Amandman predviđa da Sulyoku, koji je na dužnosti od ožujka 2024., mandat prestane već dan nakon njegova stupanja na snagu, a parlament potom ima rok od 30 dana za izbor novog šefa države, čiji mandat ne bi smio trajati dulje od pet godina, prenosi HRT.

Budući da stranka Tisza premijera Pétera Magyara u parlamentu drži stabilnu dvotrećinsku većinu, usvajanje se smatra gotovo izvjesnim.

Magyar je promjenu najavio u sklopu onoga što naziva “Operacijom čišćenja”, poručivši da “obnova Mađarske ne može početi dok je najviši državni dužnosnik ista osoba koja je sudjelovala u rušenju republike”.

Sulyoka naziva “Orbánovom marionetom” i tvrdi da predsjednik nije uspio ostvariti nacionalno jedinstvo niti zadržati povjerenje društva.

Sulyok se odbija povući

Aktualni predsjednik odbija dati ostavku i u priopćenju objavljenom u četvrtak poručio je da amandman “vodi koncentraciji moći umjesto podjeli vlasti, i samovolji umjesto obnovi vladavine prava”, te upozorio da bi budući predsjednik izabran na taj način zapravo postao “zarobljenik političke većine koja ga je izabrala”, budući da bi ga se moglo smijeniti kad god njegov mandat prestane služiti ciljevima vladajuće većine.

Ranije je u intervjuu za poljski konzervativni tjednik Do Rzeczy ocijenio je da je amandman “zakon skrojen za konkretnu osobu, njega, i ni na koji način nije u skladu s vladavinom prava”.  

Predsjednik je Venecijanskoj komisiji podnio i opsežan podnesak s pitanjima o sukladnosti amandmana s europskim ustavnim standardima. Komisija, čije je izaslanstvo predvođeno predsjednicom Martom Cartabijom boravilo u Budimpešti 2. srpnja, zahtjev razmatra u hitnom postupku, no vlada je unatoč tome ubrzala parlamentarnu proceduru bez čekanja na njezino mišljenje.

Fidesz je, uz Orbánovu snažnu promociju na društvenim mrežama, organizirao prosvjed podrške pod sloganom “Zaustavimo tiraniju” ispred predsjedničke palače u Budimpešti, na kojem je sudjelovalo nekoliko tisuća ljudi.

Orbana na prosvjedu nije bio pa je glavni govornik bio je bivši predsjednik i nekadašnji Orbánov stranački kolega János Áder, koji je ustvrdio da amandman znači “uništenje mađarske vladavine prava” te da “neće dovesti do pravne sigurnosti, nego do anarhije nakon ovoga bi se svakome u Mađarskoj moglo dogoditi bilo što, u bilo kojem trenutku”.

Šef kluba zastupnika Fidesza Gergely Gulyás ocijenio je da prijedlog predstavlja “kraj ustavne demokracije i početak samovoljne vlasti u Mađarskoj”, podsjetivši da je ovo šest put od pada komunizma da neka stranka u parlamentu drži dvotrećinsku većinu, ali da dosad nijedna nije pokušala smijeniti ni predsjednika države ni predsjednika ustavnog suda.

Novi ustav do Božića?

Politolog Zoltán Kiszelly iz instituta Századvég upozorio je da bi Mađarska, ako proces potpune ustavne revizije koji je vlada najavila za jesen bude brz, mogla dobiti posve novi ustav već do Božića, ocjenjujući da odredbe o mandatu novog, prijelaznog predsjednika ostavljaju otvorenu mogućnost pomaka prema polupredsjedničkom ili predsjedničkom sustavu.

Isti paket uvodi dobnu granicu od 70 godina za suce ustavnog suda, čime će četvero sudaca bliskih bivšem režimu, uključujući predsjednika suda Pétera Polta, morati napustiti dužnost te ograničava mandat zastupnika na 12 godina. Nadovezuje se i na svibanjski amandman kojim je premijerski mandat ograničen na osam godina odnosno dva mandata. 

Ta odredba onemogućuje Orbánov povratak, ali jednako obvezuje i Magyara.

Human Rights Watch upozorio je da se ustavne promjene donose prebrzo i bez poštivanja odgovarajućih pravnih procedura.

Magyar mjere brani kao nužno “čišćenje države” i korak prema obnovi povjerenja u neovisne institucije koje su, prema njegovim riječima, godinama bile popunjavane isključivo Orbánovim lojalistima. 

/Desk/

Objava Mađarski premijer promjenom Ustava želi smijeniti predsjednika pojavila se prvi puta na Republika.

Trumpove izjave uslijedile su nakon dvodnevnog samita u Pekingu, poslije kojeg je izjavio da „nije preuzeo nikakvu obvezu ni u jednom smjeru” u pogledu ovog samoupravnog otoka – kojeg Kina smatra dijelom svog teritorija i nije isključila mogućnost zauzimanja silom.

Nakon razgovora s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, Trump je također rekao da će uskoro odlučiti hoće li odobriti paket prodaje oružja Tajvanu vrijedan 11 milijardi dolara.

Američka administracija zakonski je obvezna osigurati Tajvanu sredstva za samoobranu, ali je često morala usklađivati to savezništvo s održavanjem diplomatskih odnosa s Kinom.

Tajvanski predsjednik Lai Ching-te prethodno je izjavio da Tajvan ne treba proglasiti formalnu neovisnost jer se već smatra suverenom nacijom.

U subotu je glasnogovornica predsjednika, Karen Kuo, rekla kako je „samorazumljivo” da je Tajvan „suverena, neovisna demokratska država”.

Međutim, dodala je da je Tajvan predan održavanju statusa quo s Kinom – u kojem Tajvan niti proglašava neovisnost od Kine, niti se s njom ujedinjuje.

Mnogi Tajvanci smatraju se dijelom zasebne nacije, iako je većina za održavanje trenutačnog statusa.

Ustaljeno stajalište Washingtona jest da ne podržava tajvansku neovisnost, pri čemu je nastavak odnosa s Pekingom uvjetovan prihvaćanjem da postoji samo jedna kineska vlada.

