Na početku u svakom slučaju premalo. On tek za pet godina stupa na snagu i nalaže da se u drugoj polovici stoljeća uspostavi ravnoteža između emisije štetnih plinova koji stvaraju učinak staklenika i onoga koliko Zemlja može apsorbirati. Ali toliko drveća nitko ne može zasaditi pa to onda konkretno znači sljedeće: države moraju drastično smanjiti emisiju štetnih plinova. Krajnji cilj je zadržati globalno zagrijavanje znatno ispod dva stupnja Celzijeva. Cilj koji je zacrtan, na zahtjev malih otočnih zemalja, je 1,5 stupanj.
Ali tu zapravo stoji samo da zemlje moraju nastojati ostvariti taj cilj. Zbog toga što sadašnji nacionalni planovi za zaštitu klime nisu bili dovoljni za tri godine će se raspravljati o tome kako ih poboljšati. A tek od 2023. države bi trebale u redovnim vremenskim intervalima provjeravati provedbu ovih mjera.
Što države moraju konkretno učiniti?
Moraju odustati od korištenja ugljena, nafte i plina, graditi vjetrenjače, upotrebljavati solarnu, geotermalnu i hidroenergiju. Siromašnim zemljama koje to ne mogu postići vlastitim snagama, bogate zemlje moraju pomoći.
Tko dobiva novac i od koga?
Industrijski razvijene zemlje su još u Kopenhagenu obećale da će od 2020. zemljama u razvoju staviti na raspolaganje 100 milijardi dolara godišnje. Veliki dio tog iznosa je prikupljen. Sporazum postignut u Parizu potiče i zemlje s ubrzanim gospodarskim razvojem da daju svoj doprinos.
I one trebaju smanjiti svoju emisiju štetnih plinova. Istina, industrijski razvijene zemlje su uzročnik klimatskih promjena i trebaju nositi najveći dio tereta. No i velike zemlje u ubrzanom razvoju su toliko povećale gospodarski rast i emisiju štetnih plinova da bez njihovog sudjelovanja više nije moguće postići smanjenje globalnog zagrijavanja. Međutim, ove zemlje ne žele kočiti svoj gospodarski rast strogim propisima. Upravo zbog toga je propao sastanak na vrhu o klimi u Kopenhagenu 2009.
Zašto je sada bilo moguće, a u Kopenhagenu nije?
Zato što je sada državama prepušteno da to dobrovoljno učine i zato što su se priključila i dva najveća zagađivača Kina i SAD, koji nisu pristali samo zbog svoje dobre volje, nego i zbog ekonomske računice. Naime, često se može više zaraditi na proizvodnji energije pomoću sunca, vjetra ili vode nego od trgovine naftom.
Je li sporazum iz Pariza pravno obvezujući?
On se sastoji iz jednog pravno obvezujućeg i jednog neobvezujućeg dijela – tako će se omogućiti američkom predsjedniku Obami da progura Sporazum u Kongresu bez obzira na republikansku većinu u Senatu. Ali bez obzira na to obvezujući ili ne, ne postoji policija UN-a koja bi u slučaju kršenja Sporazuma umarširala u zemlju. No stručnjaci smatraju da ni jedna zemlja zbog međunarodnog pritiska, protivljenja svojih građana i gospodarstva neće istupiti iz pariškog Sporazuma.
Je li Sporazum iz Pariza povijesni?
To je velika riječ, ali činjenica je da se do sada nikada nijednim sporazumom nisu sve države svijeta obvezale na zaštitu klime. Protokol iz Kyota iz 1997. godine je obvezivao samo industrijski razvijene zemlje. Kanada je potom istupila iz Protokola, a Kina i SAD, najveći zagađivači, nisu ga čak ni prihvatili. Sporazum iz Pariza potpuno je okrenuo procese: umjesto da se cilj propisuje s vrha, zemlje su same unaprijed odlučile što žele učiniti.
Zatim se to sve zbrojilo, podvukla se crta i od toga je nastao Sporazum. A to je, jednostavno rečeno, ideja koja stoji iza pariškog Sporazuma o zaštiti klime. Sada na tome treba raditi međunarodna zajednica, i ako je moguće u što kraćem roku, kako savjetuju znanstvenici i borci za zaštitu klime.
(Izvor: DW)