Europa bi ove zime mogla ući u jednu od najtežih energetskih sezona od velike plinske krize 2022. godine. Cijene prirodnog plina na europskom tržištu ponovno snažno rastu, zalihe su ispod uobičajenih razina, a dodatnu nesigurnost stvara situacija na Bliskom istoku i mogući dugotrajni poremećaji u transportu energenata. Referentna europska cijena prirodnog plina, nizozemski TTF, premašila je 66 eura po megavatsatu, nakon što je dan započela blizu 68 eura. Tržište posebno zabrinjava mogućnost da Ormuški tjesnac ostane zatvoren tijekom zime, što bi dodatno otežalo globalnu trgovinu ukapljenim prirodnim plinom.
Veliki problem predstavlja i stanje europskih skladišta. Prema podacima organizacije Gas Infrastructure Europe, skladišta plina u Europskoj uniji krajem kolovoza bila su popunjena tek oko 63 posto, što je znatno ispod petogodišnjeg prosjeka koji iznosi oko 79 posto. Slično stanje u posljednjih petnaest godina zabilježeno je praktički samo 2021. godine, neposredno prije izbijanja prošle velike plinske krize. Među najvećim tržištima posebno se izdvajaju Njemačka, čija su skladišta popunjena tek polovično, te Nizozemska s razinom od svega 44 posto. S druge strane, ukupna potrošnja plina u Europskoj uniji danas je oko 15 do 20 posto niža nego 2021. godine, pa Europa može funkcionirati i s manjim zalihama, ali to znači da će uvelike morati ovisiti o uvozu ukapljenog plina tijekom zime.
Ovisnost o uvozu otvara novi rizik, jer bi Europa za dodatne količine morala izravno konkurirati azijskim kupcima, što bi uz eventualni rast potražnje u Aziji moglo dodatno podići cijene. Situaciju dodatno komplikuje poremećaj u Ormuškom tjesnacu, kroz koji uobičajeno prolazi gotovo petina globalne trgovine ukapljenim plinom. Analitičari Goldman Sachsa upozoravaju da bi cijena europskog TTF plina u prosincu mogla premašiti 100 eura po megavatsatu ako se izvoz energije s Bliskog istoka bude normalizirao tek postupno tijekom sljedeće godine. Takav scenarij značio bi iznimno težak pritisak na europske potrošače i industriju.
Više veleprodajne cijene ipak ne znače da će računi kućanstava odmah porasti, jer između tržišne cijene i konačnog računa postoji vremenski odmak. Dobavljači često imaju dugoročne ugovore i unaprijed osigurane količine, pa kratkotrajni skok cijena nema trenutačni učinak. Međutim, po isteku postojećih ugovora, novi troškovi nabave postupno se prenose na kućanstva. Najbrže će poskupljenje osjetiti potrošači s varijabilnim tarifama, a procjenjuje se da je prosječno potrebno oko šest mjeseci da se promjene s veleprodajnog tržišta u potpunosti odraze na maloprodajne cijene.
Brzina udara na novčanike građana ovisit će o pojedinoj državi. U Njemačkoj i Austriji, zbog velikog udjela ugovora s fiksnim cijenama na jednu ili dvije godine, puni učinak mogao bi se osjetiti tek nakon gotovo godinu dana. U Francuskoj, Italiji i Španjolskoj cijene bi se mogle promijeniti već za nekoliko mjeseci, dok je u Nizozemskoj prijenos tržišnih promjena najbrži. Italija se smatra najizloženijom među velikim ekonomijama zbog brze transmisije cijena i visoke ovisnosti o plinu, iako u zimu ulazi s relativno dobrom popunjenošću skladišta. Naposljetku, konačni razmjer krize ovisit će o faktoru koji nitko ne može kontrolirati — zimskim temperaturama. Blaga zima ublažila bi potražnju za grijanjem, dok bi dugotrajno hladno vrijeme naglo iscrpilo zalihe i gurnulo cijene u rekordne visine.
(izvor: N1)