Predsjednik Zoran Milanović polažio je svečanu prisegu za svoj drugi petogodišnji mandat. Osma inauguracija po redu od osamostaljenja Hrvatske te druga Milanovićeva, u Uredu predsjednika i trajala je oko pola sata. Inauguraciji je nazočilo oko stotinjak uzvanika – najviše dužnosnika iz SDP-a, kao i bivši predsjednici, predstavnici institucija i udruga, Oružanih snaga, vjerskih zajednica, šefovi stranaka koje su Milanovića podržale u kampanji te obitelj i prijatelji. Izuzev Ivana Penave iz Domovinskog pokreta, inauguraciji nisu nazopčili ostali predstavnici Vlade kao ni Hrvatskog sabora.
Na inauguraciji nije nazočio nitko ni od političkih predstavnika Hrvata iz BiH, a doznaje se kako predsjednik HDZ-a BiH i ujedno HNS-a Dragan Čović nije bio pozvan.
Inauguraciji su nazočili i generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Rahim Ademi.
Klapa HRM-a ‘Sveti Juraj’ izvela je himnu Republike Hrvatske ‘Lijepa naša Domovino’, a Klapa Trogir pjesmu ‘Bodulska balada’, Sinjska klapa pjesmu ‘Cetina’, Chriztel Renae Aceveda izvela je međimursku narodnu pjesmu ‘Dej mi Bože oči sokolove’, a Ansambl LADO izveo je fragmente iz ‘Slavonske kraljice’.
Zanimljivo je da je mlada Chriztel Renae Aceveda učenica sedmog razreda Osnovne škole Sveti Martin na Muri koja se prije četiri godine doselila s Filipina i svoj novi dom pronašla u Hrvatskoj. Paralelno s osnovnom školom pohađa i Glazbenu školu u Varaždinu gdje se školuje za solo pjevanje u klasi mag. art. Blanke Tkalčić. Pjevanjem se počela baviti izvodeći tradicionalnu hrvatsku glazbu savladavši u rekordnom roku i hrvatski jezik. Svojim glasom i muzikalnošću osvojila je srca publike i glazbenih stručnjaka na natjecanju Supertalent 2023. godine.
Izbor filipinske doseljenice u Hrvatsku Chriztel Renae Acevede za sudjelovanje na inauguraciji predsjednika Hrvatske, snažna je poruka o otvorenom stavu hrvatskog predsjednika prema doseljenicima u Hrvatsku koji su ju, svojim životom i radom, prihvatili kao svoju domovinu.
U cijelosti prenosimo Milanovićev govor nakon svečane prisege:
– Dragi hrvatski građani, Hrvatice i Hrvati, dragi gosti i uzvanici, u životu nacije ili države, kao i životu pojedinca, neizbježna je izmjena dobrih i loših vremena, tmurnih i vedrih dana. Moramo broditi sa sviješću da život nije samo mirno more i vjetar u jedra. Ta svijest neka nam bude vodilja. Ona je čvrsto jamstvo u ispravnosti i pribranosti, bez obzira na smjer i bez obzira na jačinu vjetrova i valova.
– Osnovni zadatak državnih institucija je sačuvati mir i sigurnost građana, pri čemu ne mislim samo na mir i sigurnost u onom najelementarnijem, tjelesnom smislu. Drugi, gotovo jednako važan cilj je da teška vremena ne budu ujedno i dramatična vremena. Također, da se ne prelome najviše preko leđa najslabijih i najmanje zaštićenih, a da od dobrih godina ne profitiraju samo oni koji su najbliži centrima moći, najagresivniji, najkompetentniji.
– Nejednakost i korupcija podmuklo nagrizaju socijalnu strukturu, poput opake bolesti. Potrebno je graditi i usavršavati zakonske i društvene mehanizme koji će donijeti i doprinijeti tome da u lošim vremenima ne klonemo ni materijalno, ni duhom, a da u vremenima prosperiteta zadržimo realnost i dodir sa čvrstim tlom.
– Zadnjih godina često sam ponavljao da je samo nama, i nikome osim nas, stalo do naše zemlje. Vjerujem da su svi dobronamjerni ljudi shvatili tu konstataciju onako kako sam ja mislio i osjećao. Druge države i nacije, u pravilu ne žele nam zlo i ne rade protiv nas, ali u izboru između svojih interesa i našeg boljitka, kad do takvog izbora dođe, uvijek će se odlučiti za svoje interese, pa i naši prijatelji i saveznici. Ovo nije ni žalopojka, ni kritika, ni neko uskogrudno zatvaranje u sebe bilo koje vrste. Ovo je realnost svijeta u kojem živimo. Ovo je poziv da se prestanemo zanositi iluzijama, da će se netko izvana pobrinuti za nas, kad nam bude teško ili kad nam stvarno bude trebalo. Možda malo, ali realno nikad nije i nikad neće. Ništa nam nikad nije darovano.
