Dakle, prekosutra obilježavamo 35. obljetnicu pada Vukovara, pri čemu će političari položiti vijence, zapaliti svijeće i govoriti o njegovoj žrtvi. Zamislite da je netko 1995. godine Hrvatskoj ponudio članstvo u NATO-u u zamjenu za odricanje od Vukovara, Baranje i istočne Slavonije te da nam je objasnio da je to cijena mira i da treba prihvatiti stanje na terenu i prestati živjeti u prošlosti. Što bismo mislili o takvoj ponudi? A što o predsjedniku koji bi je prihvatio? Upravo takva logika provlači se kroz najnovije rasprave o završetku ruske agresije na Ukrajinu.
Piše: Zvoimir Despot/Večernji list HR
Naime, Volodimir Zelenski izjavio je da su američki pregovarači otvorili pitanje ukrajinskog povlačenja iz dijelova Donbasa u zamjenu za članstvo u NATO-u. I sama mogućnost da se okupirani teritorij pretvori u cijenu sigurnosnih jamstava otvara pitanje koje Hrvatska ne smije ignorirati: može li agresor ratom steći pravo na tuđu zemlju?
Mi u Hrvatskoj odgovor znamo na primjeru Vukovara koji nije bio sporni teritorij, nego hrvatski grad koji je 1991. okupiran nakon brutalne srpske opsade, razaranja i masovnih zločina. Istočna Slavonija tada nije bila predmet legitimne teritorijalne trgovine i Hrvatska je dakako odbila prihvatiti okupaciju kao trajno stanje. Bljeskom i Olujom oslobođen je najveći dio okupiranih područja, a hrvatsko Podunavlje vraćeno je mirnom reintegracijom, pri čemu Erdutski sporazum nije bio odricanje od teritorija, nego put njegova povratka.
Naravno, Ukrajina nije Hrvatska i nitko iz Zagreba ne može Ukrajincima propisivati koliko dugo moraju ratovati i kakav mir prihvatiti.
Ali ako svijet prizna teritorijalni dobitak ostvaren agresijom, poruka će biti jasna: dovoljno je napasti susjeda, osvojiti dio njegove zemlje i čekati da međunarodna zajednica, umorna od rata, nagovori žrtvu na popuštanje.
Upravo zato je hrvatska rasprava o Ukrajini pitanje našeg nacionalnog interesa i tu predsjednik Zoran Milanović snosi ogromnu političku odgovornost.
Njegove opetovane kritike zapadne politike prema Ukrajini i naglašavanje granica pomoći mogu biti legitimna tema rasprave, ali kada upozoravanje na rizike ne prati nedvosmislena obrana prava napadnute države na vlastiti teritorij, ostavlja se prostor za opasno tumačenje da je jačemu dopušteno ono što slabijemu nije. Andrej Plenković i Vlada mogu se kritizirati zbog mnogo toga, ali Hrvatska ne smije zbog domaćeg političkog cirkusa izgubiti jasnoću o načelu, a to je da se granice ne mogu mijenjati silom.
To nije neka briselska fraza nego pouka Hrvatske 1991., a posljedice se dakako ne zaustavljaju na Ukrajini. Jer ako se u Europi učvrsti uvjerenje da se osvajanje teritorija na kraju može nagraditi, kakvu poruku šaljemo Balkanu? Kako ćemo braniti teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i osporavati velikodržavne projekte u susjedstvu ako istodobno relativiziramo isto načelo u Ukrajini? Jasno, ne tvrdim da sutra sigurno počinje novi rat, ali tvrdim da se opasni presedani mogu stvoriti mnogo prije nego što odjekne prvi pucanj.
Dakle, prekosutra obilježavamo 35. obljetnicu pada Vukovara, pri čemu će političari položiti vijence, zapaliti svijeće i govoriti o njegovoj žrtvi. No Vukovar nije samo mjesto komemoracije nego i politička opomena da okupacija ne postaje pravo samo zato što je agresor dovoljno snažan. Milanović stoga mora odgovoriti na jednostavno pitanje: bi li logiku teritorijalnih ustupaka koju neki nude Ukrajini prihvatio i za Hrvatsku 1995. godine?
Ako ne bi, zašto bi ona danas bila prihvatljiva drugima? Hrvatska ne mora odlučivati umjesto Ukrajine, ali mora znati što brani. Jer ako danas šutimo dok se ruska okupacija naziva kompromisom, sutra ćemo teže objasniti zašto Vukovar nikada nije bio i nikada nije smio biti predmet trgovine.



