Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
Najveća greška ovdašnjeg bivstvovanja svakako je očekivati dobro. Ako odlučite očekivati dobro, često nećete dočekati ništa, pa ćete biti rasporene utrobe od osjećaja izgubljenosti onoga što ste čekali, a niste dočekali, i onoga što ste dočekali, a niste očekivali.
Očekivati je uvijek vezano za druge, pa je stoga i očekivanje pouzdano koliko i naše realno viđenje onoga od koga očekujemo.
Onaj od kojeg očekujemo uvijek je očekivano vezan uz vlastitog sebe, te će tvoje očekivanje od njega biti uvijek ovisno o njegovu očekivanju od tebe. Tako funkcioniraju stvari u brojnim interesnim skupinama, koje kao takve, uvijek svoje bivstvovanje temelje na očekivanju i čekanju, jer je neizvjesnost glavno sredstvo kojim eutanaziraju masu.
Postoje i trenutci kada ni u najcrnjoj noćnoj mori niste očekivali da ćete dočekati ono što jeste, a to, kada se bolje razmisli, baš i nije bilo neočekivano u BiH, premda jeste teško zamislivo.
Primjer. Padoše mrtva neki dan u Sarajevo dvojica policajaca zbog golfa. Zbog limene kanturine ostadoše djeca bez očeva. Je li to bilo za očekivati u Bosni i Hercegovini! Svakako da jeste. U jazu između onih koji imaju odviše i onih koji nemaju ništa, jarkom se valjaju oni koji žele ne raditi ništa, a imati odviše. Upravo oni će zbog golfa ubiti nečijeg roditelja. Upravo oni će biti sto puta uhićeni i sto puta pušteni, da bi imali slobodne ruke za okidač, te je tako ono što bi trebalo biti neočekivano, zapravo i više nego očekivano.
Ima i situacija kada vam se zadesi nešto što ste trebali očekivati a niste, pa se u pitanje dovodu vaša inteligencija, jer niste očekivali očekivano, i izgledate naivno jer su svi to nešto očekivali, a vi niste. Bili smo počesto, ili gledali druge u takvim situacijama.
I onda dolazimo do intelektualaca našeg doba, ljudi koji su iznad očekivanja, pri čemu ne mislim da su iznad mojih/naših očekivanja, nego su iznad vlastitih očekivanja. Oni ne očekuju ništa, a kad očekuju njihovo je očekivanje toliko postotno realno, da će im se teško dogoditi neočekivano.
Primjer. Nedavno preminuli Fahrija Karkin za života nije birao koga će braniti. Rekao je da je istina nebitna, a ono što pobijedi na sudu postaje istina. Rekao je i da bi on onima koji bi nanijeli bol njegovoj obitelji osobno presudio. Realnost je dakle, toliko minimizirala njegova očekivanja da više nije očekivao ni pravdu od prava, profesije u kojoj je ostario. To bi nas moglo poučiti što bi i mi mogli očekivati u procesima koje pratimo, ili nas zadese.
U proljeću života čovjek često mnogo očekuje, u ljeto dobije mnogo neočekivanog, u jesen od očekivanja ni traga, osim čežnje i gorčine. Upravo ta gorka melasa koja se ljulja u našim trbusima količinski je razmjerna realnosti naših očekivanja.
Ima i druga strana medalje. Kada ništa u nekom području ne očekujete, pa vas zapljusne toplina u stomacima, i srce blesavo poskoči zbog neočekivanosti onog lijepog što ste neprimjetno i bez očekivanja dočekali.
Upravo u tim trenutcima vraća se vjera da živeći u ovoj baruštini ipak smijemo očekivati malo više od onog što je realno, te tako balansirati unutarnje i vanjsko, da ne bismo minimizirajući naša očekivanja postali ono što smo najmanje očekivali.