O razgovorima u Washingtonu, i sporazumu Srbije i Kosova, ovih se dana dade svašta i čuti i pročitati. Zanemarimo ono što je srbijanskom predsjedniku krunski dokaz američke naklonosti, a što je – posebice priča o olovci i ključevima Bijele kuće – predmet nušićevske obrade. No, neki detalji zavrjeđuju osvrt.
Piše: Akademik, dr. sc. Slavo Kukić
Pita li se, primjerice, američkog predsjednika, u Washingtonu je napravljen „historijski“ sporazum, kojim je, tako ga razumjeh, sigurnijim učinjen čitav svijet. A isti su, mislim na apostrofirani sporazum, premijer Hoti i još neke prepoznatljive kosovske ličnosti doživjeli kao korak prema međusobnom priznanju i dviju balkanskih zemalja.
No, pita li se srbijanskog predsjednika, u Trumpovu predsjedničkom uredu premijera Hotija nije ni bilo. I nije potpisan nikakav trilaterarni, nego sporazum između Srbije i SAD – i to sporazum koji svjedoči o poštovanju kakvo od Amerike, baš tako reče, nije doživljavano čak ni u Titovo vrijeme. A Kosovo? Bog s vama, uzvraća Vučić. Kao dio Srbije ono nije subjekt međunarodnoga prava pa ne može biti ni potpisnik jednog međunarodnog ugovora. Ako je, pak, tako, to može značiti samo jedno – da je u Bijeloj kući, za ljubav Vučiću, Trump odustao i od američkog priznanja Kosova.
Washingonski sporazum je, na način kako ga protumači Vučić, doživio i njegov banjalučki pobočnik. Koji je zbog najnovije srpske „pobjede“, kako to zadnjih sedam-osam godina i inače čini, prvi i likovao. I prvi čestitao za najnoviji „bilaterarni“ srbijansko-američki „diplomatski paket“. I to ne samo Vučiću nego i Trumpu, onom istom čiji se potpis na najnoviju američku crnu listu, na kojoj je ime i „prvog Srbina“ zapadno od Drine, još uvijek nije dobro ni osušio.
Vučićev manipulativni trik bi, barem što se građana Srbije tiče, možda i imao neku težinu da ih, o onome što se u Washingtonu dogodi, nije izvijestio i specijalni izaslanik Bijele kuće za dijalog Srbije i Kosova. A on je, maksimalno pojednostavljeno, bio nemilosrdan – i prema manipulativnim driblinzima srbijanskog predsjednika i prema banjalučkom guranju u kola njegovim lažima. Srbija, pojasni Grenell, sa SAD nije potpisala ništa. Naprotiv, sporazum o međusobnoj suradnji su potpisali Srbija i Kosovo. A Trumpov potpis je samo garancija da će oni, Srbija i Kosovo, raditi zajedno na sprovođenju onog što i potpisaše.
A to, onda, čitavoj priči daje drugo, zapravo značenje potpuno suprotno onom koje javnosti servira predsjednik Srbije. Sporazum s Kosovom, još konkretnije, znači i njegovo međunarodno priznanje od strane Beograda. Jer, sporazume potpisuju isti. A potpisom na njega Vučić je priznao da mu je kosovski premijer isti. Jednak. Al pari. Ili prevedeno, da je Kosovo al pari Srbiji. Dakle, država.
Tko je u Washingtonu prošao bolje, i što je tamo potpisano, danas nije nikakva tajna. I zato, zaludu trijumfalizmi i Vučića i Hotija. Jer, potpisano je javnosti dostupno. I iz njega je jasno da Amerika nije upirala u kola ni jednog ni drugog. Niti je s washingtonskim sporazumom Kosovo bliže priznanju od strane Srbije, niti Srbija pustoj želji da svoju bivšu pokrajinu ponovo dobije. Privodeći njihove poglavice Amerika je, hoću reći, razmišljala kao i inače. Isključivo, dakle, o vlastitim interesima. Jasno je, potom, da su se i Vučić i Hoti u blatu valjali zbog kalkulacija američkog predsjednika. Zbog računice mu kako bi i taj sporazum mogao biti uteg na vagi njegove utrke za drugi predsjednički mandat.
Pogledajmo, uostalom, što su dobili Srbija i Kosovo, a što Trump, što Amerika. Osim što su se još jednom obvezali na poštovanje sporazuma koje su i do sada potpisivali – u vezi s prometnim povezivanjem prije svega – u Washingtonu su tome dodali i još neke zajedničke akcije u sferi prometne infrastrukture. Apstrahira li se to, a ne vidim razloga zašto to ne bi mogli učiniti, pažnju zaslužuje još samo dio kojim se zadržava postojeća rovovska ukopanost u odnosima dviju država. Kosovo se, još konkretnije, obvezalo slijedećih godinu dana ne tražiti novo članstvo u međunarodnim organizacijama, a Beograd da u istom periodu neće voditi kampanju za nepriznavanje ili povlačenje već iskazanog priznanja svojih kosovskih susjeda. No, koliko će sve to biti poštivano? Bojim se, ili malo ili nikako! Uostalom, s Kosova već dolaze signali da bi sporazum mogao ostati bez suglasnosti parlamenta zbog dijela koji se odnosi na dijeljenje jezera Gazivode sa Srbijom. A bez zelenoga svjetla kosovskoga parlamenta i u Washingtonu potpisano znači koliko i lanjski snijeg.