U intervjuu za Fox News nakon sastanaka s predsjednikom Xijem, Trump je ponovio da se američka politika prema Tajvanu nije promijenila, jasno dajući do znanja da ne želi sukob s Pekingom.

„Ne želim da netko krene prema neovisnosti”, rekao je.

„Znate, trebali bismo putovati 9500 milja (15 289 km) kako bismo vodili rat. To ne želim. Želim da se oni smire. Želim da se Kina smiri.”

Na letu natrag za Washington, američki predsjednik rekao je novinarima da su on i Xi „mnogo” razgovarali o otoku, ali je izjavio da je odbio raspravljati o tome bi li ga SAD branio.

Xi ima „vrlo čvrste stavove” o otoku i „ne želi vidjeti pokret za neovisnost”, rekao je Trump.

Peking je bio glasan u svom nesviđanju tajvanskog predsjednika, kojeg je ranije opisao kao „stvaratelja nevolja” i „razaratelja mira s obiju strana tjesnaca”.

Kina je posljednjih godina pojačala vojne vježbe oko otoka, što je podiglo napetosti u regiji i stavilo na kušnju ravnotežu koju je Washington postigao.

Trump je rekao da će se o predstojećem paketu naoružanja razgovarati s tajvanskim vodstvom.

Dodao je: „Reći ću da moram razgovarati s osobom koja trenutačno, znate, znate tko je to, vodi Tajvan.”

SAD nema formalne odnose s Tajvanom, iako održava značajne neformalne odnose. Američki predsjednici tradicionalno ne razgovaraju izravno s tajvanskim čelnikom, a takav bi potez vjerojatno izazvao značajne napetosti s Pekingom.

„Naša je nacija zahvalna predsjedniku Trumpu na njegovoj kontinuiranoj potpori sigurnosti u Tajvanskom tjesnacu od njegova prvog mandata”, izjavio je tajvanski predsjednički glasnogovornik.

„Tajvan će nastaviti produbljivati suradnju sa SAD-om kako bi postigao mir putem snage, osiguravajući da mir i stabilnost diljem Tajvanskog tjesnaca ne budu ugroženi ili narušeni, što služi zajedničkim interesima Tajvana, SAD-a i globalne demokratske zajednice.”

Objava Tajvan ustraje za svoju neovisnost nakon Trumpova upozorenja pojavila se prvi puta na Republika.

“Nakon pažljivog razmišljanja, odlučio sam se povući s mjesta predsjednika i izvršnog direktora Svjetskog ekonomskog foruma. Moje vrijeme ovdje, koje je trajalo osam i pol godina, bilo je nevjerojatno korisno”, rekao je Brende u priopćenju, prenosi Reuters. Dodao je i kako je pravi trenutak da Forum nastavi svoj rad bez ometanja.

Iako je u studenom za Aftenposten negirao svoju povezanost s Epsteinom nakon što su objavljeni prvi Epsteinovi dokumenti u kojima se pojavilo njegovo ime, dosjei koje je nedavno objavilo Američko ministarstvo pravosuđa ipak su pokazali da se s Epsteinom sastao na večeri najmanje tri puta 2018. i 2019. godine. Jedan od tih susreta bio je u Epsteinovom stanu u New Yorku, gdje je prisustvovao i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon.

Nezavisna istraga

Povodom navoda o povezanosti s Epsteinom, nezavisnu istragu proveo je i sam WEF, koji je u svom priopćenju pojasnio kako je utvrđeno da nisu pronađene nikakve nove činjenice osim onih koje su već poznate.

Brende je, prenosi Süddeutsche Zeitung, priznao da je tri puta večerao s Epsteinom između 2018. i 2019. godine te da je s njim komunicirao putem e-pošte i SMS poruka, ali je rekao da je bio “potpuno nesvjestan” njegovih prošlih kriminalnih aktivnosti. Imena u Epsteinovim dosjeima ne ukazuju na kriminal, a Brende nije optužen ni za jedno kazneno djelo, piše BBC.

Podsjetimo, Jeffrey Epstein je 2008. godine osuđen za podvođenje maloljetnice na prostituciju, zbog čega je registriran kao seksualni prijestupnik. Godine 2019. pronađen je mrtav u svojoj ćeliji dok je čekao suđenje po saveznim optužbama za trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja. Njegova smrt okvalificirana je kao samoubojstvo.

Ministarstvo pravosuđa SAD-a objavilo je preko tri milijuna stranica dokumenata vezanih uz slučaj Epstein, čime su u fokus dospjele Epsteinove veze s istaknutim ličnostima iz svijeta politike i biznisa. Američki predsjednici Donald Trump i Bill Clinton, tehnološki magnat Elon Musk, britanski princ Andrew Mountbatten-Windsor… samo su neka od spomenutih imena s kojima je Epstein imao kontakte.

Tko je nasljednik

Kopredsjedatelji WEF-a Andre Hoffmann i Larry Fink zahvalili su Brendeu na njegovom “značajnom doprinosu” i rekli da poštuju njegovu odluku.

U izjavi za norveške novine E24, Brende je napisao kako ga je Terje Rød-Larsen pozvao na “večeru s američkim biznismenom” kada je bio u New Yorku 2018./2019. godine. “Na večeri su bili prisutni i drugi poslovni lideri i diplomati.” Brende je dalje naveo da je Epsteina sreo na “sličnoj večeri” još jednom ili dva puta.

“To je sav kontakt koji je postojao – uz neke e-mailove i tekstualne poruke vezane uz ove večere”, napisao je Brende u e-mailu.

Na mjesto Brendea dolazi Alois Zwinggi kao privremeni predsjednik i izvršni direktor. Kako se navodi na službenoj stranici WEF-a, on se 2010. godine pridružio Svjetskom ekonomskom forumu kao član Upravnog odbora. Upravni odbor će nadzirati proces tranzicije i izbor stalnog nasljednika WEF-a.

Objava Børge Brende podnosi ostavku na mjesto predsjednika Svjetskog ekonomskog foruma pojavila se prvi puta na Republika.

