Donald Trump proveo je svoj prvi mandat kao frustrirani domar propadajuće viktorijanske vile zvane američki konzervativni pokret – planirajući je srušiti i izgraditi novu, ali uglavnom je samo srušio nekoliko zidova, dodao pozlaćenu kupaonicu i obavio neka renoviranja koja su stanari dugo željeli (dvorana Federalist Society dobila je poseban sjaj), dok je dopuštao plijesni i vremenu da odrade svoje na Krilu ograničene države, piše The New York Times.
Njegov drugi mandat sasvim je druga priča. Dim rušenja je posvuda, dizalice divlje zamahuju, a iako je oblik prvobitne zgrade još uvijek maglovito vidljiv kroz dim, jasno je da će konačna obnova biti radikalna. Više prvobitnih stanara pobjeglo je na obližnja imanja (možete ih vidjeti hrpu okupljenu u Sjenici Mikea Pencea), dok su se drugi barikadirali unutar Apartmana istinskog konzervativizma, gdje ljudi toče čaj i nose čepiće za uši. Skupina pridošlica podiže konkurentske dogradnje (Toranj umjetne inteligencije sjajni je šiljak koji zasjenjuje Bazirani srednjovjekovni toranj i Vrt kronizma), a izvođači radova se šaketaju u Dvorani kršćanskog cionizma.
Ispred svega, ukrašen Trumpovim logotipom, stoji građevinski znak koji obećava: „Budući dom American Nationalism Inc.”
Trump je abnormalan na milijun načina, ali ovakva rušenja redovita su pojava u američkoj politici. Političke koalicije dolaze i odlaze; savezi i skupovi ideja nadžive svoju korisnost; vrijeme i prilika zadese nas sve. Vigovci, Mugwumpsi i Progresivci – svi su imali svoj dan i otišli. Nitko ne bi trebao biti iznenađen što pokret koji su iskovali William F. Buckley Jr. i Barry Goldwater, a na vlast doveo Ronald Reagan, ustupa mjesto sasvim drugačijem modelu desničarske politike.
Ali nalazimo se u čudnoj poziciji jer se novi model može definirati samo široko; specifičnosti su toliko usko vezane uz hirove i karizmu jednog čovjeka da je teško vizualizirati točno kakav će oblik poprimiti kada on više ne bude predsjednik.
Nije da je Trump jedini koji odlučuje, budući da je cjelokupni proces uništenja i obnove povezan s dubljim silama koje su nacionalizam učinile moćnim diljem svijeta. U tom kontekstu, možemo predvidjeti da će nacionalistička desnica biti intenzivnije usredotočena na američke interese u vanjskoj politici, manje internacionalistička i idealistička od prethodnih inkarnacija konzervativizma. Možemo pretpostaviti da će biti otvorenija državnim intervencijama u gospodarstvu od laissez-faire ili libertarijanskog stila desne politike. Možemo uzeti zdravo za gotovo da će biti više zabrinuta pitanjima imigracije i nacionalnog identiteta, a manje angažirana oko kulturnih pitanja koja su motivirala religijsku desnicu. I možemo očekivati da će biti radikalnija – u nekim aspektima reakcionarnija, u drugima futurističnija – od Burkeovog konzervativizma kojeg je naizgled istisnula.
No unutar tog širokog okvira, mnogo toga je još neodređeno. I zato što je Trump tako promjenjiva figura, odlučan u tome da se ne veže ni uz kakvu trajnu obvezu, on predsjeda transformacijom koja će ostati inherentno nestabilna i nepotpuna dokle god je on na čelu.
To njegov povijesni utjecaj čini donekle teškim za klasifikaciju. U svom prvom mandatu, činilo se da Trump odgovara teoriji politologa Stephena Skowroneka o onome što je on nazvao „disjunktivnim” predsjednicima — figurama poput Jimmyja Cartera, Herberta Hoovera i Johna Quincyja Adamsa koji nesretno raskoračuju tranzicije između starih poredaka i onih u nastajanju, te koji otkrivaju nužnost tranzicije bez ovladavanja njome ili njezinog definiranja.
U svom moćnijem i trijumfalnijem obliku, Trump je jasno nadišao tu etiketu. On je odgovoran za dovođenje određenih aspekata konzervativne ere do kraja – pad presude Roe protiv Wadea, veliki pravosudni i politički zaokret protiv afirmativne akcije, trijumf teorija o unitarnoj izvršnoj vlasti predsjednika – do mjere koja se činila nevjerojatnom 2017. godine. Istovremeno, pokopao je druge aspekte konzervativne ere, poput reaganovske vanjskopolitičke idealizacije i socijalno-konzervativnog moralizma, potpunije nego što je to bio slučaj dok je Pence bio jedan od vodećih glasova njegove administracije.
