Prošlotjedna smrt ratnog zločinca Ratka Mladića samo je faktografski podatak. Ali stvarna posljedica njegova odlaska je definitivno razotkrivanje činjenice da se Srbija u zadnja četiri desetljeća nije nimalo promijenila. Tamo još od jeseni 1986., kada je Srpska akademija nauka i umetnosti, poznatija kao SANU, objavila Memorandum o ugroženosti srpstva, koji je otvorio vrata pakla u kojem su ubijene stotine tisuća, a milijuni protjerani iz svojih domova.
Piše: Rober Bajruš/Jutarnji list
Ratko Mladić bio je onaj koji je na tenkovima provodio u djelo SANU-ovu strategiju stvaranja Velike Srbije. Koja je doživjela vojni poraz, ali nikad nije umrla. Ili kao što je nedavno priznao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, “čeka se drugo poluvrijeme”. Od njega se drugo i ne može očekivati. Dok je bio momak vojvode Vojislava Šešelja, Vučić je kao nadobudni radikal preko tabli “Bulevar Zorana Đinđića” lijepio natpise “Bulevar Ratka Mladića”.
Međutim, pogrešno je svaljivati krivnju isključivo na Vučića. Ideja o Srbiji kao naciji koja zaslužuje dominirati nad cijelom jugostočnom Europom duboko je utkana u sve dijelove društva u toj državi.
I svjetovna i duhovna vlast ondje je na Mladićevu putu. Srbijanski ministar pravosuđa Nenad Vujić samo je nekoliko sati nakon što je objavljena vijest o Mladićevoj smrti izjavio da će bivši general VRS-a biti pokopan uz najviše državne počasti i da će o mjestu pokopa odlučiti njegova obitelj. SPC služi liturgije “u pomen novoprestavljenom slugi Božjem Ratku Mladiću”, a mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je da je general “sve dao i žrtvovao za slobodu svoga roda”, pa dodao da “presuda Mladiću nije bila usmerena samo protiv jednog čoveka, već protiv celokupnog srpskog naroda i njegove zavetne misli”.
Jednostavno, kada bi se Srbija distancirala od Mladića, značilo bi da priznaje odgovornost za ratove u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Da je Beograd kriv za Vukovar i Srebrenicu. U stvarnosti, ogromna većina tamošnje javnosti uvjerena je da su Srbi vodili pravedne ratove, koje su izgubili jer je Zapad podržao njihove neprijatelje. U tamošnjim glavama, da je pravde, u Srbiji bi bili Kosovo, Crna Gora i cijela BiH, osim zapadne Hercegovine, a dokle mitomanija ide govori podatak da se nerijetko može pročitati da su Split i Zadar stari srpski gradovi. Čak i tamošnji studenti, koji pokušavaju srušiti Vučića, na svojim portalima zazivaju okupaciju Kosova, a Oluju proglašavaju zločinom.
Osim toga, Srbija se naoružava, iako nitko ne prijeti njezinu teritorialnom integritetu. Postavlja se pitanje zbog čega, ali odgovor je u svemu nabrojanom.
Srbija je i dalje remetilački faktor na zapadnom Balkanu i tako je se treba tretirati, koliko god bi bilo oportuno imati dobrosusjedske odnose. To se neće promijeniti niti ako Vučić nekim čudom padne jer je riječ o duboko ukorijenjenoj imperijalnoj strategiji, a ne politici aktualne vlasti.
Hrvatska u vezi s tim mora biti čvrsta, iako niz država u Europskoj uniji smatra da Srbiji treba popuštati i tako je udaljiti od Rusije. Radi se o kolosalno pogrešnoj strategiji jer u tom slučaju EU neće dobiti lojalnu članicu, nego još jednu agenturu Kremlja u svojim redovima.
Ili, sasvim precizno, Hrvatska ne smije popustiti sve dok se Srbija ne počne denacificirati.
/Desk/