Nova hrvatska dijaspora otišla je baš zbog bijega od terora hinjenog domoljublja, to je otpor onih ljudi koji razumiju što je RH postala.
Piše: Dalibor Milas/Express
U Varaždinu je u nedjelju završena godišnja sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH. Premijer Plenković je poručio kako je “Hrvatska na svoju dijasporu ponosna, ali i da je cilj njegove Vlade stvoriti poticajne uvjete za povratak dijela iseljenika”. Predsjednik Savjeta Ivan Grbešić je u svojem govoru postavio pitanje srami li se Hrvatska svoje dijaspore.
Iznio je i podatke prema kojima je od 1991. do 2011. iz dijaspore u Hrvatsku stiglo oko 100 milijardi dolara, a da po nekim pokazateljima svake godine u Hrvatsku stiže oko dvije milijarde eura. Iako sam na prvu bio skeptičan, Grbešić je zaista bio u pravu. U prilog mu idu i podaci Hrvatske narodne banke koji pokazuju skoro pa identične brojke.
Ekonomistica Adela Poprženović svojim istraživanjima pokazuje da hrvatska dijaspora u domovinu pošalje više novca nego što iznose ukupna izravna strana ulaganja, a da i ne govorimo o iznosima koji se u Hrvatsku unose preko prijatelja, kurira i vozača autobusa. Dvije milijarde eura godišnje, koje građanima stižu iz inozemstva, čine čak 5% hrvatskog BDP-a. Riječ je o uplatama mirovina zarađenih u inozemstvu, radničkim doznakama, ali i poklonima, pomoći i ostalim uplatama novca.
Nije to nekakav hrvatski kuriozum. Ekonomist Velimir Šonje tvrdi da Srbija i Bosna i Hercegovina imaju još veći priljev novca iz inozemstva. Grbešić je postavio jako dobro pitanje. Šteta što nije dobio konkretan i iskren odgovor. HDZ-u je hrvatska dijaspora dobra samo kad mu donosi glasove i novac. Ako čitamo i analiziramo tekstove o hrvatskoj dijaspori, dobit ćemo dojam ili ekstremnog idealiziranja ili ekstremnog kritiziranja i omalovažavanja iseljene Hrvatske. Riječ “dijaspora” je u hrvatskoj javnosti skoro pa diskriminirajuća riječ. Ovdje treba, naravno, naglasiti da Hrvati iz BiH kao autohtoni i konstitutivni element Bosne i Hercegovine nisu hrvatska dijaspora.
Da je Vlada RH imala malo više takta i vizije, veliki gospodarski potencijal i političko-lobistički utjecaj jednog dijela hrvatske dijaspore i iseljene Hrvatske mogao je biti mnogo bolje iskorišten na veliku obostranu korist, po uzoru na uspješan primjer Izraela ili nekad siromašne Irske. Velike nacije razmišljaju dugoročno te nacionalne interese brane i artikuliraju na razne načine. Hrvatska očito nije jedna od njih. Uostalom, što je održalo gospodarsku stabilnost svježe neovisne i investicijski izolirane Hrvatske nego upravo novac hrvatske dijaspore? Teško se može i zamisliti na što bi Hrvatska tek onda nalikovala bez milijardi iz dijaspore.
No problem je u tome što su Vlade RH, čim je opasnost prošla, zaboravile na potencijal hrvatskih iseljenika, od kojih su se mnogi razočarali i osjećali prevarenima u ranim pokušajima ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, kao i zbog više slučajeva pronevjere njihova novca. Sjetimo se onog bivšeg predsjednika RH koji je čekove i pune torbe novca prikupljenih u dijaspori negdje slučajno zagubio. Daleko od toga da idealiziram hrvatsku dijasporu. Da, mentalni primitivizam jednog (i to onog preglasnog) dijela hrvatske dijaspore trebaš doživjeti da bi povjerovao – uzor su im legendarni šverceri iz Raosovih “Prosjaka i sinova”, a političko-ideološki diskurs im se formira negdje oko Čavoglava, što se i osjeti kroz raznorazne “glasnoviće”, “batarele” i ostale hejtere jednog otvorenog demokratskog društva. Što su društvo i država nerazvijeniji i inferiorniji, to su valjda njezini “domoljubi” veći i glasniji.
Patriotizam u Hrvatskoj počinje busanjem u prsa, a završava dizanjem šatora i prijetnjom plinskim bocama. No mišljenja sam da takve likove više nitko i ne shvaća ozbiljno. Novu hrvatsku dijasporu čine upravo ljudi koji su pobjegli od hinjenog domoljublja. U slučaju tzv. nove hrvatske dijaspore riječ je o otporu osviještenih građana kojima je jasno kao jedno uređeno i razvijeno društvo treba funkcionirati. Svjesni su da se od kamena, krša i masline ne živi te im je teško podvaliti muda pod bubrege, kao što je bio slučaj s HDZ-om i starijom dijasporom. Problem hrvatskog društva je pravna država koja je pod patronatom hrvatskih političkih prvaka legalizirala teror primitivizma i jednoumlja.
Hrvatska je danas duboko podijeljeno društvo – s jedne strane su oni koji rade i zarađuju za one s druge strane, većinom nesposobne političare ogrezle u kriminalu, nepotizmu i korupciji i razne skupine društvenih parazita čiji su glasovi kupljeni raznim beneficijama kako bi se aktualna interesna klika uspješno održala na vlasti. Ideološki šarena politička scena skoro da i ne postoji, jer je većina aktualnih političara formirana u socijalističkom duhu, zahvaljujući kojem i danas njeguju isti mindset.
Nepotizam i korupciju su dodatno usavršili. Većina bivših socijalističkih država je sredinom devedesetih Hrvatskoj gledala u leđa, a sad nas pretječu bez žmigavca. Zbog nedostatka strategije i nepotrebno komplicirane birokracije u Hrvatskoj se više ne isplati proizvoditi ni kupus. Nekad mi se čini kao da se namjerno dopušta destrukcija javnog školstva kako bi se onemogućilo stvaranje zdrave kritične mase koja će konačno shvatiti da su država i vlada samo konstrukt koji smo mi ovlastili da u naše ime upravlja zajedničkim financijama, nekretninama i dobrima.
U Hrvatskoj se pojmu “država” još pridaju gotovo božanski atributi: država daje, država upravlja, država brani, država odlučuje. Iz toga onda proizlazi da su političari gospodari koji se ne boje građana jer su iznad njih, a zapravo bi trebalo biti suprotno. Premijer i predsjednica su samo državni službenici. Ništa više od toga. Oni rade u javnoj službi, oni su u službi građana, Sabor je u službi građana, policija je u službi građana, a ne suprotno.
To je razlog zašto Hrvatsku u posljednje vrijeme napuštaju školovani ljudi s vrhunskim građanskim pedigreom. Oni nisu nepismeni, ne pogađa ih Thompsonova diskografija i ne oblače crne majice s decentno dekoriranim slovom “U”. Ova nova iseljena Hrvatska je najveća sramota i najveći poraz hrvatske politike. Ako zaista želi voditi smislenu i produktivnu politiku, zadaća Vlade RH i Savjeta je distancirati se od radikala te se fokusirati na mladu i ideološki rasterećenu raseljenu Hrvatsku te kvalitetnom sinergijom znanja, iskustva, kreativnosti i kapitala stvarati nove mogućnosti. Grbešić je na sjednici Savjeta za Hrvate izvan RH upitao srami li se Hrvatska svoje dijaspore. Daleko od toga da se Hrvatska srami svoje dijaspore. Čini mi se da je obratno.