Ženama u Njemačkoj i dalje je teško uskladiti posao i obitelj. Ipak, ima nade, kaže poznata njemačka sociologinja Jutta Allmendinger. Zemlje poput Islanda pokazuju da je promjena moguća, prenosi DW.
Oboje rade, oboje provode vrijeme s djecom, oboje dijele kućanske poslove – tako danas mnogi mladi parovi u Njemačkoj zamišljaju svoj život. Ali na kraju se mnogi ipak vrate tradicionalnim podjelama uloga: mnoge žene rade s nepunim radnim vremenom, dok muškarci zarađuju najveći dio prihoda.
To se vidi i u godišnjem izvješću o rodnom jazu u zaradama. Razlika u plaćama između žena i muškaraca u Njemačkoj i 2026. ostaje nepromijenjena i velika. Žene su u prosjeku zarađivale 16 posto manje po satu od muškaraca. Zbog tog jaza, Dan jednakih plaća (Equal Pay Day), koji simbolično označava datum do kojeg žene praktički rade besplatno, ove 2026. bio je 27. veljače.
Na Islandu je razlika u plaćama između muškaraca i žena manja nego u Njemačkoj i iznosi 10,4 posto, pa je i fiktivni datum do kojeg su žene radile besplatno bio tri tjedna ranije nego u Njemačkoj, 7. veljače.
U braku se ravnopravnost financijski ne isplati
Jutta Allmendinger, jedna od najuglednijih njemačkih sociologinja, za DW kaže: „Kada parove pitamo što bi se dogodilo kada bi sada dobili dijete, 80 posto muškaraca odgovara da bi smanjili opseg svog rada, da žele ravnomjernu podjelu”, kaže ona. Ipak, u praksi se često dogodi drugačije.
Zašto se stare podjele uloga stalno vraćaju? Razloga je više. Jedan je obiteljski proračun: budući da muškarci u prosjeku zarađuju više, češće su žene te koje uzimaju rodiljni dopust ili prelaze na skraćeno radno vrijeme. Time, međutim, gube dio prava na mirovinu, rjeđe dolaze do rukovodećih pozicija i slično.
Osim toga, u Njemačkoj su porezno povlašteni bračni parovi kod kojih jedna osoba zarađuje više, a druga manje ili uopće ne radi. Dakle, ravnopravnost se financijski ne isplati. „To dovodi do toga da se parovi organiziraju prema poreznim pravilima, a ne prema pravilima pravednosti koja su sebi ranije postavili”, kaže Jutta Allmendinger.
Po njezinom mišljenju, tu je na potezu politika. Ako je ravnopravnost doista cilj, takve porezne olakšice trebalo bi ukinuti. S tim zahtjevom nije usamljena – takozvani model „splittinga bračnih drugova” (Ehegattensplitting) već godinama je jedna od najspornijih tema u Njemačkoj.
Moć uzora – istok i zapad
Kada je riječ o ravnopravnosti, u Njemačkoj se i dalje mora praviti razlika između istoka i zapada. U istočnim pokrajinama, na teritoriju nekadašnjeg DDR-a, unatoč nepovoljnim strukturnim uvjetima – znatno manje žena radi s nepunim radnim vremenom, a prekidi u karijeri su kraći.
„Kultura u Zapadnoj Njemačkoj podrazumijevala je brak s jednim hraniteljem obitelji. Bilo je jasno: dobra obitelj je ona u kojoj muškarac radi, a žena ne mora raditi – naglasak je na tom ‘ne mora’”, kaže Allmendinger.
U bivšem DDR-u bilo je drugačije: podrazumijevalo se i bilo je društveno priznato da oba roditelja rade. Taj obrazac djeluje i danas. „Kada pogledamo mirovine, razlike su na istoku znatno manje nego na zapadu.”
Ono što je, međutim, isto jest opterećenje mladih roditelja, posebno majki, koje pokušavaju uskladiti karijeru i obitelj. To opterećenje može biti veliko – i ima posljedice.
Posljednje dvije do tri godine Allmendinger primjećuje sve veću polarizaciju među ženama koje više ne žele taj stalni raskorak: ili se, u duhu pokreta „tradwives”, odlučuju potpuno ostati kod kuće, ili se u potpunosti posvećuju poslu i odriču se djece. „Nije riječ o većini, ali je trend u porastu.”
Radno vrijeme – što se mora mijenjati
Kako bolje uskladiti djecu i karijeru za oba roditelja? Za Juttu Allmendinger je jasno: samo zajedno – i dugoročno. Puno radno vrijeme za sve, bez uvažavanja takozvanog neplaćenog rada brige o drugima, za nju nije rješenje – naprotiv.
Njezin prijedlog je nova norma od 33 radna sata tjedno za sve. „Moj pristup je da muškarci malo smanje opseg plaćenog rada, a da žene u prosjeku malo povećaju broj radnih sati. To ukupno ne bi značilo smanjenje, već povećanje obujma rada koji trenutno imamo.” Tako bi oba roditelja imala više vremena i prostora za djecu i kućanstvo.
Potrebna je i veća fleksibilnost tijekom životnog vijeka: „Svi znamo da postoje razdoblja kada je potrebno raditi 28 sati tjedno, a druga kada možemo znatno više. Smatram apsurdnim to što se u Njemačkoj razdoblje osnivanja obitelji poklapa upravo s fazom profesionalnog uspona.”
Ne treba zaboraviti ni brigu o djeci. Pritom, kaže ona, nije dovoljno govoriti samo o vrtićima, već prije svega o školama. „Vidim sve više žena koje postaju privatne učiteljice svojoj djeci jer se školski sustav u Njemačkoj pogoršava”, upozorava sociologinja.
Island kao uzor
Da su promjene moguće, pokazuju zemlje poput Islanda, koji je već 16 godina na prvom mjestu Globalnog izvješća o rodnom jazu (Global Gender Gap Report). Studije te zemlje o skraćenju radnog vremena posljednjih godina privukle su veliku pozornost.
Oko 90 posto radno sposobnog stanovništva na Islandu ima pravo na skraćeni radni tjedan, obično 36 sati, bez smanjenja plaće. Ta zemlja ima jedan od najprogresivnijih sustava rodiljnog dopusta za očeve, a stopa zaposlenosti žena od oko 85 posto među najvišima je u OECD-u.
Jutta Allmendinger vjeruje da je skraćenje radnog vremena izvedivo, naročito imajući u vidu budući razvoj u području umjetne inteligencije. Sve više poslova može se obavljati u modelu podijeljenog punog radnog vremena, takozvanom „job sharingu”. „To funkcionira odlično i bio bi to model koji je dugoročno mnogo održiviji.”
Iako ravnopravnost u Njemačkoj i dalje zapinje, ona ostaje optimist: „U međunarodnoj usporedbi jasno vidimo što bi trebalo učiniti da bude bolje. Dokle god postoje takvi primjeri, to nije neizlječiva bolest.”