Isto tako, stare institucije pokreta konzervativizma – think tankove i časopise, čak i Fox News – učinio je zastarjelima ili irelevantnima, dok je predsjedao tranzicijom prema novim oblicima iskovanim po uzoru na njegov uspjeh: svijetom u kojem podcasteri, influenceri i online slavne osobe postavljaju uvjete konzervativne rasprave, gdje su političke lojalnosti neodvojive od osobnih sukoba i zamjerki.
Ali ako sve ovo znači da je Trump sada mnogo značajniji i transformativniji od disjunktivne figure poput Cartera, on još uvijek ne odgovara u potpunosti Skowronekovom opisu „rekonstruktivnih” predsjednika, figura poput Reagana i Franklina Roosevelta koji su novoj političkoj eri dali njezin puni oblik. Kao prvo, Trump nije osobito popularan, a njegova stranka se ne čini u dobroj poziciji da postigne desetljeće ili više dominacije koju povezujemo s Reaganovom koalicijom ili onom New Deala. Široka koalicija desnog centra bila je vidljiva odmah nakon Trumpove pobjede nad Kamalom Harris, ali se povlači proteklih godinu dana jer je administracija otuđila glasače koji nisu dio MAGA pokreta.
Kao drugo, nova nacionalistička era još uvijek je definirana prvenstveno negativno, u terminima onoga što se vjerojatno neće skoro vratiti u republikansku politiku: napori Georgea W. Busha u izgradnji nacija, imigracijska amnestija iz Reaganove ere, radikalne promjene socijalnih prava koje je gurao Paul Ryan, uštogljeni moralizam Mikea Pencea. Što se tiče pozitivne agende, postoji mnogo različitih načina na koje bi Republikanska stranka 2028. ili 2032. mogla biti nacionalistička, a mnoge od najžešćih bitaka unutar Trumpove koalicije – posebno veliki „rat influencera” koji je izbio nakon ubojstva Charlieja Kirka — odražavaju temeljne podjele oko toga što točno nacionalistička desnica treba željeti.
Razmotrimo nekoliko primjera. Prvo, u vanjskoj politici, nacionalistička desnica mogla bi biti izolacionistička, realistka ili imperijalistička. Mogla bi igrati globalnu politiku velikih sila hladnim pogledom Henryja Kissingera i Richarda Nixona, težiti agendi „Ameriko, vrati se kući” u stilu Pata Buchanana (a možda sada i Marjorie Taylor Greene) ili pokušati naći sredinu s „Donroeovom doktrinom” (spoj Donalda i Monroea) koja dominira Latinskom Amerikom, ali se povlači izvan zapadne hemisfere.
Sam Trump je vrludao između ovih perspektiva, nedavno razočaravši izolacioniste svojom spremnošću da provodi promjene režima (iako na jeftin način), dok se koleba između imperijalizma i realizma, ovisno o tome je li mu zadnja osoba u sobi šapnula „Grenland” na uho ili ga podsjetila da mu Vladimir Putin i dalje pokazuje srednji prst unatoč njegovim ponudama.
Ali za budućnost, svijet 2028. i dalje, Trump je rekao i učinio dovoljno kontradiktornih stvari da bi nacionalistički nasljednik mogao razumno tvrditi da je „trampist”, a istovremeno imati dosljednije jastrebovsku ili golubiju politiku, suprotstavljati se Kini ili popuštati, podržavati Izrael do kraja ili se povlačiti iz tog posebnog odnosa. „America first” isključuje određene vrste neokonzervativnog internacionalizma, ali inače dopušta mnoštvo suprotstavljenih mogućnosti — od budućnosti u kojoj nacionalističku vanjsku politiku definira bivši neokonzervativac poput Marca Rubija, do budućnosti u kojoj je definira Tucker Carlson.
Zatim, i budućnost nacionalističke ekonomske politike mogla bi krenuti u više smjerova, ovisno o tome tko naslijedi Trumpovo žezlo i koji mislioci i interesi budu imali uho njegovog nasljednika.
