Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Događanja kod zapadnih susjeda, dakle, itekako izazivaju pažnju javnosti. Ali, ništa manje zanimljivo nije ni kod nas. Predsjedništvo države, primjerice, ovih dana donese odluku kako će podnijeti zahtjev – ili aplikaciju, kako političari, da bi ispali umni, imaju običaj reći – za prijem BiH u Evropsku uniju. Ne ometoše ga ni sva upozorenja kako za to ne postoje uvjeti, koja iz EU dolaze – pa ni ono koje im nedavno zajedno uputiše šefovi njemačke i diplomacije Ujedinjenog kraljevstva.
Što državni trijumvirat motivira da zahtjev, usprkos svemu, ipak podnese? Ne znam. Iako, po srijedi može biti koješta. Isključiti ne treba čak ni želju njegova trenutačnog šefa da u svome mandatu to učini baš on – i time uđe u povijest. A što će sa samim zahtjevom biti – hoće li se po ladicama kiseliti ili će evropska administracija biti i drskija, i javno dati do znanja kako su neopravdano požurili? Ni to ne treba isključiti.
Jer, malo je vjerojatno da bi EU mogla otvoriti vrata zemlji u kojoj su kriminal i korupcija i danas među najvećima u Evropi. Uostalom, i po nedavnomu izvještaju o percepciji korupcije za 2015. godinu BiH je među onima koje prednjače.
Preporuka joj, potom, nije ni ono što joj se svakodnevno događa – pa ni ono čime svijet zabavlja prethodnih tjedan, ili nešto više dana. Prvo se politika ove zemlje blamirala istrajavanjem da na mjesto državnoga ministra dovede čovjeka koji je zbog optužbi za počinjena kaznena djela u pritvoru. Kažu, nitko nije kriv dok mu se ne dokaže. Slažem se. Ali, treba li takvima, dok im se pitanje krivice ili nevinosti i ne dokaže, prepuštati i vođenje države? U normalnim društvima takva se pitanja i ne postavljaju – jer, zaboga, pa to se podrazumijeva. A ovdje? Ovdje je, kako stvari stoje, moguće čak i to. I ne samo moguće – ovdje nas uvjeravaju kako to nije u koliziji s demokratskim standardima. Bože me sačuvaj.
U tjednu iza nas, potom, na zahtjev državnog tužiteljstva SIPA-a privede stranačkoga šefa nesuđenog ministra – lidera SBB-a i jednog od najmoćnijih ljudi BiH. Je li za to bilo razloga? Ne znam. Ima li razloga da ga se u pritvoru zadrži još mjesec dana? Ne znam ni to.
Ali, što god da jeste, želim vjerovati da, usprkos svemu čemu svakodnevno i sam svjedočim, živim u državi u kojoj sudovi sude po zakonu – i da sankcioniraju samo one koji zakone krše.
Da ne bi bilo zabune, nisam fan vlasnika Avaza. Potpuno suprotno, o takvima kao on i nemam bogzna kakvo mišljenje. I, ako je kriv pošteno je i da odgovara. Ali, ako nije, presudu njemu doživjeti mogu jedino kao presudu i evropskoj budućnosti ove zemlje.
O krivici lidera SBB-a, dakle, ne želim. Ali, o onom što njegovo privođenje, i odluka suda o zadržavanju u pritvoru slijedećih mjesec dana izazvaše, progovoriti se mora – i to zbog hrpe razloga. Progovoriti se, recimo, mora zbog političkog, dijelom i medijskog pritiska kojem su zbog privođenja lidera SBB-a izloženi i tužiteljstvo i Sud BiH.
Pritisku vlastite mu partije se, istina, ne čudim – pa ni potpori „Zelenih beretki“ koju ta ista partija, iako se ogradi, najvjerojatnije izorganizira – iako, vokabular koji se koristi s demokratskim standardima društava kojima, navodno, i sami streme i nema neke veze. Jer, ako je jedno privođenje, pa ma tko u pitanju da je, razlog javnim optužbama o pravosudnoj mafiji i montažama koje za cilj imaju destabilizaciju čitavog jednog naroda, pa i cijele zemlje, nemoguće je to krstiti do pretjerivanjem, ali i političkim pritiskom na institucije države.
Pritisak Radončićeve partije, ponavljam, ne iznenađuje. Ali, zato iznenađuje politički pritisak mase drugih s vrha političke i državne piramide – onih koji se svakodnevno kunu i u neovisno sudstvo i u Evropu.
Za zamjenicu predsjednika HDZ-a, recimo, privođenje vlasnika Avaza je samo spektakl koji svjedoči da ni sud ni tužiteljstvo nisu nezavisne institucije – i kako ne rade ni po Ustavu, ni temeljem zakona i morala.