Unatoč svem pratećem kaosu, prva godina povratka predsjednika Trumpa u Bijelu kuću završava s gospodarstvom koje, prema većini konvencionalnih mjerila, izgleda vrlo slično onome koje je naslijedio. Nezaposlenost je niska, potrošnja građana snažna, a inflacija je i dalje tvrdoglavo visoka, ali se postupno popravlja.

Carine, Trumpova glavna ekonomska politika, nisu pokrenule procvat proizvodnje koji je obećao, ali nisu uzrokovale ni nagli skok inflacije kojeg su se mnogi prognostičari bojali. Tržište dionica se kroz uspone i padove izborilo za solidan, iako ne spektakularan, rast od 16 posto. Analitičari koji su početak 2025. proveli upozoravajući na opasnosti od neizvjesnosti, završili su godinu primjećujući iznenađujuću otpornost američkoga gospodarstva.

Ipak, bila bi pogreška misliti da su Trumpovi postupci ostavili gospodarstvo neokrznutim.

Napad na institucije

Mnogo više nego u prve četiri godine mandata, Trump je svoj drugi mandat započeo onim što se može nazvati općim napadom na mnoge institucije i paradigmama politike koje su čelnici obiju velikih stranaka dugo smatrali temeljima američke ekonomske snage.

Pokušao je potkopati neovisnost Federalnih rezervi (Fed), otpustio je čelnika Ureda za statistiku rada, agencije koja prikuplja ključne ekonomske podatke, te je smanjio financiranje sveučilištima koja provode velik dio vrhunskih znanstvenih istraživanja u zemlji. Intervenirao je u privatne poslovne dogovore, uzimao udjele u privatnim tvrtkama i prijetio korporativnim direktorima koji se ne prilagođavaju njegovim političkim prioritetima. Oštro je ograničio imigraciju, doveo u pitanje vrijednost američkih saveza i uveo kaznene carine prijateljima, baš kao i neprijateljima.

Mnogi od tih postupaka osporavaju se na sudovima, a budući bi predsjednici mogli promijeniti smjer barem nekih od aktualnih politika. No, ekonomisti iz cijeloga ideološkog spektra upozoravaju da Trump postavlja zemlju na put koji će, dugoročno gledano, ostaviti gospodarstvo manje dinamičnim, financijski sustav manje stabilnim, a Amerikance manje prosperitetnima u desetljećima koja dolaze.

„Slabimo ‘tajni sastojak’ koji je Ameriku učinio tako velikom“, rekla je Kimberly A. Clausing, ekonomistica s Pravnog fakulteta Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu (UCLA).

Zabrinuti birači i tržište rada

Kratkoročno bi politički važniji mogao biti Trumpov dosadašnji neuspjeh u rješavanju raširenog ekonomskog nezadovoljstva koje mu je uopće pomoglo da pobijedi na izborima 2024. godine. Trump se natjecao na obećanju da će „dokrajčiti inflaciju“, pa čak i sniziti cijene — što su ekonomisti tada odbacili kao fantaziju, ali je to odjeknulo kod birača frustriranih godinama velikih poskupljenja.

Međutim, po povratku na dužnost, Trump je malo govorio o dugogodišnjim problemima s troškovima života, poput stanovanja i brige o djeci. Umjesto toga, fokusirao se na uvođenje carina. Anketa Sveučilišta u Michiganu pokazala je da je više od polovice ispitanika spontano spomenulo carine, izražavajući očekivanje da će cijene zbog njih rasti.

U posljednje vrijeme Amerikance brine i tržište rada. Iako je nezaposlenost rasla tek neznatno, zapošljavanje je značajno usporilo. „Ljudi vide mlade oko sebe kako se muče da pronađu posao“, rekla je Joanne Hsu, voditeljica istraživanja u Michiganu.

Dugoročni izazovi

Trumpovi branitelji tvrde da je potrebno vrijeme kako bi njegove politike urodile plodom. Tvrtke se moraju prilagoditi svijetu s višim carinama i manje imigranata. No, malo ekonomista dijeli taj optimizam.

Mnogo više ih brine Trumpovo nastojanje da potkopa neovisnost Feda, što bi moglo otežati obuzdavanje inflacije ili uzrokovati da ulagači izgube povjerenje u dolar. Brinu ih i zjapeći proračunski deficiti, kao i činjenica da bi smanjenje sredstava za sveučilišta moglo učiniti SAD manje privlačnim mjestom za znanstvena istraživanja — što bi zemlji oduzelo prednost koja je pokretala njezin rast od Drugoga svjetskog rata.

Iako ništa od navedenog vjerojatno neće dovesti do recesije u 2026. godini, profesorica Clausing upozorava: „Dugoročne posljedice ponekad stižu dugo, ali kada dođu, dolaze zapanjujućom brzinom. Ne znam kada će se računi ispostaviti, ali hoće.“

Objava Prva godina Trumpova mandata mogla bi imati trajne ekonomske posljedice pojavila se prvi puta na Republika.

Njegov drugi mandat sasvim je druga priča. Dim rušenja je posvuda, dizalice divlje zamahuju, a iako je oblik prvobitne zgrade još uvijek maglovito vidljiv kroz dim, jasno je da će konačna obnova biti radikalna. Više prvobitnih stanara pobjeglo je na obližnja imanja (možete ih vidjeti hrpu okupljenu u Sjenici Mikea Pencea), dok su se drugi barikadirali unutar Apartmana istinskog konzervativizma, gdje ljudi toče čaj i nose čepiće za uši. Skupina pridošlica podiže konkurentske dogradnje (Toranj umjetne inteligencije sjajni je šiljak koji zasjenjuje Bazirani srednjovjekovni toranj i Vrt kronizma), a izvođači radova se šaketaju u Dvorani kršćanskog cionizma.

Ispred svega, ukrašen Trumpovim logotipom, stoji građevinski znak koji obećava: „Budući dom American Nationalism Inc.”

