Ankara nastoji iskoristiti promijenjene energetske okolnosti na Bliskom istoku kako bi se pozicionirala kao ključna tranzitna ruta za naftu i prirodni plin prema Europi. Takav plan mogao bi Turskoj donijeti milijarde dolara prihoda, veći politički utjecaj i značajnu ulogu u europskoj energetskoj sigurnosti. Istodobno se otvara pitanje koliko su takve ambicije usklađene s njezinim obećanjima o borbi protiv klimatskih promjena.
Kada je turski ministar energetike Alparslan Bayraktar stao uz iračkog ministra nafte, predstavio je ambicioznu viziju prema kojoj bi turski lučki grad Ceyhan mogao postati „globalno energetsko čvorište” i snažna alternativa Hormuškom tjesnacu.
Turska želi povećati kapacitet iračkog naftovoda na čak 2,5 milijuna barela dnevno, a tu je namjeru Bayraktar najavio 5. listopada.
Ovaj plan dolazi u trenutku kada se Turska priprema za domaćinstvo konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP31, koja će 9. studenoga biti otvorena u mediteranskom gradu Antalyji. Predsjednik konferencije bit će turski ministar okoliša Murat Kurum.
Ta dva događaja otkrivaju dvije strane turske energetske politike. Dok se u Antalyji želi predstaviti kao predvodnica borbe protiv klimatskih promjena, Ankara istodobno nastoji iskoristiti rat s Iranom kako bi postala nezaobilazna ruta za izvoz nafte i plina s Bliskog istoka.
Uspije li u tome, Turska bi mogla ostvarivati znatne prihode od tranzitnih naknada, dobiti veći udio u iračkim naftnim projektima i steći dodatni utjecaj na opskrbu Europe energentima.
Takva strategija istodobno bi povećala njezin gospodarski interes za nastavak globalne potrošnje fosilnih goriva.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca povećalo važnost Turske
Hormuški tjesnac uglavnom je zatvoren od početka rata 28. veljače. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), tijekom 2025. godine kroz njega se dnevno prevozilo približno 20 milijuna barela nafte.
Postojeći naftovodi koji omogućuju zaobilaženje tjesnaca mogu prenijeti samo dio te količine, a njihovi su kapaciteti pod velikim opterećenjem.
Dodatne probleme izazvali su sigurnosni incidenti. Saudijski naftovod, koji prolazi kroz pustinju prema Crvenom moru, bio je izvan funkcije gotovo dva tjedna tijekom rujna zbog napada dronovima za koje su saudijski dužnosnici tvrdili da dolaze iz Iraka.
Kuvajt, s druge strane, nema alternativnu rutu kojom bi mogao zaobići Hormuški tjesnac.
Posebno je ranjiv Irak, čiji prihodi od prodaje nafte financiraju više od 90 posto državne potrošnje.
Prije rata Irak je iz južne luke Basra izvozio približno 3,6 milijuna barela nafte dnevno. Do lipnja ta je količina pala na samo 870.000 barela dnevno.
Zbog toga je za Bagdad iznimno važna jedina postojeća izvozna ruta koja zaobilazi Perzijski zaljev – naftovod koji vodi prema sjeveru, do turske mediteranske luke Ceyhan.
Upravo na toj ovisnosti Turska želi izgraditi svoju novu energetsku strategiju.
Što Turska zapravo želi dobiti?
Ankara želi proširiti postojeći naftovod, koji povezuje iračka naftna polja s turskom obalom, te ga dugoročno učiniti jednim od glavnih energetskih koridora između Bliskog istoka i Europe.
U srpnju je Turska dopustila da istekne sporazum iz 1973. godine kojim je bio reguliran rad naftovoda, umjesto da ga obnovi pod dotadašnjim uvjetima.
Nakon toga dvije su strane potpisale privremeni jednogodišnji sporazum kako bi se nastavila isporuka nafte dok se ne postigne sveobuhvatniji dogovor.
Turski zahtjevi pritom su prilično opsežni.
Ankara želi:
- Povećati iskorištenost naftovoda na puni kapacitet od 1,5 milijuna barela dnevno.
- Omogućiti transport kuvajtske i druge nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva.
- Izgraditi plinovod kojim bi se katarski prirodni plin mogao izvoziti prema Europi.
- Ostvarivati prihode od tranzitnih naknada.
- Povećati sudjelovanje turske državne naftne kompanije u iračkim naftnim poljima, uključujući područje Kirkuka.
- Omogućiti transport vlastite turske nafte istim naftovodom.
- Riješiti postojeće arbitražne sporove s Irakom, uključujući zahtjev za odštetu od približno 1,5 milijardi dolara zbog ranijeg postupanja s kurdskim izvozom nafte.
Turski ministar energetike Bayraktar procjenjuje da bi godišnja vrijednost nafte i plina koji bi se prevozili ovom rutom mogla dosegnuti približno 80 milijardi dolara.
Irak ima ograničen prostor za odbijanje turskih zahtjeva
Pitanje je koliko Irak uopće može pregovarati s Turskom s ravnopravne pozicije.
Prema Mustafi Enesu Esenu, istraživaču Instituta za diplomaciju i ekonomiju, odnos interesa dviju država prilično je jasan.
