‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
U maloj biblioteci, skrivenoj između dvije tihe ulice, vrijeme je teklo nekako sporije. Sunčeva svjetlost ulazila je kroz visoke prozore i padala po starim policama, stvarajući na njima tanke zlatne tragove. Miris papira, prašine i drveta ispunjavao je prostor. Knjige su stajale jedna uz drugu poput šutljivih ljudi koji se poznaju dugo, ali nemaju potrebu mnogo govoriti.
Među njima je postojala jedna knjiga koja je stalno nestajala. Nije bila rijetka. Nije imala kožne korice, pozlaćena slova ni posebno mjesto u bibliotečkoj vitrini. Bila je obična knjiga, pomalo izblijedjela od godina i mnogih ruku koje su je držale. Ali imala je nešto neobično. Uvijek se vraćala. I svaki put kad bi se vratila, u njoj bi ostalo nešto novo. Na marginama, između redova, počele su se pojavljivati poruke. Sitna slova, različiti rukopisi, različite boje mastila.
„Pročitao sam ovo u jednom teškom periodu.“
„Ovo poglavlje mi je promijenilo pogled na život.“
„Ako si tužan, nisi sam.“
Bibliotekarka je sve to primijetila. Jednog jutra stajala je kraj police, držeći knjigu u rukama. Prelistavala je stranice i zastajala pred svakom novom porukom. Mogla ih je izbrisati. Mogla je vratiti knjigu u prvobitno stanje, čistu i urednu, kakva je nekada bila.
Ali nije. U tim nesavršenim rečenicama osjećala je nešto što nijedna uredna bibliotečka evidencija nije mogla zabilježiti. Prisustvo ljudi. Onaj tihi trag koji čovjek ostavi za sobom čak i kada ne kaže svoje ime. Zato je na kraju knjige ostavila jednu potpuno praznu stranicu.
Za nekoga tko će tek doći. Za nečiju riječ koja još nije bila napisana.
Jednog kasnog poslijepodneva, dok je kiša tiho dodirivala prozorska stakla, u biblioteku je ušao mladić. Bio je umoran. Na licu mu se vidjelo ono što ljudi često pokušavaju sakriti — težina dana koji nije ispao onako kako su željeli. Skinuo je jaknu, sjeo za jedan od stolova i neko vrijeme samo gledao u knjige. Nije tražio ništa posebno. Možda je samo želio biti negdje gdje je tiho. Pogled mu je zastao na poznatoj knjizi. Uzeo ju je. Otvorio. Najprije je čitao priču, a onda počeo primjećivati ono što se nalazilo između redova. Poruke nepoznatih ljudi. Ljudi čija imena nije znao. Ljudi koji nisu znali da će jednoga dana upravo on čitati njihove riječi.
Jedna rečenica ga je zaustavila. Zatim druga. A onda je shvatio da iza tih nekoliko riječi postoje nečiji dani, nečije brige, nečije tišine i nade koje su možda dugo čuvane samo za sebe. Nije poznavao te ljude. Ali ih je, iz nekog razloga, počeo razumijevati. Kao da su kroz stranice knjige pružili ruku nekome koga nikada neće upoznati. Dugo je držao olovku iznad prazne stranice. A onda je napisao:
„Danas mi je bio loš dan. Ali ovo mi je pomoglo.“
Zatvorio je knjigu i vratio je na policu. Nije očekivao odgovor. Nije ni znao zašto je uopće napisao tu rečenicu. Možda zato što ponekad čovjek mora negdje ostaviti ono što nosi u sebi, makar znao da ga nitko neće pitati što mu je. Nekoliko dana kasnije ponovo je došao u biblioteku. Kiša je prestala. Kroz prozore se prosipala blijeda svjetlost, a u zraku se osjećao miris mokrog asfalta. Prišao je polici. Knjiga je još bila tamo. Otvorio ju je gotovo nesvjesno.
Pronašao je svoju poruku. Ispod nje je neko napisao:
„Drži se. I meni je bilo tako.“
Mladić je dugo gledao u te riječi. A onda se nasmijao. Bio je to mali osmijeh, gotovo neprimjetan. Ali bio je stvaran. Nikada nije saznao tko je napisao tu rečenicu. Možda netko stariji. Možda netko njegovih godina. Možda netko tko je tog dana, kao i on, pokušavao pronaći malo svjetla u nečemu što mu nije bilo lako. Nikada se nisu upoznali. Nisu znali imena jedni drugih. Nisu znali kako izgledaju. Nisu znali gdje žive ni kakve su im životne priče. Ali su jedno drugome vjerovali dovoljno da ostave trag.
A knjiga je nastavila putovati. Od ruke do ruke. Od jednog čovjeka do drugog. Iz jedne tišine u drugu.
Na njezinim marginama polako se stvarala nevidljiva zajednica ljudi koji se nikada nisu sreli, ali su ipak jedni drugima govorili ono što je ponekad najpotrebnije čuti.
„Nisi sam.“
Možda povjerenje zaista ne mora uvijek imati lice. Možda ne mora imati ni ime, adresu ni rukopis koji ćemo prepoznati. Ponekad je dovoljno da ima riječ. Jednu jedinu riječ ostavljenu na pravom mjestu, u pravom trenutku. Jer nikada ne znamo tko će je pronaći.
I kome će baš tada biti potrebna.
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.
