Piše: Kristina S. Perić/Republikainfo.com
Ili u banci, koja baš slučajno imaju jednu djelatnicu na 50 klijenata, ili u trgovačkom lancu, koji opet slučajno ima 50 kupaca na jednoj kasi, ili u matičnom uredu, čiji su službenici na doručku baš kada vi dođete, ili na birou, sa kojega vas nitko nikada neće pozvati na posao(urbana legenda kaže da je jedna starica dan prije smrti dobila poziv s biroa i posao u struci), ili na ulici, koju su baš to jutro iskopali, te vas preusmjerili da zaobiđete cijeli grad kako bi došli na točku gdje ne smijete zakasniti, premda ste sve navedeno lijepo pričekali.
Dakle, gospodo mi smo na čekanju. Svi smo na čekanju. Nedavno nekim povodom noge me nanesoše na šalter jedne pravosudne institucije u Mostaru. Bilo je ranije ujutro, a postariji gospodin je imao pitanje oko neke takse, koja nije iznosila ni pet maraka, ali ne zna on kako bi je i gdje uplatio.
Službenica koja bi mu mogla biti kćerka toliko se na gospodina derala da sam i prije kave razbudila. Ne dade mu ni objašnjenje, niti zapisa šta će i kako će. “Županijska sudska taksa, županijska sudska taksa..” dere se koliko joj grlo dopušta. Nitko ne stade uz postarijeg gospodina. A i ja kao u nekom filmu. Baš tada, možda i prvi put u životu nisam reagirala. Bilo je jutro, melankoličan dan, a i ja sita čekanja i ispravljanja krivih Drina. S mišlju da će Drina ostati kriva, a ja ću se potrošiti, napustila sam objekt.
Računam opet, imam taj problem da sve što mislim i napišem, pa će i službenica doći na red, a i nije lijepo da se spuštam na razinu bezobraznih gospođa. Ona će se prepoznati, i kolegice će je prepoznati. Možda i šefovi.
U međuvremenu, na Zavodu za zapošljavanje diplomiranih pravnika i pravnica na izvoz. Mnogi bi bili spremni lakirati nokte strankama da imaju priliku raditi u struci. I jedna digresija. Zamislite zemlje u kojima se službenici ubijaju zbog toga što su im putnici čekali vlak minutu duže. Jedan sin te zemlje davao je intervju sarajevskim medijima o svome studiranju u Sarajevu.
Ne treba vam puno da pogodite što ga je najviše u BiH šokiralo – čekanje. Ne može da vjeruje koliko mi samo čekamo i kako se prema nama odnose, dok je u njih stranka iznad zakona. Ne jede se i ne pije dok se ne usluži onoga zbog kojeg radiš i postojiš ti jadni državni službeniče – ondje gdje je sreće.
Dođe naš čovjek u Švedsku ili Irsku i u rekordnom roku dobije sve moguće dokumente, kartice, iskaznice, posao… Nema čekanja, odmah se i sada živi. Zovu me nedavno iz moga telekom operatera i pitaju jesam li zadovoljna. Kažem ja na prvu da jesam i upali se lampica.
Rekoh da ipak imam primjedbu na čekanje. Uvijek čekam da platim račun, a svaki drugi put ni platomat ne radi. Kaže meni gospođa da je to dobar znak i govori da “imaju puno posla”.
Kažem ja lijepo gospođi da i svi mi što čekamo imamo jako puno posla, a gubimo vrijeme na čekanje. Teško da sam išta promijenila, ali eto valja reći, premda će Drina opet istim kanjonom teći. Nejasno mi je zapravo otkuda nam ovolika strpljivost i kako su nas naučili da toliko čekamo, a ne bunimo se.
Zašto smo uopće prihvatili čekanje i koliko ćemo čekati. Znamo li što uopće čekamo. Zar ne zaboravljamo razloge čekanja dok nam u redovima izbijaju prve sijede vlasi. U međuvremenu, nas ne čekaju.
Uredno moramo do određenih datuma izmiriti svoje obveze i ne možemo nikoga natjerati na čekanje, stižu upozorenja, pa opomene, pa plave kuverte. Rokovi, rokovi, rokovi…
Država pokazuje svoju funkcionalnost kada je njoj potrebna. Za stanovnike je troma, lijena i bezobrazna. Među ostalim, i to je kap u moru razloga koji izgone našu mladost u zemlje EU.