Još konkretniji je, međutim, prvi čovjek SDA. Jer on, a član je kolektivnog šefa zemlje, sebi dopušta i luksuz da pouči sud što mu je činiti. Zbog svega što je dao za BiH, poručuje, kao da je iz usta Zelenih beretki, Radončić „zaslužuje da se brani sa slobode“.
Koja drskost.
Jer, za zemlju su, tako su barem zborili, zaslužni i drugi, Živko Budimir, Lijanović… Ali ne čuh da se, kada su pritvarani – pri čemu, jedan bijaše predsjednik Federacije, drugi zamjenik federalnog premijera – itko s državnog vrha zbog toga specijalno uzbudi. I da se usudi javno sud poučavati što mu je činiti. Što bi to, onda, trebalo značiti?
Pritisku na sud, potom, ne odolješe ni mediji – pa i medijski poslenici. Ne čudi, doduše, da toj logici pribjegoše iz Avaza.
Jer, pritvoren je njegov vlasnik – ili suprug vlasnice svejedno. Ali, kako shvatiti solidariziranje s njima i novinarskih udruženja – usprkos i pojašnjenjima da predmet pretresa nije bio Avaz „nego isključivo prostorije koje koristi osumnjičena osoba“? Znači li, dakle, njihovo solidariziranje da, ako ste se zabarikadirali u medijskom prostoru, možete raditi što vam volja – i da vam ni zakon ne može ništa?
Upiranje prstom iz SBB-a na krivce Radončićeva „progona“, međutim, tjera i na još jedno, pitanje stvarne pozadine.
Je li, drugim riječima, razlog njegova privođenju doista u kaznenim djelima koja mu se stavljaju na teret? Ako jeste, i sud i tužiteljstvo zaslužuju svaku potporu. I treba ih podržati i u svim budućim sličnim akcijama – pa i onoj u odnosu na prvog čovjeka Republike Srpske, o kojoj se ovih dana u medijima spekulira.
Ili su, eventualno, obznanjene inkriminacije tek povod, a razlog je na sasvim drugoj strani – u unutarbošnjačkim personalnim i političkim obračunima? Što, ruku na srce, također ne treba isključiti.
Jer, istina je da je vlasnik Avaza, s filmovima o sklonosti kriminalu i još koječim zadužio obitelj rahmetli babe. Istina je, potom, i da je njegov utjecaj u biračkom tijelu sve veći. Istina je da se rast simpatija prema Radončiću ima zahvaliti isključivo promjenama raspoloženja među Bošnjacima. Istina je, nastave li se ti trendovi, da će cijenu platiti gotovo pa isključivo SDA – ali i da će babin sin izgubiti poziciju prvog u Bošnjaka. I da bi mu muke, koje mu je Fahro zadavao, mogle dodatno eskalirati.
Ako je, pak, po srijedi sve to, zašto se lider SDA odluči za koaliranje s „krvnim neprijateljem“ – i zašto popusti pred uvjeravanjima šefa HDZ-a? Ne znam. No, poprilično sam siguran da simpatije „sudruga“ mu iz državnog trijumvirata nisu na njegovoj nego na Fahrinoj strani. Uostalom, za Radončića u vlasti on je od prvog dana nakon održanih izbora – kao što je od prvog dana za Dodika, a protiv Saveza za promjene. I to se, što se moje procjene tiče, promijenilo nije ni do danas. Potpuno suprotno, Čović na tom scenariju radi i dalje. U vlast je uveo jednog od svojih favorita, sada čini sve kako bi uveo i drugog – i da formira trokut lidera s istim mukama i s respektabilnim međusobnim razumijevanjem.
Je li, ako je tako – a štošta upućuje da bi moglo biti – sve to oduvijek bilo jasno i lideru SDA? I je li svoga bošnjačkog „subrata“ babin sin u igranku uvukao ciljano – kako bi mu priredio pad jednom za sva vremena? Je li, hoću reći, sve što se ovih dana događa, samo posljedica straha babina sina za vlastitu mu budućnost – i treba li baš u tome tražiti razloge za političke akcije „neutraliziranja neprijatelja“?
Kako se, da zaključim, prema svim tim nepoznanicama postaviti? Ha. U scenarij kojeg opisah, recimo, kao mogućnost ne želim vjerovati – iako, pošteno govoreći, ni on nije izvan pameti. Ali, ako je po srijedi to, i zahtjevi za reformu pravosuđa imaju smisla. I, u tom su slučaju prioritet u odnosu na sve ostale – ali ne kako bi se pravosuđe učinilo još ovisnijim o politici nego kako bi se iz njezinih kandži iščupalo jednom zauvijek.