Godine profesionalnog djelovanja, od sutkinje do odvjetnice, sudjelovanje u nekim od “najzvučnijih” procesa, otvorenost prema medijima, angažiranost u društvenom životu Mostara, mostarsku odvjetnicu Nadu Dalipagić učinili su jednim od svojevrsnih brendova Mostara.
Dalipagić je 2003. godine na rekordnih 35 godina zatvora osudila trostrukog ubojicu članova hrvatske obitelji Anđelić iz Konjica, vehabiju Muamera Topalovića, svojedobno se našla na Forbesovoj listi najutjecajnijih žena u BiH, njeno ime je u Hrvatskoj enciklopediji u BiH, dobitnica je brojnih nagrada i priznanja…
Dalipagić je i iznimno aktivna u humanitarnim akcijama u kojima se pomažu osobe u potrebi, ali o tome ne želi govoriti u javnosti.
Dalipagić za Dnevni list kaže da je pravo njena velika ljubav kojim je dosanjala svoj san i to zahvaljujući ocu koji ju je nagovorio na studij prava, ali obitelj zauzima prvo mjesto. Naime, u pandemijskom dobu svi članovi obitelji preboljeli su korona virus, a bolest je donijela i ponovnu spoznaju koliko je vrijedan život i sve što on nosi.
I nakon toliko godina bogatog iskustva, ova odvjetnica i danas sa istim entuzijazmom ulazi u svoj odvjetnički ured u Mostaru koji dijeli s partnericom Jelenom, svojom kćeri.
I dalje ste posvećeni svom pozivu i u “petoj” ste brzini. Što vam je motivacija i od kuda crpite energiju?
–Odvjetništvo i pravosuđe su moja strast i ljubav, 23 godine sam bila sudac, a 18 godina odvjetnica. Iako sam imala mogućnost birati i obavljati vrlo značajne dužnosti, za mene nije bilo dvojbe – najbolje se osjećam i najviše mogu dati u sudnici. To je, dakle, moja ljubav i moje životno opredjeljenje.
Vrijeme pandemije uvelike mijenja dosadašnje društvene navike. Kako je to utjecalo na vas, jesu li se promijenile neke vaše navike?
–Svi članovi moje obitelji smo preboljeli koronu, te izravno uvidjeli koja je to opaka bolest. Shvatila sam koliko je život vrijedan i koliko treba cijeniti svaki dan od Boga dan. Još više se radujem druženju sa svojim unucima – Nadanom, Mihaelom i Domagojem, te svojim prijateljima. Svaki dan je dar i to treba cijeniti.
Mnoge su nedoumice u javnosti oko cijepljenja. Jeste li se vi cijepili i što mislite o tome?
–Cijepila sam se i ja i moj suprug Saša i djeca i mislim da je to odgovornost prema sebi i svima onima s kojima dolazimo u kontakt. Zato bi preporučila svima da se obvezno cijepe jer je to jedini način da se suprotstavimo i zaustavimo ovu opaku bolest.
Pravo je, kako ste jednom kazali, vaša velika ljubav. Kako i zašto ste se odlučili za studiranje na pravnom fakultetu?
–Studirati na Pravnom fakultetu odlučila sam se iskreno na nagovor moga oca i nisam se pokajala, tu sam se apsolutno našla i dosanjala svoj san.
Imate vrlo bogatu profesionalnu karijeru. Što biste posebno istaknuli, koji slučaj vas se posebno dojmio i na što ste posebno ponosni?
