Prva na redu su komunalna poduzeća koja su u višemilijunskim dubiozama. Ona bi tako mogla napokon dobiti prigodu za reorganizaciju koja u suštini znači povlačenje crte te otpuštanje viška radnika koji su zapošljavani po rodbinsko-političkim vezama.
– Na razini BiH, po mojim procjenama, u 2016. godini bit će oko 30.000 stečaja. To područje je u BiH potpuno zapušteno. Mnoštvo tvrtki je davno trebalo biti ugašeno, a nije. To se mora brže rješavati – izjavio je za Dnevni list Nijaz Dervišić, predsjednik Udruženja stečajnih upravnika BiH i revizor u brojnim javnim i privatnim kompanijama. Uz to, stečajem poduzeća koja postoje samo na papiru i čiji radnici godinama žive u iluziji da imaju posao i koji na ulicama traže plaće i doprinose broju nezaposlenih bi se mogao povećati za još desetke tisuća.
Oživljavanje mrtvaca
U Hrvatskoj se mijenja Zakon o stečaju i, prema novom prijedlogu, tvrtka u kojoj plaće radnicima kasne više od 30 dana automatski idu u stečajni proces. Dervišić ističe kako su naši zakoni – dva entitetska i u Distriktu Brčko – dobri, ali je problem u tome što se pod političkim pritiscima zakoni ne primjenjuju.
– I kod nas je zakon jasan. Ako je tvrtka nelikvidna, a to se dokazuje blokadom računa na mjesec dana, direktor je obvezan podnijeti zahtjev za otvaranjem stečajnog postupka. Međutim, tko će zakon primjenjivati? Kod nas vidite paradoksalnu situaciju gdje se odlučuje o tome hoćemo li primjenjivati zakon. To je naš problem. Ja sam za jednu tvrtku rekao kako treba ići u stečaj jer su ispunjeni svi uvjeti. A onda mi kažu: pa vi biste toliko ljudi ostavili bez posla! Tako se kod nas razmišlja. Ja govorim o zakonu, a ne o posljedicama na gospodarstvo. Ne možemo donijeti zakon i onda se misliti hoćemo li ga primjenjivati ili nećemo ili ćemo ga selektivno primjenjivati – ističe Dervišić.
Danas u BiH imamo na desetke državnih i privatnih poduzeća koji postoje samo na papiru, čiji radnici ne rade, ali prema kojima se obveze iz dana u dan samo gomilaju i koji, a takvih primjera je mnogo, danas zahtijevaju uplate doprinosa i isplate plaća čak unatrag 12 godina.
– Oni uopće ne rade. Dobivaju presude po priznanju direktora. Unose se u hipoteku i založna prava i onda čekaju da od nerada dobiju plaće i ostalo. U BiH se pravi plansko uništavanje državne imovine jer je to najčešće riječ o tvrtkama koje su u većinskom državnom vlasništvu – ističe ovaj stečajni upravitelj i revizor.
Svuda u svijetu, osim u BiH, ključna je pravodobnost pokretanja stečajnog postupka.
– Kod nas se stečaj ne pokreće na vrijeme nego kad se iscrpi sva imovina i kad više nema nitko interes ići na utuživanje i upisivanje u hipoteke. I onda pitaju zašto stečajni upravitelji ne izvrše reorganizaciju! Pa ne možete oživjeti mrtvog čovjeka – naglašava Dervišić. On smatra kako su gotovo sva komunalna poduzeća u cijeloj BiH su zrela za stečaj.
– Nekih 10-20 posto ih je zdravo, a sva ostala su u ogromnim dubiozama. Osnovni problem je što politika čuva socijalni mir na način da topi državnu imovinu. Nemaju snage krenuti u reorganizaciju. Nakon što se istopi državna imovina i sve padne, onda će potpuno nespremno dočekati probleme kojih će biti više od jednog, umjesto da se planski rješavaju i preduhitre problemi. Na politiku se nadovezuju i tužiteljstva i sudovi koji mogu narediti primjenu zakona. Zašto je, samo jedan primjer, trebalo onoliko godina za pokretanje stečaja Sarabona koji je nakon toga završio gdje je završio – pita se Dervišić.
Milijarda maraka duga
Dug javnih poduzeća i ostalih korisnika proračuna na različitim razinama samo u FBiH iznosi blizu milijardu maraka, od čega se na dug javnih poduzeća u većinskom vlasništvu Vlade FBiH odnosi blizu 700 milijuna maraka. Ogromna su i dugovanja na ime neplaćenih poreza i doprinosa i kod javnih poduzeća pa, primjerice, Željeznice FBiH duguju oko 140 milijuna maraka zbog čega im je Porezna uprava nedavno blokirala račune.
