Tijekom 12 godina vladavine Nicolás Maduro terorizirao je Venezuelu. Krao je izbore, a kad su se ljudi pobunili, batinaši pod njegovim patronatom silovali su i ubijali one koje su digli glas. Madurovi su suborci pljačkali i tako bezobzirno loše upravljali gospodarstvom da je BDP pao za 69%. Četvrtina stanovništva pobjegla je u inozemstvo. I gospodarski kolaps i egzodus stanovništva bili su gori nego što je uobičajeno čak i tijekom najkrvavijih građanskih ratova, piše The Economist.
Maduro je bio i međunarodna prijetnja: surađivao je s narkokartelima, prijetio naftom bogatoj Gvajani i podupirao kubansku komunističku tiraniju jeftinim gorivom. Podržavao je Hezbolah, pomagao Iranu u zaobilaženju sankcija te omogućio Rusiji i Kini uporište tik preko mora od Floride. A onda su ga američke specijalne snage otele 3. siječnja.
Demonstracija moći
Posljedice te akcije osjete se daleko izvan granica Venezuele. Tri su razloga za to. Prvi jest način na koji se ona dogodila. Bila je to zapanjujuća demonstracija tvrde moći, ali i njezinih limita. Drugi je razlog zašto se ona dogodila. Umjesto pozivanja na demokraciju ili ljudska prava, kao što su činili neki američki predsjednici, Donald Trump rekao je da mu je cilj zgrabiti venezuelansku naftu i nametnuti dominaciju nad zapadnom hemisferom. Treći važan razlog je vrijeme kada se ona odigrala. Trump ubrzava raspad starog poretka utemeljenog na rezolucijama UN-a, međunarodnom pravu i univerzalnim vrijednostima. Razvoj događaja u Venezueli pokazat će kakav bi novi poredak mogao nastati i čime će taj stari biti zamijenjen.
Prvo, razmotrimo kako se akcija odvila. Nijedna druga vojska ne bi mogla tako precizno upasti i oteti despota (i njegovu suprugu). Sve je trajalo manje od tri sata. Nijedan Amerikanac nije poginuo, iako je, prema izvješćima, ubijeno 32 kubanska obavještajca koji su čuvali Madura. Već su 5. siječnja Maduro i žena bili na sudu u New Yorku, suočeni s optužbama za trgovinu drogom i mogućim doživotnim kaznama. Američki protivnici dobili su upozorenje.
Kuba je potpuno propala
No intervencija u Venezueli također pokazuje granice vojne moći. Bila je to racija, a ne invazija. Nakon ožiljaka dobivenih u Afganistanu i Iraku, Sjedinjene Države sada prakticiraju drugačiji pristup. Maduro je uklonjen, ali njegov stroj pljačke i represije i dalje je na vlasti; čini se da je vlast preuzela potpredsjednica Delcy Rodríguez. Režimske motociklističke milicije, takozvani colectivos, ponovno šire strah na ulicama. S mnoštvom naoružanih skupina u Venezueli, vojskom s 2.400 generala i dubokom paranojom na vrhu, moguć je i krvavi građanski rat.
Trump tvrdi da sada on “upravlja” Venezuelom; pod čime misli da Rodríguez mora raditi ono što kaže ili će snositi posljedice. No teško će Trump uspjeti nametnuti svoju volju. Istina, američka mornarica i dalje blokira izvoz nafte o kojoj Venezuela ovisi. Sedmog siječnja američke snage zaplijenile su dva tankera koja su prevozila venezuelansku naftu, jedan blizu Islanda i jedan na Karibima. Ali Trumpove prijetnje slanjem vojske u Venezuelu ili ponavljanjem racija, od kojih svaka zahtijeva višemjesečne pripreme, nisu uvjerljive.
Pravi motiv
Druga lekcija iz Venezuele odnosi se na motive te intervencije. Otmica Madura ogledni je primjer takozvane “Donroeove doktrine”, odnosno Trumpove vizije prema kojoj Sjedinjene Države svoju moć trebaju otvoreno nametati u vlastitom susjedstvu. “Američka dominacija u zapadnoj hemisferi više nikada neće biti dovedena u pitanje”, hvalio se.