Trump je abnormalan na milijun načina, ali ovakva rušenja redovita su pojava u američkoj politici. Političke koalicije dolaze i odlaze; savezi i skupovi ideja nadžive svoju korisnost; vrijeme i prilika zadese nas sve. Vigovci, Mugwumpsi i Progresivci – svi su imali svoj dan i otišli. Nitko ne bi trebao biti iznenađen što pokret koji su iskovali William F. Buckley Jr. i Barry Goldwater, a na vlast doveo Ronald Reagan, ustupa mjesto sasvim drugačijem modelu desničarske politike.

Ali nalazimo se u čudnoj poziciji jer se novi model može definirati samo široko; specifičnosti su toliko usko vezane uz hirove i karizmu jednog čovjeka da je teško vizualizirati točno kakav će oblik poprimiti kada on više ne bude predsjednik.

Nije da je Trump jedini koji odlučuje, budući da je cjelokupni proces uništenja i obnove povezan s dubljim silama koje su nacionalizam učinile moćnim diljem svijeta. U tom kontekstu, možemo predvidjeti da će nacionalistička desnica biti intenzivnije usredotočena na američke interese u vanjskoj politici, manje internacionalistička i idealistička od prethodnih inkarnacija konzervativizma. Možemo pretpostaviti da će biti otvorenija državnim intervencijama u gospodarstvu od laissez-faire ili libertarijanskog stila desne politike. Možemo uzeti zdravo za gotovo da će biti više zabrinuta pitanjima imigracije i nacionalnog identiteta, a manje angažirana oko kulturnih pitanja koja su motivirala religijsku desnicu. I možemo očekivati da će biti radikalnija – u nekim aspektima reakcionarnija, u drugima futurističnija – od Burkeovog konzervativizma kojeg je naizgled istisnula.

No unutar tog širokog okvira, mnogo toga je još neodređeno. I zato što je Trump tako promjenjiva figura, odlučan u tome da se ne veže ni uz kakvu trajnu obvezu, on predsjeda transformacijom koja će ostati inherentno nestabilna i nepotpuna dokle god je on na čelu.

To njegov povijesni utjecaj čini donekle teškim za klasifikaciju. U svom prvom mandatu, činilo se da Trump odgovara teoriji politologa Stephena Skowroneka o onome što je on nazvao „disjunktivnim” predsjednicima — figurama poput Jimmyja Cartera, Herberta Hoovera i Johna Quincyja Adamsa koji nesretno raskoračuju tranzicije između starih poredaka i onih u nastajanju, te koji otkrivaju nužnost tranzicije bez ovladavanja njome ili njezinog definiranja.

U svom moćnijem i trijumfalnijem obliku, Trump je jasno nadišao tu etiketu. On je odgovoran za dovođenje određenih aspekata konzervativne ere do kraja – pad presude Roe protiv Wadea, veliki pravosudni i politički zaokret protiv afirmativne akcije, trijumf teorija o unitarnoj izvršnoj vlasti predsjednika – do mjere koja se činila nevjerojatnom 2017. godine. Istovremeno, pokopao je druge aspekte konzervativne ere, poput reaganovske vanjskopolitičke idealizacije i socijalno-konzervativnog moralizma, potpunije nego što je to bio slučaj dok je Pence bio jedan od vodećih glasova njegove administracije.

Isto tako, stare institucije pokreta konzervativizma – think tankove i časopise, čak i Fox News – učinio je zastarjelima ili irelevantnima, dok je predsjedao tranzicijom prema novim oblicima iskovanim po uzoru na njegov uspjeh: svijetom u kojem podcasteri, influenceri i online slavne osobe postavljaju uvjete konzervativne rasprave, gdje su političke lojalnosti neodvojive od osobnih sukoba i zamjerki.

Ali ako sve ovo znači da je Trump sada mnogo značajniji i transformativniji od disjunktivne figure poput Cartera, on još uvijek ne odgovara u potpunosti Skowronekovom opisu „rekonstruktivnih” predsjednika, figura poput Reagana i Franklina Roosevelta koji su novoj političkoj eri dali njezin puni oblik. Kao prvo, Trump nije osobito popularan, a njegova stranka se ne čini u dobroj poziciji da postigne desetljeće ili više dominacije koju povezujemo s Reaganovom koalicijom ili onom New Deala. Široka koalicija desnog centra bila je vidljiva odmah nakon Trumpove pobjede nad Kamalom Harris, ali se povlači proteklih godinu dana jer je administracija otuđila glasače koji nisu dio MAGA pokreta.

Kao drugo, nova nacionalistička era još uvijek je definirana prvenstveno negativno, u terminima onoga što se vjerojatno neće skoro vratiti u republikansku politiku: napori Georgea W. Busha u izgradnji nacija, imigracijska amnestija iz Reaganove ere, radikalne promjene socijalnih prava koje je gurao Paul Ryan, uštogljeni moralizam Mikea Pencea. Što se tiče pozitivne agende, postoji mnogo različitih načina na koje bi Republikanska stranka 2028. ili 2032. mogla biti nacionalistička, a mnoge od najžešćih bitaka unutar Trumpove koalicije – posebno veliki „rat influencera” koji je izbio nakon ubojstva Charlieja Kirka — odražavaju temeljne podjele oko toga što točno nacionalistička desnica treba željeti.

Razmotrimo nekoliko primjera. Prvo, u vanjskoj politici, nacionalistička desnica mogla bi biti izolacionistička, realistka ili imperijalistička. Mogla bi igrati globalnu politiku velikih sila hladnim pogledom Henryja Kissingera i Richarda Nixona, težiti agendi „Ameriko, vrati se kući” u stilu Pata Buchanana (a možda sada i Marjorie Taylor Greene) ili pokušati naći sredinu s „Donroeovom doktrinom” (spoj Donalda i Monroea) koja dominira Latinskom Amerikom, ali se povlači izvan zapadne hemisfere.

Sam Trump je vrludao između ovih perspektiva, nedavno razočaravši izolacioniste svojom spremnošću da provodi promjene režima (iako na jeftin način), dok se koleba između imperijalizma i realizma, ovisno o tome je li mu zadnja osoba u sobi šapnula „Grenland” na uho ili ga podsjetila da mu Vladimir Putin i dalje pokazuje srednji prst unatoč njegovim ponudama.

