Upita me danas jedan prijatelj zašto ne pišem o Srebrenici. Rekoh mu – NE MOGU. Nije to NEĆU, i nije me briga – nego NE MOGU. Smeta mi srce. Imam problem, uvijek gledam sve kroz sebe, a kad gledam Srebrenicu kroz sebe – onda plačem.
Isto je sa svim stratištima. Ovima i onima. Za mene su sva ista. Kad gledaš srcem razlike nema, a sućut je uvijek uz oštećene, u Srebrenici konkretno – supruge i majke.
Skoro pa će tri godine kako sam prvi puta ugledala svoga sina Ivana. Donese mi ga na rukama medicinska sestra. Neopisiv je to osjećaj. Nikad ga nisam vidjela, a ZNAM ga. On je ja, ja sam ON, on je moj suprug, on je moj pokojni tata…, on je dio nas. I ništa više nemam ako njega nemam. Vidim da me nema, ako ga nema i nije me ni bilo dok ga nije bilo.
I onda, sjetim se one majke Nure. Ubili su joj dva sina i supruga i ostavili je da živi. Najveći je tu zločin što su je ostavili da živi, a ubili su joj sve. Zgazili joj dušu, iščupali srce, raskomadali je, a ostavili je da živi. Tri puta su je ubili, a ostavili je da živi. Ona noću sanja da je netko zove mama, pa se probudi i plače što je na javi. Ona sanja da ženi sinove, a probudi se i nema nevjesta. Ona sanja da grli unuke, pa se probudi, a oni je ne ljube. Sve su joj uzeli. Najveće blago koje je imala, budućnost koju je mogla imati, ostavili joj samo jučer.
“Od smrti je samo život teži. Kad se smrt u život uvuče pa te godinama jede i svana i iznutra, ne da ti da se smiriš ni po danu ni po noći, testera ti dio po dio tijela, pamet, vid očinji, ne znaš više šta sa života da radiš”, reče o tome svemu Nura novinarima.
Ko kakva tužna pjesnikinja još tužnijeg života. Tona tereta pritišće joj dušu, pa izlaze riječi koju svaka duša prepoznaje.
Moli se Nura često Bogu da je uzme. Ali on je ne uslišava. Daje joj da živi. Da priča, da plače. Da plaču i drugi dok ona priča.
Mlađi sin nije imao ni 17-est kada su ga ubili.
“Dala mu malo kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni. Dugo vremena poslije, jednu noć pred ponoć, krenula ja da spavam, kad na vijestima govore da je nešto bilo u Hagu, čujem spiker govori kako će majka prepoznati sina, ne sjećam se više. Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice, jes’ moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete, bos. Ni sedamnaest godina nije imao“, ispričala je.
Tko hoće neka vidi, tko želi neka čuje. (Kristina Spajić-Perić/republikainfo.com)