Ta se doktrina temelji na moći i prirodnim resursima, a ne na vrijednostima. Najpopularnija političarka u Venezueli demokratkinja je: dobitnica Nobelove nagrade María Corina Machado. Trump ju je olako odbacio tvrdeći da nema “podršku”. No ona je zapravo toliko popularna da joj je Maduro zabranio kandidaturu na predsjedničkim izborima koje je ukrao 2024. Trump pod “podrškom” vjerojatno misli na to da ne kontrolira vojsku. Umjesto toga, radije podupire one koji imaju oružje. Njima nisu u interesu pošteni izbori, jer bi to značilo gubitak vlasti i rizik zatvora. Venezuelanci se i dalje nadaju da Trump može posredovati u prijelazu Venezuele prema demokraciji, ali on ne pokazuje preveliku želju za tim.
Uskoro bi mogao izbiti možda i najbrutalniji rat
Njegova strategija nacionalne sigurnosti, objavljena krajem 2025., temelji se na okupljanju prijatelja i širenju savezništava u Amerikama. Sada je jasno da se taj poziv zapravo upućuje uz prijetnju oružjem. Unutar nekoliko sati nakon objave Madurova zarobljavanja, Trump je zaprijetio Kolumbiji, Kubi, Grenlandu i Meksiku.
Američki predsjednik jasno je dao do znanja da žudi za prirodnim resursima. Trump je položio pravo na nedovoljno iskorištene naftne rezerve Venezuele, najveće na svijetu, i tvrdi da će Sjedinjene Države odmah dobiti 30 do 50 milijuna barela. Venezuelanska naftna industrija toliko je loše vođena da bi uz američku pomoć bilo moguće donekle povećati proizvodnju. No Trumpova tvrdnja da može brzo i profitabilno vratiti proizvodnju na nekadašnje razine iluzorna je. Potražnja je slaba, a zemlji nedostaju vještine i kapital. Naftne kompanije nevoljko ulažu u skupe, višedesetljetne, višemilijardne projekte u zemlji za koju nisu sigurne da će biti stabilna.
Ozbiljniji igrači
Treći aspekt pokazuje što sve to znači za Sjevernu i Južnu Ameriku, kao i za ostatak svijeta. Manje države u blizini Sjedinjenih Država možda će osjećati da nemaju izbora nego se pokoriti Trumpovu nasilništvu. No u godinama koje dolaze mnogi će se čelnici nastojati ponovno izboriti za svoju suverenost. I mnoge će države tiho tražiti bliže veze s drugim silama, uključujući Kinu. Ako se prisila ne uravnoteži privlačnošću, Trumpova hemisferska doktrina na kraju će propasti i time oslabiti Sjedinjene Države.
Papa Lav brine tvrde desničare
Otvoreno tvrdeći da sila daje legitimitet, Trump je već potkopao američke saveze. Grenland je samoupravni dio Danske, članice NATO-a. Njegovo zauzimanje uništilo bi Savez. Američki saveznici u Pacifiku također će zaključiti da oslanjanje na Trumpa znači izloženost njegovim teritorijalnim i političkim pretenzijama.
Istovremeno, Kina i Rusija vješto se snalaze u svijetu u kojem snažni nameću svoju volju slabijima. Trump možda vjeruje da će se svaka velika sila držati vlastite interesne sfere, no ostaje nejasno gdje te sfere počinju, a gdje završavaju. Kako se države diljem svijeta budu osjećale ohrabrene da zadiru u teritorije svojih susjeda, otvara se sumorna perspektiva povratka agresivnom, granice-pomicanju svijetu 19. stoljeća, ali s oružjem 21. stoljeća.
Amerika je bila uspješna supersila jer su njezin vlastiti interes i realpolitika bili pojačani deklariranom vjerom u univerzalne vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Trump vjeruje da to nije bila prednost američke vanjske politike, već glupa slabost. Njegova racija u Venezueli vjerojatno će pokazati koliko je bio u krivu.