Početkom godine činilo se da rusko gospodarstvo popušta. Pod pritiskom rata i sankcija, prihodi su padali, proizvodnja se smanjivala, a trgovina je bila na niskim granama. Uz rastuće tarife, krediti su bili nedostižno skupi, a posuđivanje gotovo nemoguće: val bankrota bio je na pomolu. Krajem siječnja Rusija je bila prisiljena prodavati naftu Indiji po cijeni od samo 22 dolara po barelu, što je otprilike trećina tržišne cijene. Teško je bilo zamisliti očitiji simbol neodrživosti.
Predsjednik Vladimir Putin slušao je takve pritužbe tijekom cijelog rata. Ipak, prema riječima onih iz njegova okruženja, uglavnom je odlučio ne slušati. Dužnosnici i poslovni lideri su, sa svoje strane, shvatili da mu je nastavak rata apsolutni prioritet te da je ekonomska situacija u zemlji od male važnosti. No, u veljači se nešto promijenilo. Putin je iznenada počeo obraćati pozornost na posustalo gospodarstvo. Pojavili su se čak i znakovi da bi mogao promijeniti mišljenje o pregovorima s Ukrajinom, možda tražeći izlaz iz sukoba.
A onda je došao rat u Iranu. U jednom potezu, uvjeti za pomirenje su preokrenuti. Usred skoka cijena nafte, podjela na Zapadu i američkog pretjeranog širenja, pritisak na Putina da postigne dogovor je splasnuo. Čudnim obratom povijesti, početak rata u Iranu zaustavio je izglede za okončanje rata u Ukrajini — u istom trenutku kada se činilo da je Putin spreman to razmotriti.
U veljači se činilo da je Putin spreman promijeniti smjer i rekonstruirati svoj pregovarački tim. Kirill Dmitriev, glavni izaslanik Kremlja kojeg se smatra nebitnom figurom bez pravog mandata, navodno je bio na rubu smjene. Glavni kandidat za njegovu zamjenu bio je Igor Sečin, šef državnog naftnog diva Rosnefta. Smatran Putinovom desnom rukom, Sečin je prethodno nadgledao odnose Rusije s Latinskom Amerikom, kao i njegovanje bliskih odnosa s američkim naftnim menadžerima. To je bio pokazatelj da bi Putin pregovore mogao početi shvaćati ozbiljno.
Istovremeno su počele kružiti glasine o skoroj rekonstrukciji ruske vlade velikih razmjera. Ako bi se Putin doista uključio u pregovore i težio miru s Ukrajinom, morao bi u potpunosti obnoviti strukturu vlasti. Prema izvorima bliskim Kremlju, to bi moglo uključivati i smjenu trenutne vlade. Oblaci su se već počeli skupljati nad premijerom Mihailom Mišustinom: osobe bliske njemu nedavno su postale optuženici u kaznenim procesima.
Nikada nećemo saznati što se moglo dogoditi. 28. veljače ajatolah Ali Khamenei ubijen je u zajedničkom napadu SAD-a i Izraela; u danima koji su uslijedili, sve se promijenilo. Cijene nafte skočile su iznad 100 dolara po barelu i, u velikom preokretu, Sjedinjene Države su ukinule sankcije na rusku naftu. Potražnja za ruskim gnojivom je naglo porasla dok se svijet borio s poremećajima u opskrbi hranom. Odjednom se činilo da su ekonomski problemi koji su mučili Rusiju isparili.
Štoviše, produbile su se podjele između Sjedinjenih Država i njihovih NATO saveznika, koji su odbili poslati brodove u Hormuški tjesnac. Predsjednik Trump nazvao je to “vrlo glupom pogreškom”. Za Putina, čija je vanjska politika izgrađena na poticanju nereda na Zapadu, ovo je bilo dobrodošlo. Jednako je važna i apsorpcija američke pozornosti na Bliskom istoku, što je Ukrajinu gurnulo u drugi plan. Ne skreće se samo pozornost: Sjedinjene Države troše naoružanje i streljivo koje bi inače moglo biti poslano u Ukrajinu.
I u Americi Kremlj vidi prednost. Nije teško uočiti kako bi dugotrajni sukob s Iranom mogao nagristi Trumpov politički ugled i oslabiti Republikansku stranku, čineći predstojeće izbore na sredini mandata (midterms) posebno neizvjesnima. To pojačava Putinovo uvjerenje o prolaznosti američke politike. Trump je, kao i svaki američki predsjednik, privremena figura: nova administracija će na kraju doći, potencijalno s vrlo različitim pristupom Rusiji. Rat u Iranu mogao bi ubrzati tu promjenu. Iz te perspektive, ustupci u Ukrajini bili bi besmisleni.
Sve su to značajne koristi za Kremlj. No, novac koji se sada slijeva u Rusiju nipošto nije jamstvo da će Putin moći unedogled nastaviti rat. Naprotiv, neki bliski vladi vjeruju da će trenutna situacija biti kratkog vijeka. Do svibnja, mnogi u Moskvi očekuju da bi rat u Iranu mogao završiti, a sankcije protiv Rusije biti ponovno uvedene. Za napaćeno rusko gospodarstvo nema trajnog spasa.
Situacija unutar Rusije također postaje turbulentna. Uoči parlamentarnih izbora ove jeseni, Kremlj se nalazi u stanju gotovo paranoidnog iščekivanja, nervozno mijenjajući planove o popunjavanju parlamenta veteranima i oštro se obračunavajući s pro-režimskim blogerom koji se javno okrenuo protiv Putina. Krenulo se u blokadu Telegrama, najkorištenije platforme za razmjenu poruka u zemlji, dok su prekidi interneta sve češći u Moskvi i Sankt Peterburgu. Glasine o velikim smjenama u vladi nisu nestale.
Razina javnog nezadovoljstva koja bi donedavno bila nezamisliva sada je dio svakodnevice. Čini se da će Putin uskoro morati donijeti sudbonosan izbor: ili pristati na neki oblik deeskalacije u Ukrajini, potencijalno uključujući i kraj rata, ili krenuti u suprotnom smjeru — pooštravajući kontrole na svim poljima, čak do točke nove mobilizacije. Nemoguće je predvidjeti kakvu će odluku Putin donijeti. No, veliki faktor bit će hoće li Amerika nastaviti sa svojim ratom.
(izvor: The New York Times)