Ali za budućnost, svijet 2028. i dalje, Trump je rekao i učinio dovoljno kontradiktornih stvari da bi nacionalistički nasljednik mogao razumno tvrditi da je „trampist”, a istovremeno imati dosljednije jastrebovsku ili golubiju politiku, suprotstavljati se Kini ili popuštati, podržavati Izrael do kraja ili se povlačiti iz tog posebnog odnosa. „America first” isključuje određene vrste neokonzervativnog internacionalizma, ali inače dopušta mnoštvo suprotstavljenih mogućnosti — od budućnosti u kojoj nacionalističku vanjsku politiku definira bivši neokonzervativac poput Marca Rubija, do budućnosti u kojoj je definira Tucker Carlson.

Zatim, i budućnost nacionalističke ekonomske politike mogla bi krenuti u više smjerova, ovisno o tome tko naslijedi Trumpovo žezlo i koji mislioci i interesi budu imali uho njegovog nasljednika.

Ako nacionalizam dopušta više državne intervencije u gospodarstvu nego prethodni republikanski konsenzus, to vam ne govori kakvu intervenciju ili s kojim ciljem. Postaje li tehnološka desnica trajni izvor sredstava i utjecaja, s velikim trumpovskim ulogom u umjetnu inteligenciju koja teži prema singularnosti, ili će reakcija protiv UI vratiti u prvi plan kritiku Silicijske doline Stevea Bannona? Hoće li pokušaji izgradnje solidarnijeg nacionalizma kroz obiteljsku i industrijsku politiku dočekati svoj trenutak (ne kladite se na to), ili će se nacionalizam uglavnom manifestirati kao kronistička podrška povlaštenim tvrtkama i industrijama? Hoće li onaj jedan moćni politički ostatak iz ere pokreta konzervativizma, tabu na povećanje poreza za bogate, opstati ako deficiti postanu još veći ili inflacija gora?

Isto je s kulturom i nacionalnim identitetom. Je li budućnost desničarskog nacionalizma multirasna, poput koalicije s kojom je Trump pobijedio 2024., ili je više bijela i identitarna, poput „edgelorda” koji osvajaju tržišni udio na mreži i pišu objave za Ministarstvo domovinske sigurnosti? Jesu li sigurne granice dovoljne da povežu desnicu ili će glas za post-Trumpovog republikanca uvijek biti glas za agresivne, ali kaotične napore masovne deportacije kakvima svjedočimo u Minneapolisu upravo sada?

Ako je nacionalistička desnica multirasna, što povezuje njezinu viziju amerikanizma? Obnovljeno kršćanstvo? Mlaka građanska religija kakvu preziru „najbaziraniji” republikanci? A ako je više rasna i bjelačko-identitarna, kako se može nadati upravljanju zemljom u kojoj mainstream mišljenje i neodlučni glasači ostaju upadljivo ni jedno ni drugo? Trumpov jedinstveni status personalističke posude za nespojive ideje odgodio je neka od ovih pitanja. Desnica predvođena JD Vanceom, Rubijem ili Ronom DeSantisom trebala bi na njih odgovoriti konkretnije.

Konačno, prihvaća li nacionalistička desnica ustavne norme ili nastoji potpuno osloboditi predsjedničku funkciju svih ograničenja? Trumpov drugi mandat puno je više cezaristički od prvog. Ali do sada je bio ograničen i njegovom nemogućnošću da ovlada zakonodavnom moći kakvu je uživao Roosevelt, što je pak povezano i s njegovom samoporažavajućom politikom neprijateljstva i s neuspjehom da pridobije većinsku potporu javnosti na duže vrijeme.

Gledaju li njegovi nasljednici ove rezultate i izvlače li pouku da trebaju biti politički popularniji i osjetljiviji na mainstream mišljenje, više angažirani oko politike i zakonodavstva, a manje skloni otuđivanju saveznika u Kongresu ili sudovima?

Ili gledaju rezultate i kažu da je potrebno samo još više cezarizma, figura nalik Francu iz nekih online maštarija, August koji će okončati naš kasnorepublikanski nered?

Ja imam svoj skup preferencija. Dajte mi buduću nacionalističku desnicu koja je realistična i internacionalistička u vanjskoj politici; koja uravnotežuje nacionalnu solidarnost i tehnološki dinamizam u ekonomskoj politici; koja teži multirasnom, religijski informiranom razumijevanju amerištva; koja je otvorena ustavnoj evoluciji, ali svoj temeljni legitimitet crpi iz demokratskih većina.

Ova vizija bi mogla biti tlapnja – ali ne samo zato što je u sukobu s nekim demagoškim elementima trumpizma. Bilo koji koherentan skup nacionalističkih ideja bio bi u sukobu s raznim elementima trumpizma jer je suštinska volatilnost inherentna njegovom političkom profilu, njegovom načinu postojanja u svijetu.

To znači da ako se novi nacionalizam ikada potpuno stabilizira (a vrlo vjerojatno i neće; trenutni predsjednik mogao bi imati slično nestabilne nasljednike), Trump neće ostati zapamćen kao utemeljitelj, graditelj institucija, rooseveltovski rekonstruktor političkog poretka.

Umjesto toga, on će biti mnogo čudniji povijesni lik, koji zahtijeva vlastitu predsjedničku kategoriju. U politološkoj literaturi bit će potreban novi izraz za opisivanje figure koja je tako odlučno pomaknula povijest, koja je otkrila toliko toga i stvorila toliko novih mogućnosti, ali čije je nasljeđe bilo rušenje i kičasti tornjevi izgrađeni na slabim temeljima, koji čekaju istinsko utemeljenje da bi bili dovršeni.

Možda će riječ koju će tražiti biti – „developer” (investitor/graditelj).

Objava Trumpov drugi mandat okončao je konzervativnu eru pojavila se prvi puta na Republika.

Maduro je bio i međunarodna prijetnja: surađivao je s narkokartelima, prijetio naftom bogatoj Gvajani i podupirao kubansku komunističku tiraniju jeftinim gorivom. Podržavao je Hezbolah, pomagao Iranu u zaobilaženju sankcija te omogućio Rusiji i Kini uporište tik preko mora od Floride. A onda su ga američke specijalne snage otele 3. siječnja.