Što, međutim, potpisanim sporazumom dobiva SAD? Mnogo! I to ne samo SAD nego i Trump osobno. Američkoj korporaciji za međunarodno financiranje i EXIM banci je, počnimo s tim, osiguran dugoročni financijski ekskluzivitet na prostoru dviju zemalja, i to na projekatima koji su – a u Washingtonu su doslovce pobrojani – i financijski i geopolitički zanimljivi svim centrima svjetske moći. Potpisanim sporazumom ih je, drugim riječima, Trump „bezecirao“ za američki kapital.
I Vučić i Hoti su, potom, prihvatili obveze koje – što bi moglo izazvati nesanicu prije svega u Beogradu – znače stratešku orijentaciju na SAD. Obvezali su se, naime, diverzificirati svoje zalihe energije. Kazano narodskim jezikom to znači oduzimanje ekskluziviteta Rusiji u snabdijevanju Srbije plinom i orijentaciju prema Trans-atlantskom plinovodu koji je izraz američkog interesa. A da bi to moglo izazvati potrese između Beograda i Moskve uopće nije upitno. Uostalom, na to upućuje i posprdan komentar glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova o Vučiću u američkoj „magarećoj klupi“.
I Srbija i Kosovo su se, da ne zaboravim, pred Trumpom obvezali da će „zabraniti upotrebu 5G opreme koju isporučuju nepouzdani dobavljači“ te da će, tamo gdje je već instalirana, takvu opremu i ukloniti. Kosovo, koliko znam, ovom obvezom neće biti specijalno pogođeno. Za Srbiju se, međutim, to ne može reći. Jer, obveza podrazumijeva prekidanje poslovnih veza s Kinom i njezinom kompanijom Huawei, koja se specijalizirala u području telekomunikacija i najozbiljnija je konkurencija američkim multinacionalnim kompanijama. A to, onda, znači dovođenje pod znak pitanja i svega ostalog – a toga ima do mile volje – što je u odnosima s Kinom do sada ostvareno.
Nikakve veze ni s kosovskim, ni sa srbijanskim, nego isključivo s interesom SAD, nemaju ni obveze u vezi s Izraelom. Sporazumom se, podsjetit ću, predviđa da će Kosovo i Izrael uspostaviti diplomatske odnose – pri čemu će Izrael priznati Kosovo, a ono, zauzvrat, uspostaviti svoje veleposlanstvo u Jeruzalemu. Istodobno, međutim, osporavanje priznavanja Kosova je jedna od srbijanskih svetinja, zbog koje je angažirala cijelu svoju diplomaciju. I utoliko je teže razumjeti da je Srbija takav sporazum, ne samo blagoslovila, nego je, vjerovali ili ne, zbog izraelskog priznanja Kosova preuzela obvezu da i svoje veleposlanstvo u Izraelu preseli u Jeruzalem. Da, dakle, učine ono što ne želi čitav svijet. Što je, još konkretnije, uz SAD učinila jedino Gvatemala – a i ona mimo vlastite volje dakako.
Doda li se tome, na koncu, pristajanje na zahtjev Trumpa da se Hezbollah tretira terorističkom organizacijom, nema dvojbi da budućnost odnosa s arapskim svijetom, posebno onih koje je izgradila Srbija, neće biti ni približna odnosima koje je imala do sada. Ali, što američkom predsjedniku znači mišljenje tog svijeta? Ništa! I stoga neće ni prstom maknuti da ga uvjeri u dobre namjere. No, učinit će sve da smanji razinu frustriranosti svojih evropskih partnera. I stoga je u Bruxelles poslao jednog od najpouzdanijih suradnika sa zadatkom da ih uvjeri kako i one same kod srbijanske i kosovske delegacije za washingtonski sporazum trebaju lobirati.
Hoće li sve to imati težinu i u Trumpovom pokušaju da obnovi svoj predsjednički mandat ostaje za vidjeti. No, nije upitno da se sa sporazumom neće proslaviti i njegovi balkanski partneri. Uostalom, zbog washingtonskog potpisa bi kosovskom premijeru mandat mogao biti kraći no što je sam predviđao. A ruku na srce, Tantalove muke bi sa svojim istočnim partnerima, Kinom i Rusijom, prolaziti mogao i srbijanski predsjednik. Hoće li one biti i razlog njegova definitivnog zaokreta prema drugim geografskim meridijanima? I prema drugim centrima svjetske moći? Prema Washingtonu i Bruxellesu prije svega?
Ne znam. Ali, znam da to pitanje muči i njegova banjalučkog logističara. Jer, u tom slučaju mu ostaju dvije mogućnosti – da, neovisno o tome što je njegov „brat Srbin“ promijenio „ćurak“, a kako bi spasio vlastitu kožu, nastavi s iskazivanjem vjernosti pravoslavnoj ruskoj braći ili da pakira kofere i traži novo mjesto pod suncem. Na kojem bi koliko-toliko zaštićen bio bar od nemilosrdnih zakonskih paragrafa – onih iz Kaznenog zakona BiH dakako.