Ako nacionalizam dopušta više državne intervencije u gospodarstvu nego prethodni republikanski konsenzus, to vam ne govori kakvu intervenciju ili s kojim ciljem. Postaje li tehnološka desnica trajni izvor sredstava i utjecaja, s velikim trumpovskim ulogom u umjetnu inteligenciju koja teži prema singularnosti, ili će reakcija protiv UI vratiti u prvi plan kritiku Silicijske doline Stevea Bannona? Hoće li pokušaji izgradnje solidarnijeg nacionalizma kroz obiteljsku i industrijsku politiku dočekati svoj trenutak (ne kladite se na to), ili će se nacionalizam uglavnom manifestirati kao kronistička podrška povlaštenim tvrtkama i industrijama? Hoće li onaj jedan moćni politički ostatak iz ere pokreta konzervativizma, tabu na povećanje poreza za bogate, opstati ako deficiti postanu još veći ili inflacija gora?
Isto je s kulturom i nacionalnim identitetom. Je li budućnost desničarskog nacionalizma multirasna, poput koalicije s kojom je Trump pobijedio 2024., ili je više bijela i identitarna, poput „edgelorda” koji osvajaju tržišni udio na mreži i pišu objave za Ministarstvo domovinske sigurnosti? Jesu li sigurne granice dovoljne da povežu desnicu ili će glas za post-Trumpovog republikanca uvijek biti glas za agresivne, ali kaotične napore masovne deportacije kakvima svjedočimo u Minneapolisu upravo sada?
Ako je nacionalistička desnica multirasna, što povezuje njezinu viziju amerikanizma? Obnovljeno kršćanstvo? Mlaka građanska religija kakvu preziru „najbaziraniji” republikanci? A ako je više rasna i bjelačko-identitarna, kako se može nadati upravljanju zemljom u kojoj mainstream mišljenje i neodlučni glasači ostaju upadljivo ni jedno ni drugo? Trumpov jedinstveni status personalističke posude za nespojive ideje odgodio je neka od ovih pitanja. Desnica predvođena JD Vanceom, Rubijem ili Ronom DeSantisom trebala bi na njih odgovoriti konkretnije.
Konačno, prihvaća li nacionalistička desnica ustavne norme ili nastoji potpuno osloboditi predsjedničku funkciju svih ograničenja? Trumpov drugi mandat puno je više cezaristički od prvog. Ali do sada je bio ograničen i njegovom nemogućnošću da ovlada zakonodavnom moći kakvu je uživao Roosevelt, što je pak povezano i s njegovom samoporažavajućom politikom neprijateljstva i s neuspjehom da pridobije većinsku potporu javnosti na duže vrijeme.
Gledaju li njegovi nasljednici ove rezultate i izvlače li pouku da trebaju biti politički popularniji i osjetljiviji na mainstream mišljenje, više angažirani oko politike i zakonodavstva, a manje skloni otuđivanju saveznika u Kongresu ili sudovima?
Ili gledaju rezultate i kažu da je potrebno samo još više cezarizma, figura nalik Francu iz nekih online maštarija, August koji će okončati naš kasnorepublikanski nered?
Ja imam svoj skup preferencija. Dajte mi buduću nacionalističku desnicu koja je realistična i internacionalistička u vanjskoj politici; koja uravnotežuje nacionalnu solidarnost i tehnološki dinamizam u ekonomskoj politici; koja teži multirasnom, religijski informiranom razumijevanju amerištva; koja je otvorena ustavnoj evoluciji, ali svoj temeljni legitimitet crpi iz demokratskih većina.
Ova vizija bi mogla biti tlapnja – ali ne samo zato što je u sukobu s nekim demagoškim elementima trumpizma. Bilo koji koherentan skup nacionalističkih ideja bio bi u sukobu s raznim elementima trumpizma jer je suštinska volatilnost inherentna njegovom političkom profilu, njegovom načinu postojanja u svijetu.
To znači da ako se novi nacionalizam ikada potpuno stabilizira (a vrlo vjerojatno i neće; trenutni predsjednik mogao bi imati slično nestabilne nasljednike), Trump neće ostati zapamćen kao utemeljitelj, graditelj institucija, rooseveltovski rekonstruktor političkog poretka.
Umjesto toga, on će biti mnogo čudniji povijesni lik, koji zahtijeva vlastitu predsjedničku kategoriju. U politološkoj literaturi bit će potreban novi izraz za opisivanje figure koja je tako odlučno pomaknula povijest, koja je otkrila toliko toga i stvorila toliko novih mogućnosti, ali čije je nasljeđe bilo rušenje i kičasti tornjevi izgrađeni na slabim temeljima, koji čekaju istinsko utemeljenje da bi bili dovršeni.
Možda će riječ koju će tražiti biti – „developer” (investitor/graditelj).