Amerikanka Brooke Black preselila se s obitelji u Dansku vjerujući da će ondje pronaći manje stresa, više slobodnog vremena i bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Iako je živjela u zemlji koja njeguje drukčiji odnos prema radu i odmoru, godinama nije uspijevala promijeniti vlastite navike. Tek nakon šest godina shvatila je da odmor nije nagrada koju treba zaslužiti iscrpljujućim radom.
Kada je Amerikanka Brooke Black 2020. godine napustila Los Angeles i s obitelji preselila u Dansku, nadala se da će napokon pronaći ono što joj je godinama nedostajalo: više vremena za obitelj, manje stresa i zdraviju ravnotežu između poslovnih obveza i privatnog života.
Danska je poznata po poslovnoj kulturi koja zaposlenicima omogućuje da se usredotoče na posao bez potrebe da neprestano dokazuju svoju vrijednost dugim radnim vremenom i stalnom dostupnošću. Međutim, Brooke je ubrzo shvatila da promjena države ne znači automatski i promjenu životnih navika.
Iako je živjela u zemlji koja potiče odmor, obiteljski život i slobodno vrijeme, nastavila je raditi gotovo istim tempom kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Bilo joj je teško prihvatiti da ne mora svaki trenutak ispuniti nekom obvezom niti neprestano biti produktivna.
Tek šest godina nakon preseljenja počela je shvaćati zašto Danci imaju toliko drukčiji odnos prema poslu i slobodnom vremenu, ispričala je za CNBC.
Iz američke kulture stalne dostupnosti u danski način života
Prije preseljenja Brooke je radila u glazbenoj industriji u New Yorku i Los Angelesu, gdje je stalna dostupnost bila gotovo neizostavan dio posla. Telefon je mogao zazvoniti u bilo koje doba dana ili noći, a profesionalni uspjeh često se mjerio brojem angažmana, poslovnih kontakata i izvršenih zadataka.
Radila je više od 40 sati tjedno, a poslovne obveze nisu prestajale ni vikendom ni tijekom blagdana. Prisjeća se kako je jedan Dan zahvalnosti provela radeći, dok je njezina obitelj slavila u susjednoj prostoriji.
Vjerovala je da će joj preseljenje u Dansku omogućiti da konačno promijeni takav način života. No ubrzo je otkrila da je mnogo lakše promijeniti adresu nego vlastiti način razmišljanja.
Već prvih dana na novom poslu primijetila je koliko se danske poslovne navike razlikuju od onih na koje je navikla.
Dok je ona često preskakala stanku za ručak i jela za radnim stolom, njezini danski kolege svakodnevno su se okupljali u kantini već oko 11.30 sati. Zajednički obrok bio je uobičajen dio radnog dana, a ne gubitak vremena.
Iznenadilo ju je i to što telefonski razgovori nisu bili poželjni u zajedničkom radnom prostoru. Za njih su postojale posebne prostorije kako se ne bi ometali ostali zaposlenici.
Posebno joj se svidjela tradicija poznata kao fredagsbar, odnosno neformalno druženje zaposlenika petkom uz piće i grickalice, često već tijekom poslijepodneva.
Danska se razlikuje i po standardima radnog vremena. U mnogim sektorima uobičajeni radni tjedan traje 37 sati, a zaposlenici imaju pravo na pet tjedana godišnjeg odmora. Prema danskim pravilima o godišnjem odmoru, radnici u pravilu mogu koristiti tri uzastopna tjedna glavnog godišnjeg odmora tijekom razdoblja od svibnja do rujna.
Za nekoga tko je dolazio iz američke poslovne kulture sve je to zvučalo gotovo idealno.
Ipak, Brooke se i dalje osjećala dužnom neprestano dokazivati svoju vrijednost i predanost poslu. Bojala se da će, ako počne koristiti sve pogodnosti koje su joj dostupne, drugi pomisliti da nije dovoljno ambiciozna.
Radila je dok su drugi bili na odmoru, ali rezultati nisu bili onakvi kakve je očekivala
Godišnji odmor pokazao se kao jedan od najvećih izazova.
Budući da nije bila naviknuta na toliko slobodnih dana, u početku ih je čuvala za kasnije. Neke na kraju nije ni iskoristila, a pokušaji prenošenja dana odmora u sljedeće razdoblje nisu uvijek bili uspješni.
Kada je odlučila koristiti godišnji odmor krajem godine, shvatila je da poslovni tempo u tom razdoblju može biti vrlo intenzivan. Zbog dugih ljetnih odmora mnoge se obveze i projekti koncentriraju u ostatku godine.
Zato je nastavila raditi čak i kada je službeno bila na godišnjem odmoru.