–Naš poziv je takav da odlaskom kući ne završava se posao. Naime, vi nosite sa sobom sudbine ljudi koji su vam ukazali povjerenje i od istih se ne možete distancirati. Odvjetništvo je iznimno stresan i odgovoran posao, ali vam istovremeno daje mogućnost da pomognete ljudima, da ispunite svoju humanost. Mnogo je slučajeva koje zasigurno neću zaboraviti, a u predmetima u kojima sam, uz pomoć svoje partnerice Jelene, branila optužene. Ostat će mi zauvijek u sjećanju predmet Lijanovića, u kojem predmetu su bili optuženi predsjednik zemlje, najveći gospodarstvenici, sudac najvišeg suda u BiH, te smo pokojni Marko Marinović, Davor Martinović, Mario Bogdanović i ja uspjeli dokazati da optuženi nisu krivi, te je donesena oslobađajuća presuda, koja je potvrđena na svim instancama. Također, neću zaboraviti obrane mnogih ubojstava gdje mi odvjetnici možemo pokazati svoje znanje i kreativnost. U ovom poslu susrela sam mnoge vrsne suce i odvjetnike sa kojima sam surađivala – Gospoda Marko Martinović, Damjan Vlašić, Žarko Bulić i mnogi drugi vrsni poznavatelji prava. Rad s njima me također motivirao i zahvalna sam što sam mogla surađivati s njima. U našem Uredu zahvalni smo svakoj stranci koja nam ukaže povjerenje, ali vrlo teško preživljavam nasilje u obitelji koje je u ekspanziji, a naročito nasilje prema djeci.
Vi svakim svojim istupom naglašavate ljubav prema rodnom gradu, Mostaru. Što je za vas Mostar nekada, a što danas i kakav želite Mostar u budućnosti?
–Mostar volim iznad svega. Tu su me roditelj doveli kad sam imala samo dva mjeseca i smatram ga svojim rodnim gradom. Za mene ne postoji podijeljen Mostar jer je on u mom srcu i nikad ga nisam, čak ni u ratu, napuštala. Tu sam završila školovanje, upoznala svoga Sašu, stekla obitelj na koju sam ponosna, te imam mnoge prijatelje. Šta bih ja onda tražila u bilo kojem drugom dijelu svijeta? Drago mi je da je u Mostaru izabran gradonačelnik i sigurna sam da će sada sve stvari krenuti na bolje, a radovalo bi me da se više pozornosti pokloni čistoći grada, da se više računa povede o standardu umirovljenika i da se značajnije uloži u pravosuđe i kulturu.
Prije nekoliko godina u medijima je objavljena vaša fotografija iz mladosti, a poznato je da ste sa 17 godina bili Miss Hercegovine. Kako je došlo do tog izbora i kakve uspomene čuvate iz tog perioda?
–To su sve neke lijepe uspomene iz moje mladosti, te ponavljam da je Mostar bogom dan grad i kako sam mu iskazivala ljubav, tako mislim da je i on vratio meni.
I danas često ističete da ste ljubiteljica umjetnosti i često vas se može vidjeti na izložbama, kulturnim večerima itd. Što je za vas umjetnost?
–Poslije teškog i odgovornog posla kojim se bavim, radost i ljepotu nalazim u umjetnosti. Volim pročitati dobru knjigu, otići na predstavu, a posebno volim slikarstvo. Naši hercegovački slikari, Marin Topić i Nina Acković, mogu sigurno stati uz bok svjetskih umjetnika.
Uživate u umjetnosti, ali i u modi te tako niste klasičan primjer odvjetnika kojeg mnogi zamišljaju u klasičnom odjelu i aktovci u rukama. Kada ste otkrili modu i kako modu doživljavate?
–Moda je za mene osobni stav, odnos prema sebi i drugima. Uljudnost nas obvezuje da smo uredni i prijatni za sebe i okolinu. To je dakle stil življenja. Cijenim osobnost i vlastiti odnos prema modi, što znači da se uvijek moram dobro osjećati u onome što nosim, dakle ne mora biti skupa i markirana odjeća da bi pokazala vašu eleganciju i stil.
I vaše dvije kćeri su vrsne pravnice, a sada radite u zajedničkom odvjetničkom uredu. Kako je dijeliti ured s obitelji i je li to bio novi izazov?
–Smatram svojom osobnom srećom što radim sa svojom partnericom Jelenom koja je moja kćer. Inače i druga kćer je u pravosuđu – sudac, što nas na jedan dodatan način spaja i obogaćuje.
Koji predmet nikada ne biste uzeli?
–Obveza je svakog odvjetnika da uzme svakI predmet ako mu stranka ukaže povjerenje, izuzev ako se to kosi s vašim stavom pa tako teško bi uzela predmet silovanja, jer je to za mene najteži oblik povrede osobnosti i ljudskog dostojanstva.