Demonstracija moći

Posljedice te akcije osjete se daleko izvan granica Venezuele. Tri su razloga za to. Prvi jest način na koji se ona dogodila. Bila je to zapanjujuća demonstracija tvrde moći, ali i njezinih limita. Drugi je razlog zašto se ona dogodila. Umjesto pozivanja na demokraciju ili ljudska prava, kao što su činili neki američki predsjednici, Donald Trump rekao je da mu je cilj zgrabiti venezuelansku naftu i nametnuti dominaciju nad zapadnom hemisferom. Treći važan razlog je vrijeme kada se ona odigrala. Trump ubrzava raspad starog poretka utemeljenog na rezolucijama UN-a, međunarodnom pravu i univerzalnim vrijednostima. Razvoj događaja u Venezueli pokazat će kakav bi novi poredak mogao nastati i čime će taj stari biti zamijenjen.

Prvo, razmotrimo kako se akcija odvila. Nijedna druga vojska ne bi mogla tako precizno upasti i oteti despota (i njegovu suprugu). Sve je trajalo manje od tri sata. Nijedan Amerikanac nije poginuo, iako je, prema izvješćima, ubijeno 32 kubanska obavještajca koji su čuvali Madura. Već su 5. siječnja Maduro i žena bili na sudu u New Yorku, suočeni s optužbama za trgovinu drogom i mogućim doživotnim kaznama. Američki protivnici dobili su upozorenje.

Kuba je potpuno propala

No intervencija u Venezueli također pokazuje granice vojne moći. Bila je to racija, a ne invazija. Nakon ožiljaka dobivenih u Afganistanu i Iraku, Sjedinjene Države sada prakticiraju drugačiji pristup. Maduro je uklonjen, ali njegov stroj pljačke i represije i dalje je na vlasti; čini se da je vlast preuzela potpredsjednica Delcy Rodríguez. Režimske motociklističke milicije, takozvani colectivos, ponovno šire strah na ulicama. S mnoštvom naoružanih skupina u Venezueli, vojskom s 2.400 generala i dubokom paranojom na vrhu, moguć je i krvavi građanski rat.

Trump tvrdi da sada on “upravlja” Venezuelom; pod čime misli da Rodríguez mora raditi ono što kaže ili će snositi posljedice. No teško će Trump uspjeti nametnuti svoju volju. Istina, američka mornarica i dalje blokira izvoz nafte o kojoj Venezuela ovisi. Sedmog siječnja američke snage zaplijenile su dva tankera koja su prevozila venezuelansku naftu, jedan blizu Islanda i jedan na Karibima. Ali Trumpove prijetnje slanjem vojske u Venezuelu ili ponavljanjem racija, od kojih svaka zahtijeva višemjesečne pripreme, nisu uvjerljive.

Pravi motiv

Druga lekcija iz Venezuele odnosi se na motive te intervencije. Otmica Madura ogledni je primjer takozvane “Donroeove doktrine”, odnosno Trumpove vizije prema kojoj Sjedinjene Države svoju moć trebaju otvoreno nametati u vlastitom susjedstvu. “Američka dominacija u zapadnoj hemisferi više nikada neće biti dovedena u pitanje”, hvalio se.

Ta se doktrina temelji na moći i prirodnim resursima, a ne na vrijednostima. Najpopularnija političarka u Venezueli demokratkinja je: dobitnica Nobelove nagrade María Corina Machado. Trump ju je olako odbacio tvrdeći da nema “podršku”. No ona je zapravo toliko popularna da joj je Maduro zabranio kandidaturu na predsjedničkim izborima koje je ukrao 2024. Trump pod “podrškom” vjerojatno misli na to da ne kontrolira vojsku. Umjesto toga, radije podupire one koji imaju oružje. Njima nisu u interesu pošteni izbori, jer bi to značilo gubitak vlasti i rizik zatvora. Venezuelanci se i dalje nadaju da Trump može posredovati u prijelazu Venezuele prema demokraciji, ali on ne pokazuje preveliku želju za tim.

Uskoro bi mogao izbiti možda i najbrutalniji rat

Njegova strategija nacionalne sigurnosti, objavljena krajem 2025., temelji se na okupljanju prijatelja i širenju savezništava u Amerikama. Sada je jasno da se taj poziv zapravo upućuje uz prijetnju oružjem. Unutar nekoliko sati nakon objave Madurova zarobljavanja, Trump je zaprijetio Kolumbiji, Kubi, Grenlandu i Meksiku.

Američki predsjednik jasno je dao do znanja da žudi za prirodnim resursima. Trump je položio pravo na nedovoljno iskorištene naftne rezerve Venezuele, najveće na svijetu, i tvrdi da će Sjedinjene Države odmah dobiti 30 do 50 milijuna barela. Venezuelanska naftna industrija toliko je loše vođena da bi uz američku pomoć bilo moguće donekle povećati proizvodnju. No Trumpova tvrdnja da može brzo i profitabilno vratiti proizvodnju na nekadašnje razine iluzorna je. Potražnja je slaba, a zemlji nedostaju vještine i kapital. Naftne kompanije nevoljko ulažu u skupe, višedesetljetne, višemilijardne projekte u zemlji za koju nisu sigurne da će biti stabilna.

Ozbiljniji igrači

Treći aspekt pokazuje što sve to znači za Sjevernu i Južnu Ameriku, kao i za ostatak svijeta. Manje države u blizini Sjedinjenih Država možda će osjećati da nemaju izbora nego se pokoriti Trumpovu nasilništvu. No u godinama koje dolaze mnogi će se čelnici nastojati ponovno izboriti za svoju suverenost. I mnoge će države tiho tražiti bliže veze s drugim silama, uključujući Kinu. Ako se prisila ne uravnoteži privlačnošću, Trumpova hemisferska doktrina na kraju će propasti i time oslabiti Sjedinjene Države.

