Napad na prosvjetnu radnicu u Sarajevu pokrenuo je lavinu optužbi između sindikata, ministarstva i uprave škole, ali dok se odgovornost prebacuje kao loptica, realnost na terenu je neumoljiva. U samo jednom danu svjedočili smo brutalnom vršnjačkom nasilju i nezapamćenim tragedijama unutar obitelji.
Nakon napada na profesoricu u sarajevskoj Gimnaziji Obala, umjesto preuzimanja odgovornosti i dijaloga, uslijedio je rat priopćenjima. Uprava Gimnazije, između ostalog, ističe da najoštrije osuđuje svaki oblik nasilja te da im je sigurnost učenika i zaposlenika apsolutni prioritet. Pojedine informacije plasirane u javnosti, međutim, nisu točne, ističu.
“Nakon ukazane medicinske pomoći i obavljenog pregleda, radnica se vratila u školu, što ukazuje na to da određene informacije koje su se pojavile u pojedinim medijima nisu točne. Svjesni smo da ovakve situacije izazivaju interes javnosti i potrebu za pravovremenim informiranjem. Upravo zbog toga vjerujemo da je važno da se svi ovakvi događaji promatraju u kontekstu profesionalnog djelovanja škole i zakonskih procedura”, navode.
Institucionalni problem
Da prvotne informacije nisu u potpunosti točne te da je na snazi senzacionalizam umjesto činjenica, stav je i resornog ministarstva. Kritizira istupe sindikata koji za kaos u sarajevskim školama smatraju odgovornom odredbu o obveznom srednjem obrazovanju, tvrdeći da se nasilje i napadi na osoblje praktički ne sankcioniraju. U sunovratu još nismo, ali smo na dobrom putu da uništimo obrazovanje kao temeljnu vrijednost jednog društva, ističu sociolozi.
“Mislim da je tu u pitanju institucionalna odgovornost. Ako već postoji problem, tu se djeca ne smiju koristiti kao loptica za prebacivanje odgovornosti. Problem postoji, ali se mora rješavati dijaloški, razgovorom”, rekao je sociolog Vladimir Vasić.
Vršnjačko nasilje, ubojstvo djeteta, ubojstvo i samoubojstvo supružnika…
Osim incidenta u gimnaziji, dan iza nas obilježio je i slučaj vršnjačkog nasilja, nakon što se na društvenim mrežama pojavila snimka na kojoj se vidi kako maloljetna djevojčica fizički napada vršnjakinju, dok prisutni cijeli događaj snimaju mobilnim telefonima. Je li sustav zakazao, pitanje je koje u fokus stavlja i jučerašnja tragedija u okolici Višegrada, u kojoj je otac usmrtio svoju dvogodišnju kćer, ali i ona u Srebreniku, gdje su pronađena beživotna tijela supružnika.
“Beživotno tijelo žene pronađeno je unutar kuće s vidljivim reznim ozljedama, ubodima i ozljedama koje su, najvjerojatnije, nanesene nožem. Beživotno tijelo muškarca pronađeno je u dvorištu obiteljske kuće. Svi tragovi upućuju na to da je počinio samoubojstvo”, rekao je Admir Arnautović, glasnogovornik Tužiteljstva TK.
“Naravno, ne mogu opravdati ubojstvo i samoubojstvo, nema opravdanja, pogotovo ne za ubojstvo. Ali, sigurno se događa neki mentalni slom u ljudima kada pokušaju ili kada učine tako nešto”, kazala je psihoterapeutkinja Vahida Đedović.
Zbog toga je od presudne važnosti voditi računa o mentalnom zdravlju koje je u bh. društvu vidno zapostavljeno. Kao postkonfliktno društvo, nismo se stigli baviti vlastitim traumama, dok istovremeno svjedočimo svjetskim događajima i ratovima koji ih trigeriraju, ponovno budeći stare nemire, napetosti i strahove, upozoravaju psiholozi.
“Ljudi su tražili načine opuštanja kroz alkohol, različite narkotike i druge aktivnosti kako bi se oslobodili prisutne napetosti, a često je stradavala obitelj. Kod nas biti snažan i agresivan podrazumijeva neku snagu, ali agresivnost nije snaga nego odraz unutarnjeg konflikta te osobe. Ovo ne govorim kako bih ih opravdala, nego da razumijemo da je potrebna pomoć”, rekla je psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvetković.
Jesu li poruke vapaja bile jedne u nizu..?
Posebno je važno da ovakve tragične događaje ne koristimo kao senzaciju, nego kao opomenu da obratimo pozornost na naše okruženje i mehanizme pomoći.
“Jesu li se ti ljudi mogli obratiti nekome za pomoć, jesu li se obraćali, jesu li se te poruke koje su slali u javnost promatrale samo kao jedne u nizu?”, upitao je Vasić.
A obično jesu.
Ako sustav nije svjestan, mi moramo biti, kažu psiholozi, koji upozoravaju na to da obratimo pozornost na naše okruženje. Posebno ako primijetimo da je netko blizak, tko je imao važan životni događaj, promijenio ponašanje koje u kontinuitetu traje najmanje 10 dana. Tada je važno da mu se približimo i nađemo načine za pružanje podrške i pomoći.
Jer onoga trenutka kada se svi zajedno počnemo baviti uzrocima, imat ćemo i manje posljedica, zaključuju sugovornici.