– Sve što je Hrvatska postigla, zasluga je samo naših ljudi. Prije svega onih koji su dali svoje živote i svoje zdravlje u obrani naše slobode. Njima ćemo zauvijek biti dužni. I koliko god se trudili, a prisežem da ćemo se truditi, taj dug nikad ne možemo u potpunosti vratiti. Jedino je nama, ponavljam, i nikome osim nas, stalo do ljudi koji su nas spasili od agresorskog pokoravanja, svojom hrabrošću, požrtvovnošću i svojom vještinom. Naša trajna zahvalnost tim ljudima nije ni slava ratu, ni trijumfalizam, ni naslada nad nesrećom drugih, poraženih. To je oda slobodi i podsjetnik za što smo sve sposobni kao nacija, kad nas vode plemeniti motivi i kad nas ujedine najviši ideali.
– Jedino je nama istinski važno kakvo je naše obrazovanje na svim razinama, kakvo je naše javno zdravstvo i naše pravosuđe, kako se kroji pravda. Jedino se nas tiče kako živi naš narod. I unatoč rastu BDP-a, niskoj nezaposlenosti, pa i povećanju kreditnog rejtinga, prevelik broj naših ljudi danas živi na rubu dostojanstva ili trpi neki oblik poniženja, usprkos poštenom radu i pošteno zarađenoj mirovini.
– Samo je nama u interesu da nam institucije budu neovisne, profesionalne i odgovorne, kao i mediji, ili kako to bolje zvuči, novinarstvo. To je, uz ostalo, preduvjet stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavno-pravnog poretka i našeg demokratskog sustava. To je, jednostavnim jezikom, štit od samovolje i tiranije.
– Kome su osim nama, važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj BiH? Tko će se osim nas založiti za njihova ugrožena politička prava i obranu njihovog ustavnog statusa? Nitko se osim nas neće prihvatiti tog nezahvalnog posla, koji je naša povijesna, ustavna i, prije svega, moralna obveza. Ključno je da budemo samokritični kao pojedinci, i kao vlast i kao društvo. Snaga je u poznavanju vlastitih slabosti i priznavanju vlastitih stranputica. A gotovo da nema veće slabosti od mržnje, šovinizma, ili nepovjerenja prema onima koji su drukčiji od nas u nekom od brojnih slojeva, a svi ih imamo, identiteta, prema onima koji su slabiji. Trenutno ili stalno slabiji.
– Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima. Teško da ima većeg kukavičluka od osporavanja domoljublja ikome, a na temelju razlike u mišljenju, na temelju razlike u nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti. Kao što sam rekao na ovom mjestu prije pet godina, ovo je kuća za sve nas.
– Dame i gospodo, dragi prijatelji, dragi građani, današnji svijet je gotovo neprepoznatljiv u odnosu na svijet od prije 40 ili 50 godina, kada sam ja i mnogi od nas, stasali i formirali se. Ustvari, on je neprepoznatljiv u odnosu od zadnjih pet ili najviše 10 godina. Mijenjanje traje i u ovom času. Iščezava jedno a na horizontu se javlja nešto drugo, što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši. Zvuči kao uvjerljiv opis kaosa. Zvuči kao nagovještaj zanimljivog i zahtjevnog doba, iz kineske kletve.
– Očito se javljaju novi grvitacijski centri globalne moći koji se ne mogu ignorirati u oblikovanju globalne slike budućeg svijeta. Na nama je da osmislimo nacionalnu politiku koja će najviše doprinijeti našim interesima u tom novom svijetu, u novom kontekstu i novoj paradigmi. U tom poslu ne smijemo imati nikakvih, ili barem ne previše, predrasuda i dogmi.
– Mir sigurnost i dostojanstvo hrvatskih ljudi, ne mogu i neće biti žrtva ničijih privatnih ambicija i fiksacija. Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, a koje vrlo često ne razumijemo ne zbog manka pameti, nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba, znali su Hrvate u prošlosti stajati.
– Naša je obaveza prema hrvatskoj povijesti i budućnosti, prema našim precima i našoj djeci da se u međunarodnim odnosima zalažemo za mir, dobrosusjedsku povezanost i diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima. To nije naivnost, to nije iznevjera zapadnih političkih i vojnih saveza kojima pripadamo i kojima ćemo pripadati, to je bila dobra odluka, to je naprosto borba za vlastite interese. To pogotovo nije iznevjera zapadnih i europskih vrijednosti, koliko god bilo sve manje jasno koje su to vrijednosti i tko ih zastupa.
– Rat je najdublji i najgori društveni poremećaj. Goreg nema. Ne kaže se zalud da je pobjeda druga najgora stvar koja se može dogoditi u ratu. Citirat ću riječi predsjednika Kennedyja: Nikad ne smijemo pregovarati iz straha, ali nikada, baš nikada strahovati od pregovora. Mirotvorstvo i miroljubivost nisu sinonimi za naivnost.
