Piše: Josip Vričko/ Dnevnik.ba
Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora predstavio se sarajevskim Hrvatima, pa gotovo bih kazao prigodnom, pomalo i himničnom porukom: „Bosna i Hercegovina će biti za Hrvate prihvatljiva u mjeri u kojoj i Sarajevo kao glavni grad bude prihvatljivo za Hrvate koji u njemu žive“, uzviknuo je dr. Ljubić, dometnuvši kako mi – valjda svi okupljeni na mjestu koje naprosto sugerira Božju pomoć (i nazočnost!) – ne podržavamo ovakvu državu, ali podržavamo BiH kao zavičaj. „Ovo je naš zavičaj, naši su korijeni ovdje najdublji i BiH nećemo napustiti, niti je bilo komu prepustiti“, egzaltirano je zaključio jedan od dvojice najvažnijih dužnosnika HNS-a.
Metak u cijevi
Nije, dakako, pritom propustio naglasiti kako mu kredibilitet da govori u Sarajevo i o Sarajevu daje i to što je većinu onoga što je ostvario u životu, ostvario baš podno Trebevića. I tako senzibiliziran, Ljubić je izrazio nadu kako će u budućnosti Hrvati obnoviti svoju narodnu supstancu i svoj identitet u Sarajevu, te da se neće dogoditi kao u Tuzli da trećina građana koji su se izjasnili kao Hrvati ne govore hrvatskim jezikom. A onda je došla budućnost!
U seriji intervjua pred i poslije 7. zasjedanja HNS na kojem se uz ino i zaključuli da ako BiH želi postati samoodrživa onda je nužan i njezin administrativno-teritorijalni preustroj, koji bi uključivao federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, „što ostaje trajna težnja hrvatskog naroda u BiH“, tandem Čović&Ljubiće je, malo sondirao teren a malo više tumačio što za Hrvate, zapravo, znači treći entitet i kako do njega doći. U budućnosti. Nisu, međutim, jake sarajevske lijeve snage baš najbolje razumjele ovo „trajna težnja“. Jer, čim čuju za potencijalnu hrvatsku federalnu jedinicu, odmah se samokresa laćaju – a bajrovići i suljagići za takvu zgodu uvijek drže metak u cijevi. Dok je Izetbegović II. o tom haenesovu projektu govorio s neskrivenim gađenjem, krstivši ga – nekakvim (trećim entitetom).
Zanimljivo, ni revolveraši s lijeva, a niti osjetljivi lider temeljne bošnjačke stranke nisu reagirali kada je početkom ove godine lider najjače hrvatske stranke u intervjuu Našoj TV kazao kako dobar dio bošnjačke i ljevice i desnice žele islamsku BiH. U biti, nije to zanimljivo, više je znakovito, Jer, vijesti o izgradnji novih tzv. rezidencijalnih naselja po okolnim sarajevskim brdima pa sve tamo do Vlašića sustižu jedna drugu, pa bi se moglo kazati kako bošnjačka lijevo-desna, ovom prigodom neformalno uspostavljena, koalicija čuva treći entitet za braću iz arapskih zemalja koja se, za razliku od ovdašnjih, odlazećih Hrvata, useljavaju velikom brzinom. Eh, kada je to ljetos napisao jedan zagrebački kolega, mislio sam da pretjeruje. Sad mi dođe da mu se ispričam.
Nema te bošnjačke ruke!
Vratimo se, ipak, trećem entitetu ma koliko on bio na dugu štapu. Naime, i sam Čović zna da kako je za izmjenu Ustava potrebna dvotrećinska većina – a nema te bošnjačke, ni lijeve ni desne, ruke koja bi bila ZA. No, prvi čovjek HNS-a, već sada, preventivno dakle, otklanja svaku pretpostavku ili, još gore, tvrdnju kako će ukoliko se jednog lijepog dana taj projekt realizira doći do podjele unutar hrvatskog korpusa. A onda nam tumači kako bi u treći entitet ušli Hercegovina i Posavina (samo, zna se, njezin federalni dio), te dijelovi središnje Bosne i Žepče. Ali, veli, kakva god bude organizacija prostora, netko će ostati izvan toga kruga. A o onima izvan kruga, priseže, vodit ćemo posebnu brigu. Slijedom čega je ubrzo postalo bjelodano kako je glavni grad, usprkos posebnom odnosu Ljubić-Sarajevo, ostao u autu. O čemu svjedoči mala Čovićeva predigra za veliku utakmicu.