Posebno ju je zbunjivalo ljeto, kada mnoge danske tvrtke rade smanjenim kapacitetom jer zaposlenici odlaze na odmor.
Brooke je vjerovala da će pokazati iznimnu profesionalnost ako nastavi raditi dok su drugi odsutni. Nadala se da će njezin trud biti primijećen i cijenjen.
Dogodilo se upravo suprotno.
Budući da su kolege i poslovni suradnici bili na odmoru, mnoge zadatke jednostavno nije mogla dovršiti. Umjesto osjećaja postignuća, sve su više prevladavali frustracija i osjećaj krivnje zbog nedovoljne produktivnosti.
Kada je o tome razgovarala sa suprugom, koji je Danac, i svojim kolegama, shvatila je da oni uopće ne razmišljaju na isti način. Za njih je bilo sasvim prirodno da se tijekom godišnjeg odmora ne bave poslom.
Prije otprilike tri godine napokon je počela koristiti godišnji odmor tijekom ljeta, no ni tada se nije uspijevala potpuno opustiti.
Uz redoviti posao prihvaćala je dodatne angažmane, od glazbenih festivala do radionica i javnih nastupa. Unatoč slobodnim danima, sa suprugom i dvjema kćerima često je provodila samo jedan zajednički tjedan godišnjeg odmora.
Suprug ju je podsjetio da mnoge danske obitelji bez problema provode tri ili četiri tjedna zajedno, bez prekidanja odmora zbog poslovnih obveza.
Kupovala je svijeće i knjige, ali nije uspijevala pronaći mir
Brooke je dugo pokušavala prihvatiti i danski koncept hygge, koji podrazumijeva uživanje u jednostavnim stvarima, ugodnoj atmosferi i trenucima provedenima bez žurbe.
Kupovala je sve što se obično povezuje s takvim načinom života: svijeće, knjige, pribor za pletenje i sastojke za pripremu domaćih slastica.
No ništa od toga nije pomagalo.
Čak i kada je imala dovoljno slobodnog vremena, nije uspijevala smiriti misli i prestati razmišljati o poslovnim obvezama. Stalno je osjećala potrebu da nešto radi, bude korisna ili postigne određeni rezultat.
Prekretnica se dogodila ove godine, kada je s obitelji provela tjedan dana u ljetnoj kući svoje svekrve.
Prije toga nije razumjela zašto Danci toliko vole odlaziti u vikendice udaljene svega nekoliko sati vožnje od svojih domova, pogotovo kada ni lijepo vrijeme nije zajamčeno.
Ovoga puta odlučila je pokušati prihvatiti takav način odmora.
Tijekom sedam dana čitala je, šetala, boravila u prirodi i uživala u obrocima na suncu. Nije pokušavala svaki trenutak ispuniti nekom korisnom aktivnošću niti je osjećala potrebu da slobodno vrijeme pretvori u još jedan projekt koji mora uspješno odraditi.
Ono što bi joj samo nekoliko mjeseci ranije djelovalo dosadno postalo je dragocjeno iskustvo.
Po povratku je primijetila da se osjeća odmornije, da je bolje raspoložena i da ima više energije. Lakše je dolazila do novih ideja i napokon shvatila zašto ljudi toliko inzistiraju na pravom odmoru.
Nije sigurna što je točno izazvalo promjenu. Moguće je da se jednostavno umorila od višegodišnjeg forsiranja ili da je napokon prestala osjećati krivnju svaki put kada ništa ne radi.
Najvažnija lekcija: Odmor nije nagrada koju morate zaslužiti
Najvažnija lekcija koju je Brooke naučila tijekom šest godina života u Danskoj jest da odmor nije nagrada koju čovjek mora zaslužiti iscrpljujućim radom.
Shvatila je da briga o sebi ne znači nedostatak ambicije te da slobodno vrijeme ne mora biti prepreka profesionalnom uspjehu.
Njezino iskustvo pokazuje koliko duboko ukorijenjene radne navike mogu utjecati na svakodnevni život, čak i kada se čovjek preseli u sredinu koja njeguje drukčije vrijednosti.
Promjena okruženja može otvoriti vrata drukčijem načinu života, ali prihvaćanje novih navika zahtijeva i promjenu vlastitih uvjerenja o radu, uspjehu i produktivnosti.
Brooke priznaje da još nije pronašla savršenu ravnotežu između poslovnog i privatnog života i da možda nikada neće. Ipak, nakon šest godina napokon je počela razumijevati da kvalitetan život ne ovisi samo o tome koliko je obveza uspjela izvršiti, nego i o tome koliko je vremena ostavila za sebe i ljude koje voli.