Nitko ne zna kako sarajevski gradski prijevoznik GRAS uopće posluje s ogromnim dugovanjima i, prema riječima resornog ministra, s viškom od tisuću radnika što je u bruto plaćama dva milijuna maraka mjesečno gubitka. Među najvećim dužnicima po pitanju poreza i doprinosa su i rudnici s višemilijunskim iznosima. Županije duguju desetke milijuna maraka po obvezama za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Porezni obveznici u FBiH koji su aktivni, odnosno kod kojih nije pokrenut likvidacijski ili stečajni postupak, državi, prema službenim podacima, duguju oko 600 milijuna maraka.
Ništa bolja situacija nije ni u Republici Srpskoj. Tu su i dugovanja na ime poreza na dodanu vrijednost (PDV). Danas imamo na stotine privatnih tvrtki, ali i propalih javnih poduzeća, koje nisu započele ili završile stečajni postupak, a čiji radnici čekaju godinama i nadaju se isplati plaća, uplati doprinosa… obveza koje se iz godine u godinu samo gomilaju.
Vrh ledenog brijega
Oko 2600 stečajnih postupaka pokrenuto je u posljednjih četrnaest godina u BiH, od toga 1550 u Federaciji BiH i 1050 u Republici Srpskoj, od kojih je većina završena likvidacijom, a tek svaki pedeseti reorganizacijom poduzeća. U Federaciji BiH prošle godine je otvoreno 150 stečajnih postupaka, a u Republici Srpskoj 103, no stručnjaci upozoravaju na to da je to tek vrh ledenog brijega. Formalne uvjete je ispunilo oko 30.000 tvrtki u BiH.
Svjesno kršenje zakona
Između 70 i 80 posto javnih komunalnih poduzeća je u velikim problemima zbog likvidnosti, a bar 50 posto njih je ispunilo uvjete za otvaranje stečajnog postupka.
– To će se ubrzo morati dogoditi, jer proračuni javnih komunalnih poduzeća nisu sposobni izmiriti obveze. A očigledno je da krše zakon, počevši od isplate plaća bez poreza i doprinosa, do neuplaćivanja obveza za PDV i izravne poreze. Prema Zakonu o stečajnom postupku FBiH, ako direktor ne pokrene stečajni postupak kad je tvrtka nelikvidna, on može odgovarati osobnom imovinom za štetu koju nanese povjeriteljima, zbog kasnog provođenja stečajnog postupka.
Stečaj ne mora značiti gašenje tvrtke
Radnici, ali i cjelokupna javnost, stečaj uglavnom doživljavaju s negativnim stereotipima, a ne kao “normalnu pojavu”. Opća slika je kako to znači nestanak tvrtke i otpuštanje svih zaposlenih. Koliko je ovaj proces bolan, govore i prosvjedi radnika na ulicama koji traju već godinama, a koji su kulminirali u veljači prošle godine kad smo svjedočili paljenjima zgrada institucija diljem zemlje. No, stečaj ne mora biti nužno sinonim za neuspjeh, odnosno likvidaciju tvrtke, već prilika za njezinu reorganizaciju, naravno, ako se pokrene na vrijeme. Dobar primjer za to je Javno komunalno poduzeće iz Travnika, koje je kroz stečaj reorganizirano i nastavilo rad.
Prestati bacati javni novac
I EU i strani kreditori poput MMF-a i Svjetske banke inzistiraju ili uvjetuju svoju pomoć BiH ubrzanjem stečajnih postupaka, ali i likvidacije na desetke državnih i privatnih poduzeća koji posluju skoro pa samo na papiru, čiji radnici uglavnom ne rade, ali prema kojima se obveze iz dana u dan samo gomilaju. Takvih primjera je mnogo, a imamo i one koji danas zahtijevaju uplate doprinosa i isplate plaća čak unatrag 12 godina. Od bh. entitetskih vlada se traži da prestanu bacati novac u poduzeća za koja je svima jasno da im nema spasa. Ono što se traži od vlasti na svim razinama u BiH jest ugradnja čitavog niz “okidača” koji će stečaj otvarati automatizmom ako se neki uvjeti zadovolje.
Umiranje industrije
Poslije rata tri su gospodarske grane potpuno uništene. Tekstilnu industriju, gdje smo imali gigante, ubila je konkurencija iz Kine, Indije, Turske… To se teško moglo spasiti. Drvna industrija je zbog nesposobnosti, a potom konkurencije privatnih pilana propala. Primjer je “Krivaja” iz Zavidovića. Treća grana gospodarstva je građevinarstvo, gdje smo također imali gigante, koje je također ubila konkurencija. Ove tri sektora su granski padala. Kasnije smo imali dijelom i metalsku industriju.
(Izvor: Dnevni list)