Naime, predlagatelji iz HDZ-a za izmjene načina izbora izaslanika za Dom naroda su, sukladno presudi u slučaju apelacije Bože Ljubića, proporcijalno broju Hrvata (i Bošnjaka) dodijelili mandate pojedinim županijama. Tako se Hrvati ne bi birali u županijama Sarajevo, Bihać i Goražde, a mandati bi se preselili tamo gdje Hrvati žive. (Ima, dakle, u Sarajevu života i poslije smrti – na koju smo, evo, osuđeni… skoro pa pravosnažno!)
Radi se o tzv. dioničarskom modelu po kojem je točno izračunato koliko Hrvata gdje živi i na temelju toga se distribuiraju mandati. Dakle, sarajevski Hrvati kao mali dioničari, kao malo izborno tijelo, takoreći tjelašce kada ga se gleda iz (zapadnog) Mostara nisu se plasirali u Čovićev krug.
Nedvojbeno je kako u politici nema mjesta sentimentalnosti, osjećajima općenito, već je matematika temelj političkog djelovanja. Dojma sam, pak, kako su Čovićevi krugovi djelomice i uspostavljeni kako bi se obranila kontroverzna teza da tamo gdje nije bilo Herceg Bosne i HVO-a nema ni Hrvata. Što je u okolnostima kada u Sarajevu stoluje kardinal i provincijal Bosne Srebrene u najmanju ruku netaktično. I besćutno spram onih koji ustrajavaju na opstanku (i obnovi) narodne supstance i hrvatskog identiteta. Upravo onoga za što su, vidjeli smo ljetos u Sarajevu, vezane sve Ljubićev (navodne) nade. A što mi u sjećanje priziva poruku biskupa BiH iz travnja prošle godine.
O krugovima ni riječi
„Svaki dio Bosne i Hercegovine pripada svim njezinim žiteljima i stvaranje zamišljenih granica (krugova op. J.V.) ekskluzivnih prostora u glavama pojedinih ljudi šteti svim narodima, a ponajviše hrvatskom koji je najmanje brojan. U vremenu kada brojni misionari – i iz naše zemlje – djeluju u afričkim i drugim dalekim zemljama, nije uskladivo s učenjem evanđelja odricanje od prostora gdje su katolici ove zemlje stoljećima živjeli s drugima i drugačijima“, kazali su biskupi, pozivajući bh. Hrvate da se ujedine, kako im drugi ne bi nametali vlast. Kao dosada.
Osim svoje neupitne snage, ova je travanjska poruka značajna i u svijetlu aktulanog, prošlotjednog susreta Puljić-Čović. Do susreta je, naime, došlo nakon špekulacija kako su odnosi kardinala i hrvatskog člana kolektivnog bh. rukovodstva zahladnjeli, što je argumentirano činjenicom da Puljić nije bio na božićnom domjenku u Predsjedništvu, a Čović u Nadbiskupiji. I prije no li je pohodio nadbiskupa Vrhbosanskog, hadezeovski je lider demantirao kako je riječ o bilo kakvom narušavanju odnosa.
A prošlotjedni susret je trebao to zorno i potvrditi. Sudeći po priopćenju, temeljna je poruka kako je sve veća potreba jačanja zajedništva među bh. Hrvatima. Na čemu kardinal ustrajava godinama. O krugovima i onima koji će ostati izvan njih nije bilo riječi. Dakako!
(Izvor: Dnevnik.ba)