Papa Lav brine tvrde desničare

Otvoreno tvrdeći da sila daje legitimitet, Trump je već potkopao američke saveze. Grenland je samoupravni dio Danske, članice NATO-a. Njegovo zauzimanje uništilo bi Savez. Američki saveznici u Pacifiku također će zaključiti da oslanjanje na Trumpa znači izloženost njegovim teritorijalnim i političkim pretenzijama.

Istovremeno, Kina i Rusija vješto se snalaze u svijetu u kojem snažni nameću svoju volju slabijima. Trump možda vjeruje da će se svaka velika sila držati vlastite interesne sfere, no ostaje nejasno gdje te sfere počinju, a gdje završavaju. Kako se države diljem svijeta budu osjećale ohrabrene da zadiru u teritorije svojih susjeda, otvara se sumorna perspektiva povratka agresivnom, granice-pomicanju svijetu 19. stoljeća, ali s oružjem 21. stoljeća.

Amerika je bila uspješna supersila jer su njezin vlastiti interes i realpolitika bili pojačani deklariranom vjerom u univerzalne vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Trump vjeruje da to nije bila prednost američke vanjske politike, već glupa slabost. Njegova racija u Venezueli vjerojatno će pokazati koliko je bio u krivu.

Objava U svijetu Donalda Trumpa vlada zakon jačega: Moćnici uzimaju ono što žele pojavila se prvi puta na Republika.

Poljski predsjednik Karol Nawrocki trebao bi u srijedu otputovati u Mađarsku, no više se neće sastati s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, kako je ranije bilo najavljeno, piše Euronews.

„Predsjednik K. Nawrocki odlučio je ograničiti program svojeg posjeta Mađarskoj isključivo na summit predsjednika Višegradske skupine u Ostrzyhomu (Esztergomu)“, napisao je na X-u Marcin Przydacz, šef Ureda za međunarodnu politiku u Predsjedničkom uredu.

Razlog je, kako je službeno priopćila Predsjednička palača, Orbánov posjet Moskvi, za koji je mađarski premijer rekao da je osigurao jamstva za dugoročne isporuke energije iz Rusije.

„Ruska energija čini temelj mađarske opskrbe energijom, sada i u budućnosti“, uvjeravao je Orbán.

„Pozivajući se u svojoj politici na nasljeđe predsjednika Lecha Kaczyńskog, koji je naglašavao da sigurnost Europe ovisi o djelovanju u solidarnosti, uključujući i u području energetike, i u vezi s posjetom premijera Viktora Orbána Moskvi te njegovim kontekstom, predsjednik K. Nawrocki odlučio je ograničiti program svog posjeta Mađarskoj“, napisao je Przydacz u izjavi.

Još prije posjeta Orbán je rekao da će tražiti dodatne isporuke nafte i plina iz Moskve nakon što je Mađarska dobila neograničeno izuzeće od američkih sankcija za korištenje ruske nafte i plina, o kojima uvelike ovisi. To je u suprotnosti s politikom EU-a da se do 2027. ograniči uvoz ruske energije.

Mađarska ustraje na stajalištu da su ruski energetski uvozi ključni za gospodarski opstanak zemlje. Orbán je više puta tvrdio da bi prelazak na alternativne izvore fosilnih goriva izazvao trenutačni gospodarski kolaps.

U međuvremenu je ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom govora u Kremlju pohvalio Orbánov „uravnotežen stav“ o ratu u Ukrajini.

Prvotno planirani sastanak između Nawrockog i Orbána kritizirao je u petak premijer Donald Tusk.

„Orbán posjećuje Putina, Nawrocki Orbána. Kaos u pregovorima o Witkoffovu planu, a u Kijevu politička kriza“, napisao je Tusk na X-u. „Pogubna kombinacija.“

/Desk/

Objava Poljski predsjednik Nawrocki dosljedan u podršci Ukrajini – otkazao sastanak s Orbanom zbog posjeta Putinu pojavila se prvi puta na Republika.

Kandidati na izborima su: Dragan Đokanović (Savez za novu politiku), Branko Blanuša (Srpska demokratska stranka), Siniša Кaran (Savez nezavisnih socijaldemokrata – Milorad Dodik), Nikola Lazarević (Ekološka partija Republike Srpske), kao i nezavisni kandidati Igor Gašević i Slavko Dragičević.

Kako je rečeno u SIP-u BiH, ukupno je formirano 2.211 biračkih mjesta, a na terenu će raditi 139 mobilnih timova. Putem mobilnog tima moći će glasati 4.767 birača.

U središnji izborni popis, zaključno s podacima na dan 3. studenoga 2025. godine, upisano je ukupno 1.264.364 birača. Od toga 20.269 birača koji glasaju putem pošte, te 258 birača koji glasaju u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH u Münchenu, Berlinu, Beču i Beogradu.

SIP je akreditirao 639 promatrača. Od toga je 515 promatrača iz nevladinih organizacija, 99 iz međunarodnih organizacija, a 25 iz političkih subjekata.

Procijenjeno je da će troškovi održavanja prijevremenih izbora za predsjednika RS iznositi 6.460.000 КM.

SIP BiH raspisao je privremene izbore za predsjednika RS za 23. studenoga ove godine nakon što je Miloradu Dodiku ukinula mandat po pravosnažnosti presude Suda BiH.

(Izvor: Rtv-hb)

Objava RS bira novog predsjednika pojavila se prvi puta na Republika.

