupnju zemlje budućim poljoprivrednicima. Savezna vlada bi također trebala osnovati Ured za male farme (Office of Small Farms) unutar Ministarstva poljoprivrede, pogotovo jer mnogi mladi ljudi žele, i mogu si priuštiti, obrađivati zemlju samo u tom opsegu.
Državni čelnici mogli bi provoditi vlastite politike, poput nudenja poreznih olakšica za nove poljoprivrednike i potpora za pomoć u podmirivanju troškova poljoprivredne infrastrukture i opreme, što ima potporu obiju stranaka. Neprofitne organizacije također mogu pomoći pružanjem tehničke pomoći, povezivanjem ljudi koji posjeduju zemlju s mladim poljoprivrednicima koji je žele zakupiti ili kupiti, te uspostavljanjem lokalno usmjerenih modela kooperativne poljoprivrede, što može pomoći u marketingu i preradi.
Sljedeći put kad budete u trgovini, razmislite o hrani koju kupujete — i o tome koga želite da je uzgaja ili proizvodi. Kada prolazite kroz ruralnu zajednicu, okruženi poljima i pašnjacima, razmislite o toj zemlji i o tome tko će je njegovati za mnogo godina.
Poljoprivreda nije laka, ali neki od nas to žele raditi. Nadajmo se da ćemo dobiti priliku.