Jedino Željko Komšić, zajedno sa svojom sljedbom, ima koristi od reduciranja kompleksnih bošnjačko-hrvatskih odnosa u protekla tri desetljeća isključivo na razdoblje iz 1993. godine iz kojeg se može generirati samo nacionalistička mržnja.
Piše: Ivica Đikić/NOVOSTI
Željko Komšić, ponovo izabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, ne odustaje od višegodišnjih nastojanja da odnose Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u prošlih trideset i kusur godina svede i zabetonira isključivo na razdoblje od kasne jeseni 1992. do ranog proljeća 1994., kad je trajao rat između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH u srednjoj Bosni i jednom dijelu Hercegovine.
U pismu glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, Komšić se oštro usprotivio službeno iskazanoj ambiciji Hrvatske da i pripadnici Hrvatske vojske sudjeluju u međunarodnoj vojnoj misiji u BiH ako bi se dogodilo da sadašnju misiju Europske unije, što se odvija pod imenom Althea i bavi se nadgledanjem provedbe Daytonskog sporazuma u vojnom segmentu, zamijeni isti oblik inozemnog angažmana pod okriljem NATO-a. To se, međutim, zasad neće zbiti, jer je Vijeće sigurnosti UN-a u srijedu jednoglasno – dakle, uz podršku Rusije – odlučilo o jednogodišnjem produženju vojnog prisustva Europske unije u Bosni i Hercegovini. Hrvatskoj, mada članici EU, dosad je bila uskraćena mogućnost učešća u toj operaciji i ne zna se hoće li u pogledu toga uskoro doći do promjene.
“Smatram da bi bilo veoma neprimjereno da NATO-savez u svoju misiju u BiH, ili da kroz misiju EUFOR Operacija Althea, uključuje snage Republike Hrvatske, odnosno zemlje čije je vojno i političko rukovodstvo presuđeno na Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu dijelom udruženog zločinačkog poduhvata koji je za cilj imao stvaranje etnički očišćenih dijelova Bosne i Hercegovine pod vojnom i političkom upravom susjedne Republike Hrvatske”, napisao je, prema sarajevskim medijima, Komšić pa zaključio da i aktualna vlast u Hrvatskoj, poput vlasti Franje Tuđmana u prvoj polovini devedesetih, ima slične nakane te da bi prisustvo vojnika iz Hrvatske ojačalo tu vrstu pretenzija.
Prvo, hrvatsko-bošnjački rat završio je prije gotovo trideset godina. Drugo, nema zaista nikakvih indicija da je Hrvatska zainteresirana za teritorijalno proširenje na račun Bosne i Hercegovine, niti je to moguće. Treće, čak i da postoje takva zloćudna maštanja u Hrvatskoj, a ponavljamo: ne postoje, pet-šest časnika i dočasnika Hrvatske vojske u Sarajevu, u sklopu multinacionalnih trupa koje broje više od hiljadu pripadnika, nisu nikakva prijetnja nikome. Četvrto, presuda Haškog suda protiv šestorice ratnih vojno-političkih čelnika HVO-a i Herceg-Bosne, osuđenih na dugogodišnje robije zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine, ne može biti sredstvo vođenja dnevne politike i pokriće za politikantsko širenje međuetničkog i međudržavnog nepovjerenja.
A sad suština. Zagreb i Grude snose glavninu krivnje za izbijanje hrvatsko-bošnjačkog rata. Hrvatska vojska jest sudjelovala u tom ratu čiji je smisao, iz perspektive tadašnje hrvatske politike, bio u stvaranju hrvatske paradržave unutar BiH. Poginule su i unesrećene tisuće ljudi s obje strane, počinjeni su brojni ratni zločini, ljudi su zatrovani mržnjom. Prestalo je u ožujku 1994., kad je sklopljen Washingtonski sporazum, odnosno kad su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović pragmatično shvatili, ili su ih Amerikanci uvjerili, da jedino u kakvom-takvom savezništvu mogu izbjeći poraz. Ratno poglavlje zatvoreno je u vojno-političkoj sferi na relativno dobar i efikasan način. U idućih godinu i pol, HVO, HV i Armija BiH – što u odvojenim, što u donekle koordiniranim operacijama – potiskivali su Vojsku Republike Srpske, oslobađali teritorij Bosne i Hercegovine i doveli rat do daytonskog završetka.
Zašto se Željko Komšić, kad govori o Hrvatima i Hrvatskoj, nikad nije pozvao na posljednjih godinu i pol rata? Ili na prvih sedam-osam mjeseci, kad su Bošnjaci i Hrvati ratovali doslovno rame uz rame, i kad je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila u Bosnu i Hercegovinu preko Hrvatske ili iz Hrvatske? Zašto uvijek i samo 1993., hrvatski secesionizam, etničko čišćenje i haška presuda? Tko ima ikakve koristi od reduciranja kompleksnih bošnjačko-hrvatskih odnosa u protekla tri desetljeća isključivo na razdoblje iz kojeg se može generirati nacionalistička mržnja za tekuće potrebe? Jedinu korist ima privatno Željko Komšić, zajedno sa svojom sljedbom, koji je među Bošnjacima našao dovoljno publike za politiku svedenu na radikalnu konfrontaciju s Hrvatima i Hrvatskom po svaku cijenu i zbog bilo čega: on je našao formulu svog političkog parazitiranja i baš ga briga što pritom – uz odobravanje glavne struje bošnjačke politike – čini dugoročnu štetu svima, a naročito Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.