„Bilo bi mi dopušteno to učiniti“, rekao je novinarima u ponedjeljak u predsjedničkom zrakoplovu Air Force One na pitanje bi li mogao pokušati osigurati treći mandat kandidaturom za potpredsjednika. No, odmah je dodao: „To bih isključio jer je previše ‘slatko’. Mislim da se to ljudima ne bi svidjelo. Previše je ‘slatko’. Nije, ne bi bilo ispravno.“

Ustavne prepreke

Glavna prepreka trećem mandatu je 22. amandman američkog Ustava, donesen 1951. godine, koji jasno kaže da „nijedna osoba ne smije biti izabrana na dužnost predsjednika više od dva puta.“ Uz to, 12. amandman navodi da „nijedna osoba koja je ustavno nepodobna za dužnost predsjednika neće biti podobna za dužnost potpredsjednika Sjedinjenih Država.“ Unatoč tome, Trumpov bivši strateg Steve Bannon uporno tvrdi da postoji plan koji bi osigurao ostanak predsjednika u Bijeloj kući i nakon izbora 2028. Na pitanje o ustavnim ograničenjima, Bannon je odgovorio da postoje „mnoge različite alternative“ za treći mandat, ne ulazeći u detalje.
Mogući scenariji i njihova (ne)izvedivost

Iako ostaje nejasno koliko ozbiljno Trump, koji će na kraju drugog mandata imati 82 godine, razmišlja o ostanku u Ovalnom uredu, u javnosti se spominje nekoliko mogućih puteva. Pokušaj izmjene Ustava kako bi se Trumpu omogućila nova kandidatura smatra se gotovo nemogućom misijom jer bi zahtijevao dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu i Senatu te potvrdu tri četvrtine saveznih država. James Sample, stručnjak za ustavno pravo, ranije je izjavio za Newsweek kako su šanse za ukidanje 22. amandmana „precizno nula“.

Druga ideja je da se Trump kandidira kao potpredsjednik nekome poput sadašnjeg potpredsjednika JD Vancea, koji bi nakon pobjede podnio ostavku i prepustio mu mjesto. Međutim, stručnjaci upozoravaju da 12. amandman to onemogućuje. „Američki narod je previše pametan da bi nasjeo na lažnu kampanju koja se u potpunosti temelji na takvoj prijevari“, komentirao je Sample.

Kao treća opcija spominje se put preko pozicije predsjednika Zastupničkog doma, koji je drugi u liniji nasljeđivanja nakon potpredsjednika. U teoriji, ako bi i predsjednik i potpredsjednik odstupili, Trump bi kao predsjednik Doma preuzeo dužnost. No, i ovdje se kao prepreka javlja 22. amandman, jer Zakon o predsjedničkom nasljeđivanju nalaže da vršitelj dužnosti predsjednika mora biti ustavno podoban za tu funkciju.

Konačno, neki konzervativci tvrde da 22. amandman zabranjuje samo da netko bude „izabran“ treći put, ali ne i da odsluži treći mandat na drugi način. Ta pravna rupa nikada nije testirana na sudu. „Ne postoji legalan način da Trump odsluži treći mandat. Ako u tome uspije, to znači da je Vrhovni sud kapitulirao pred neustavnim putem“, smatra profesor prava Rick Hasen.
Što kažu analitičari i akteri

Stručnjaci su uglavnom skeptični prema ovim idejama. „Donald Trump često govori jedno jednog dana, a drugo drugog dana. Ne bih pridavao veliku važnost onome što je do sada rekao o tom pitanju“, rekao je za Newsweek Costas Panagopoulos, profesor političkih znanosti. „Istina je da postoji određena tehnička dvosmislenost u ustavnim odredbama, ali namjera amandmana je jasna: predsjednički mandati trebaju biti ograničeni na dva.“

Sličnog je mišljenja i Rick Hasen. „Mislim da nijedan od ovih puteva nije vjerojatan. Vjerujem da je ovo govor namijenjen održavanju Trumpove relevantnosti i izazivanju bijesa kod liberala“, ističe Hasen. Sam Trump, upitan o mogućim republikanskim kandidatima 2028., pohvalio je svog potpredsjednika i državnog tajnika. „Imamo sjajne ljude… Imamo JD-a, očito, potpredsjednik je sjajan. Mislim da je državni tajnik Marco Rubio sjajan. Mislim, nisam siguran bi li se itko kandidirao protiv njih. Ako ikada formiraju grupu, bili bi nezaustavljivi“, izjavio je.

S druge strane, Steve Bannon ostaje uvjeren u svoj plan. „Dobit će treći mandat… tako da će Trump biti predsjednik 2028. godine. I ljudi bi se jednostavno trebali pomiriti s tim“, rekao je nedavno za The Economist, dodavši: „U prikladno vrijeme, izložit ćemo kakav je plan. Ali postoji plan.“

Za sada, Donald Trump nije službeno najavio nikakve planove za kandidaturu 2028. godine. Svaki takav pokušaj neizbježno bi se suočio s ozbiljnim pravnim i ustavnim izazovima koji bi vjerojatno završili pred Vrhovnim sudom.

(Izvor:Index.hr)

Objava Može li Trump ostati predsjednik i nakon 2028.? pojavila se prvi puta na Republika.

Na kraju je to bila uvjerljiva pobjeda. Stranka predsjednika Javiera Mileija, Sloboda Napreduje (LLA), pobijedila je na dopunskim (midterm) izborima u Argentini s gotovo 41% glasova. Peronistička oporba, uključujući glavnu stranku i njezine regionalne saveznike, zaostala je devet postotnih bodova. LLA je čak pobijedila u provinciji Buenos Aires, gdje je prošlog mjeseca izgubila na pokrajinskim izborima za 14 bodova.

Ova uvjerljiva pobjeda daleko je nadmašila očekivanja anketara i tržišta, koji su predviđali izjednačen rezultat ili možda skromnu Mileijevu pobjedu.

“Danas prelazimo prekretnicu”, rekao je predsjednik Milei razdraganoj masi u izbornoj noći. “Danas počinje izgradnja velike Argentine.”

Ovaj rezultat daje snažan poticaj radikalnom libertarijanskom programu reformi gospodina Mileija, koji je veći dio ove godine posrtao. Sada ima priliku preoblikovati argentinsko gospodarstvo razumnim makroekonomskim upravljanjem i slobodnim tržištem.

Ključno je da bi sada trebao imati dovoljno zastupnika u Kongresu da obrani svoje predsjedničke veta, čime sprječava ljevičarsku oporbu da progura veliku potrošnju na vlastite prioritete. To obnavlja kredibilitet njegove impresivne fiskalne discipline.

Objava Javier Milei dobio je novi mandat za preoblikovanje Argentine pojavila se prvi puta na Republika.