Mlada književnica i novinarka Glorija Lujanović u Mostaru je predstavila svoju novu knjigu ‘Srce zemlje’ – vrlo neobičnu, zanimljivu, potresnu i upečatljivu knjigu, protkanu i poezijom, o stradanjima i sudbini Hrvata srednje Bosne, Lašvanske doline. Zločinima koji nisu toliko prisutni u medijima, u sudskim procesima, ratnom turizmu”, ali u životima preživjelih itekako. Tko je za to kriv?
Njena knjiga nije niti prva, a ni posljednja knjiga o stradanjima Hrvata u BiH. Stoga je iznenađujuće iščuđavanje na događaje i teme o čemu autorica, odnosno, živi svjedoci, s imenom i prezimenom, govore, kao i konkretne i dokumentirane činjenice. Kao da se radi o događaju koji se dogodio, eto, jučer. Na novo.
Knjiga je pobudila značajno zanimanje javnosti zbog svoje, tako čiste iskrenosti, kako i same autorice, tako i njezinih sugovornika-stradalnika, svjedoka toga vremena, a što je, u biti, i sama autorica knjige.
Iz ovih razloga mnogi su, dolazeći na njeno predstavljanje, barem malo željeli “oprati duše” opterećene političkim dealovima, ugodnim životima i bogaćenju i to upravo na zgarištima, između ostaloga, i događaja iz Glorijine knjige.
Oni, takvi, trebaju Gloriju i njenu knjigu. U svom bezobličju i izobličju, trebaju “svježu krv”. Ali, niti Glorija, a niti njena knjiga, ne trebaju njih.
Glorija nije ministrica, nije niti u nekoj državnoj agenciji, ne radi ni u HT-u, niti u Elektroprivredi, ne izigrava stranački fikus u nekom parlamentu… Iako u prvim redovima vidimo upravo takve, klonirane fikuse kojih savršeno nije briga dok, po političkom dikatatu, hladno, tako nezainteresirano, slušaju njene izabrane rečenice ili stihove o užasu rata u Lašvanskoj dolini. Je li to bio pokušaj “pranja”, nakon predstavljanja knjige o disidentskom “otakanju vina” u haškom pritvoru i srdačnim odnosima između osuđene družbe na svim i svačjim stranama, krivcima za tisuće žrtava na svim i svačjim stranama? Knjige toliko različite od njene? Mnogi smatraju da jest.
Zanimljive su bili njeni stavovi kazani u gostovanju u emisiji ‘Kompas’ na RTV HB.
Komentirajući i odgovarajući na pitanje Miroslava Vasilja, urednika i voditelja emisije, kako to da se vrijeme i danas dijeli na ono ‘prije i poslije rata’, ova talentirana književnica je kazala: “To da se vrijeme dijeli prije i poslije rata nije svojstveno samo hrvatskim obiteljima u BiH. To je svojstveno i srpskim i bošnjačkim, jednostavno, svojstveno je ljudima bilo gdje na svijetu koji su doživjeli ili preživjeli neki rat. Nema tu nikakvog sprecifičnog, hrvatskog iskustva, to je univerzalno ljudsko iskustvo da se vrijeme tako ‘mjeri'”.
Tako ljudske riječi od mlade osobe koja je i sama preživjela strahote rata iz jednog, jedinog razloga – jer je drukčija.
“Puno ljudi u BiH, Srba, Hrvata i Bošnjaka, nisu kao obitelji žrtava zločina dobile pravnu zadovoljštinu i naravno da te ljude, sigurna sam, boli i to je nešto s čim se lako ne živi. S druge strane, tih ljudi nema, i nikakve kazne na ovom svijetu, za nekoga tko je izgubio dijete ili člana obitelji, te ljude ne može vratiti. S obzirom da živimo u nekoj vrsti socijalne depresije, sigurno da su nama te teme žive, a jednostavno, političke strukture često barataju s tim najdubljim, najtežim ljudskim emocijama”, kazala je Lujanović.
“Kako nastaviti sa životom ako je jedan uvijek žrtava, a drugi jedino i uvijek agresor?”
Svi agresori, i svi žrtve
“To je ono što se nama, a kad kažem nama, mislim generalno na bosansko-hercegovačko društvo, i ono što ga takvim čini. Na žalost, svi u BiH za sebe i svoje vole kazati da su vodili obrambene ratove. I onda se čovjek zapita, ako su sve tri strane istodobno vodile obrambene ratove, a toliko su ljudi ubili jednima, drugima i trećima, što bi bilo kada bi se priznalo da su ratovi bili napadački? Moj stav je da su svi u nekom trenutku, negdje, bili agresori, kao što su svi, u nekom trenutku, negdje bili žrtve. Generalno, to nekakvo parazitiranje na tim mitovima o časnim vojskama, pravednim ratovima, ispravnim ratovima, ravotima koji su trebali, doslovno nam se ponekad takva slika servira. Sigurna sam da je rat mogao biti izbjegnut, samo da su ljudi bili malo pametniji. I nije to samo stvar s našim ratom, odnosno s epizodom rata o kojoj sam ja najviše pisala, sukobom Armije i HVO-a za kojeg mislim da je bio najbesmisleniji rat od svih ratova na svijetu, zato što dolazim iz kraja koji je tim ratom izravno pogođen”, kazala je književnica.
Hoće li se njeni stavovi svidjeti salonskim političarima? Sumnjam.
Iznijela je i svoj osobni dojam kako se za zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni i u drugim mjestima ne zna, a da su zločini kojie je HVO počinio nad Bošnjacima, poznati u cijelom svijetu.
“Naravno da se treba znati i neka se zna, ali to ne znači da se ne treba znati za ove ljude koji su stradali od Armije BiH”, kazala je Lujanović.
Glorija Lujanović u svojoj knjizi ne krivi, ne tuži i ne osuđuje. Ona je glas onih koji se trebaju i moraju čuti. Onih koje smo zaboravili.
(Republika/Vera Herceg Soldo)