„Iraku je ova ruta potrebnija nego Turskoj sporazum”, istaknuo je u analizi za medij Amwaj.media.
Turska je i ranije koristila svoj geografski položaj kao pregovaračku prednost.
Kada je Europa pokušavala izgraditi plinovod kojim bi se kaspijski plin dopremao na europsko tržište zaobilazeći Rusiju, Ankara je 2009. godine usporavala pregovore.
Prema analizi washingtonske istraživačke organizacije Jamestown Foundation, Turska je tada inzistirala na tome da zadrži 15 posto azerbajdžanskog plina koji bi prolazio njezinim teritorijem, i to po sniženoj cijeni.
Danas se slična situacija može ponoviti, ali u znatno širem energetskom kontekstu.
Turska želi povezati Bliski istok, Kaspijsku regiju i Europu
Osim iračke nafte, Ankara želi postati važna tranzitna točka i za energente iz Kaspijske regije i središnje Azije.
Turska luka Ceyhan već je završna točka naftovoda kojim se azerbajdžanska nafta iz Kaspijskog mora transportira prema Sredozemlju.
Bayraktar također želi da turkmenistanski prirodni plin preko Turske stigne na europsko tržište.
Time bi Turska povezala nekoliko velikih energetskih područja i ponudila alternativne pravce opskrbe koji zaobilaze Rusiju i Hormuški tjesnac.
Takva infrastruktura mogla bi joj donijeti dugoročnu stratešku važnost jer bi države proizvođači, ali i europski kupci, postali ovisniji o transportnim pravcima koji prolaze kroz njezin teritorij.
Drugo lice Turske: Domaćin svjetskog klimatskog summita
Dok Ankara razvija planove za povećanje transporta fosilnih goriva, istodobno se priprema predstaviti svoje rezultate u području obnovljivih izvora energije.
Prema podacima istraživačkog centra Ember, energija vjetra i sunca osigurala je približno 22 posto električne energije u Turskoj tijekom 2025. godine.
U istoj je godini zemlja dodala rekordnih 6,5 gigavata novih kapaciteta za proizvodnju električne energije iz vjetra i sunca.
Turska planira do 2035. godine dosegnuti ukupno 120 gigavata instaliranih kapaciteta iz tih izvora.
Upravo će razvoj obnovljivih izvora energije biti jedan od važnih elemenata kojima će se Ankara predstaviti međunarodnoj javnosti tijekom konferencije COP31 u Antalyji.
Međutim, njezina energetska politika nije usmjerena isključivo prema zelenoj tranziciji.
Emisije stakleničkih plinova i dalje rastu
Prema podacima istraživačkog centra Europske komisije, emisije stakleničkih plinova u Turskoj povećale su se za 4,2 posto tijekom 2025. godine.
To je najveći rast među 16 država koje pojedinačno proizvode više od jedan posto ukupnih svjetskih emisija.
Ugalj i dalje čini približno trećinu ukupne proizvodnje električne energije u zemlji.
Turska vlada pokušala je proširiti jednu od najvećih termoelektrana na ugljen, ali je sud u srpnju blokirao taj plan.
Dodatna pitanja otvara i turska klimatska obveza iz prošle godine. Prema dostavljenom planu, emisije bi do 2035. trebale biti ograničene na 643 milijuna metričkih tona, što je više od tadašnje razine od približno 611 milijuna tona.
Drugim riječima, plan predviđa nastavak rasta emisija tijekom sljedećeg desetljeća, dok je postizanje klimatske neutralnosti najavljeno za 2053. godinu.
Energetska strategija između gospodarskog interesa i klimatskih obveza
Turska se tako nalazi između dvaju različitih ciljeva.
S jedne strane, ulaže u solarnu energiju i energiju vjetra te želi na međunarodnoj pozornici preuzeti važniju ulogu u borbi protiv klimatskih promjena.
S druge strane, planira izgradnju i proširenje naftovoda i plinovoda koji bi desetljećima mogli osiguravati prihode od transporta fosilnih goriva.
Svaka dodatna količina iračke nafte ili katarskog plina koja prolazi kroz Tursku povećava njezine prihode i politički utjecaj. Što je veća europska i svjetska potražnja za tim energentima, to je veća i strateška važnost turskih transportnih pravaca.
Takva politika otvara pitanje je li riječ o proturječju između klimatskih obećanja i gospodarskih interesa ili o pokušaju istodobnog razvoja različitih energetskih mogućnosti.
Jedno je jasno: turska ulaganja u obnovljive izvore energije stvarna su, ali fosilna goriva i dalje imaju važno mjesto u njezinoj dugoročnoj strategiji.
Osim toga, svaki alternativni pravac koji zaobilazi Hormuški tjesnac nosi određene sigurnosne rizike – od napada dronovima i pomorskih mina do političke nestabilnosti država kroz koje prolaze naftovodi i plinovodi.
Turska nastoji iskoristiti upravo takve okolnosti kako bi ojačala svoju poziciju u međunarodnoj energetskoj trgovini.
Kada se međunarodni predstavnici okupe u Antalyji na konferenciji COP31, pred njima će biti država koja istodobno želi biti jedan od predvodnika zelene tranzicije i nezaobilazno središte globalne trgovine naftom i plinom.