– Nema dileme da moramo ojačavati svoje oružane snage u svakom pogledu. Hrvatska vojska mora biti sposobna za zaustavljanje napada na neovisnost i teritorijalni integritet te ispunjavati preuzete obveze u sklopu svih saveza kojima pripadamo, pri čemu te obaveze treba tumačiti pošteno i lojalno, ali u našem interesu.
– Međutim, ne slažem se s tezom prema kojoj sigurnost nema cijenu. Ta je teza praktički neodrživa i u svojoj biti nejasna. Vojska i suvremena oružja, pa i ne baš ona najsuvremenija, iziskuju vrtoglave troškove. Sve vrtoglavije, na koje mi ne možemo utjecati, a naši resursi su ograničeni. Ne bi trebali dopustiti da obrambeni izdatci progutaju sve ono što naš život čini smislenim i ispunjenim. Hoćemo li se zbog nabave oružja odreći javnih ulaganja u znanost, kulturu, umjetničko stvaralaštvo, sport, nove tehnologije? Što ćemo, zapravo, braniti? Oružjem koje je uvijek ograničeno. Treba ga imati. Ako zapustimo ono što je proslavilo i još uvijek slavi hrvatsko ime u svijetu, ono što nas čini modernom i samosvjesnom, malom, ali nacijom, povijesnom nacijom? Želim da budemo pronicljivi i proračunati. Zdrava skepsa, ništa manje i ništa više.
– Pozivam da razgovaramo i uključimo u razgovore sve najodgovornije ljude i najbolje stručnjake. Potrudimo se da razumijemo narav eventualnih ratova budućnosti, pa da o nabavi oružja i opreme razmišljamo iz te perspektive. Nemojmo biti povodljivi i panični. To nikada nisu dobri saveznici. Nikada u odlučivanju, a naročito u zanimljivim i turbulentnim vremenima koja se događaju i u kojima sudjelujemo. Upregnimo i stimulirajmo hrvatsku pamet i industriju pa da ne uvozimo ono što, objektivno, možemo sami proizvesti. Možda toga nema puno, ali postoji. I tu ne mislim samo na oružje i vojnu opremu.
– Dame i gospodo, tijekom 19. i 20. stoljeća individualizam se etablirao kao jedan od glavnih obilježja motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa onda, naravno, i našeg društva u zadnjih 35 godina. Moje duboko uvjerenje da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na nekoj prisilnoj varijanti kolektivizma jer je slobodnije, demokratskije, znatiželjnije, prosperitetnije. Postoji i naličje i vrlo dobro znamo koje je to naličje – individualizam neizbježno dovodi do kidanja ili slabljenja naših društvenih veza, a bez toga nema aktivne solidarnosti. Društvene mreže, ne da nisu dostojna zamjena, nego su u mnogo čemu opasnost. Važno je da budemo povezani s obitelji, prijateljima, rodbinom, susjedima i kolegama, sa zajednicom u kojoj živimo. Od toga se sastoji najžilavija brana socijalne isključenosti i letargije, bezvoljnosti i bezdušnosti.
– Dobrobit naše zemlje u velikoj mjeri ovisi od spremnosti da brinemo jedni o drugima, neovisno o razlikama, neslaganjima koje postoje, ali koje u svojoj biti i nisu prevelike. Dajmo do znanja bližnjima i bliskima da se imaju na koga osloniti. Nevolje će proći bezbolnije uz spoznaju da nismo prepušteni sami sebi, da nismo zaboravljeni na nekoj hladnoj vjetrometini. To je najučinkovitije sredstvo od rastjerivanja straha od nepredvidljive sutrašnjice, od jeze bezličnosti.
– S tom vjerom, vjerom da nećemo ostaviti jedni druge u presudnim trenutcima – živjeli. Živjela naša Hrvatska, rekao je na kraju svog govora Milanović.
Milanovićev govor u kojem je, između ostaloga, rekao kako se “mali ne trebaju gurati u prvi red”, već se komentira, analiziraju se poruke koje je htio poslati, uz opasku kako Hrvatska ne može biti potpuno izolirana od događaja koji je okruženju, a postavio je pitanje treba li se Hrvatska skupo naoružavati – dok je istodobno ustvrdio kako “hrvatska vojska mora biti spremna obraniti državu”.
Govor Milanovića analizirati će se u budućim danima, po mnogima je u mnogim dijelovima kontradiktoran, a razvidno je i kako se u svom govoru vrlo kritički suprotstavlja stavovima vlade premijera Andreja Plenkovića. Čini se kako će se sukobi između hrvatskog predsjednika i Vlade nastaviti i u drugom mandatu.
/Desk/