Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
Kuda idemo? Kažu da nas vode u Europu kojoj već povijesno-geografski i pripadamo. Ali nismo svojim ponašanjem, svojim odnosom jednih prema drugima. Da bismo bili istinski tamo, moramo prihvatiti europske norme. Do naroda nije. Svaki narod, pa i bosanskohercegovački, će se ponašati prema propisanim normama i dosljednosti svojih vođa. Međutim, narodne vođe BiH su i s početka devedesetih, nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora, svome narodu obećavali europski put, ali su odvedeni u najveću zonu sumraka, u krvavi rat s kobnim ljudskim žrtvama i materijalnim posljedicama.
Politički lideri istih partija koje su dovele do rata sad, navodno, rade na europskom putu. Da Bog dao da s njima uspijemo. Nakon svega što nam se dogodilo i događa, narod s nevjericom gleda u mogućnost ostvarenja tog puta. Narod je izmanipuliran, iznevjeren, osiromašen, raseljen, velika većina ostala bez svega onoga što bi trebali imati u svome mjestu življenja i rada, te s nevjericom gleda u bolje sutra.
Svjedoci smo činjenice da politički lideri već dulje vrijeme pukom vješto manipuliraju, obećavajući mu boljitak i blagostanje, dok većinu dovedoše do beznađa. Iako su odavno pročitana knjiga, koji svojom megalomanijom nisu ništa drugo do latentni nasilnici koji uzeše sve blagodeti ove zemlje obmanjujući i držeći narod u neznanju, ipak im u kontinuitetu na izborima taj narod daje legalitet i legitimno pravo da ga zastupaju. Oni koji su izgubili svaku nadu i povjerenje u bolje sutra u ovoj zemlji, izabrali su put odlaska izvan njezinih granica. Političko je nasilje kod nas već postala praksa. Nije li zoran primjer političkog nasilja bila nezakonita smjena upravnih i nadzornih odbora javnih poduzeća, što je na kraju potvrdio i Ustavni sud Federacije BiH. Unatoč toj presudi, nitko iz federalne Vlade i ne pomišlja da ispoštuje presudu Ustavnog suda poništiavanjem nezakonitih razrješenja i imenovanja, što dovoljno kazuje u kakvom bezakonju živimo. Dapače, oni mijenjaju zakon prilagođavajući ga spornoj Uredbi koja može biti samo podzakonski akt, što je i za one koji nisu vješti pravnim normama krajnje neuvjerljivo.
Oni su, HDZ BiH i SDA, postigli cilj samim tim što su svoje stranačke kadrove, bez obzira na ne- stručnost, instalirali u profitabilne tvrtke, ne vodeći računa o posljedicama, budući da će nezakonito smijenjeni pravdu potražiti sudskim putem i dobiti obeštećenje, a da nitko zbog toga odgovarati neće, i teret će pasti na društvenu zajednicu.
Iako imaju neprikosnoven patronat nad izvršnom i zakonodavnom vlašću, i ni jedan ministar ili zastupnik neće u javnost izaći s prijedlogom nekog propisa ili za njega glasovati bez suglasja svoga stranačkoga lidera, ni to im nije dosta, te pod svaku cijenu žele ovladati i sudbenom vlašću.
Svjedoci smo činjenice da je u posljednje vrijeme iz pojedinih političkih partija posredstvom pojedinih režimskih medija i na druge načine vršeno neviđeno političko nasilje na Tužilaštvo i Sud BiH vezano za uhićenja i optužnice pojedinih političkih dužnosnika i osumnjičenika za ratne zločine , dok na drugoj strani ističu kako se zalažu za neovisno pravosuđe. Da, uistinu je tako, ali samo u slučajevima kad nisu u pitanju njihovi ortaci.
Najsvježiji primjer megalomanije tih, kako se vole zvati, ‘zaštitnici nacionalnih interesa’ su ministri u Vladi FBiH koji , kao što već rekoh, ne poštuju presudu Ustavnog suda, ovih dana sebi i svojim savjetnicima odrediše mjesečne novčane iznose od 300 do 350 KM za odvojeni život, a šest ministara iz te iste Vlade nagradi sebe mjesečnim iznosom od 800 do 850 KM kao članovi Uprave ODRAZ-a.
Dakle, u razmaku od samo sedam dana ta družina sebi poveća mjesečna primanja za preko 1.100.- KM, dok na drugoj strani zastupaju tezu da su zaštitnici naroda. Pa zar samo ovaj primjer nije zoran dokaz da su oni otimači od naroda. Možete mislti, neograničeno koriste službene automobile i kad god im je volja, što i čine, posjećujući obitelji , dakle, ako žele i svakodnevno jer se voze o državnom trošku, i još uz to naplate za, navodni, odvojeni život.
A to što kao članovi ODRAZ-a mjesečno inkasiraju od 800 do 850 KM je također krajnji bezobrazluk jer su tamo angažirani samo povremeno i to u radno vrijeme dok su na svojim ministarskim mjestima. Pa kome onda oni mogu pričati o štednji i racionalizaciji, borbi za boljitak naroda, o reformskoj agendi uopće.
Iako ni najmanje ne drže do presuda ustavnih sudova – državnog i entitetskog, već dvije godine izbjegavaju na sve moguće načine sebi ukinuti beneficiju tzv „bijeli hljeb“, jer bi time, kako navode, prekršili ustav. Pa u priče tih nehljebovića ne bi povjerovala ni djeca, ali im je to izgovor kojim se žestoko bore da bi uživali beneficije, tj. ubirali plaću od nekoliko tisuća KM godinu dana nakon isteka mandata. Dakako, riječ je o ministrima, parlamentarcima i savjetnicima. „Kad bi ljudi znali koliko malo pameti upravlja svijetom umrli bi od straha“- Ivo Andrić.
Ako bismo ovu Andrićevu preveli na stanje kod nas onda s tvrdnjom mogu konstatirati da kad bi narod znao tko njima upravlja, kolektivno bi, prije zore pobjegao iz ove zemlje. Ustvari, oni koji su spoznali stvarno stanje, a nisu bliski vladajućim političkim strankama zbog čega su i dovedeni na rub životne egzistencije, svakodnevno s kompletnim obiteljima i bježe iz ove zemlje.
Priča se o kriminalu i korupciji i borbi protiv te pošasti, ali je tužno što o tome pričaju i, navodno, poduzimat će mjere za njezino sprječavanje upravo oni koji su nositelji kriminalnih radnji i institucionalnog kriminala.
Dakle, kriminal najvećim dijelom je zlo-djelo družine iz institucija sustava. Dobro je ovih dana dijagnosticirao Wolfgang Petrich, bivši visoki predstavnik za BiH, ustvrdivši da BiH nema šansu ući u EU dok je na sceni postojeća politička garnitura, jer bi ulaskom u europsku obitelj završili kao Ivo Sanader, bivši premijer i predsjednik HDZ Republike Hrvatske.
Za svaku je pohvalu aplikacija koju je BiH ovih dana predala za ulazak u EU. Narod je željan da se to i dogodi. Ali budimo objektivni i trezveno razmislimo imamo li ikakvu šansu s ovakvom našom neslogom doći do toga? Narod je umoran od obećanja. Sva su do sada bila lažna. Političari se sukobljavaju oko trivijalnih pitanja dok se ono ključno zapostavlja. Razumiju se oni itekako kad je u pitanju njihov interes. A njihov je osnovni interes da sačuvaju stečena bogatstva. To je njihova agenda. Sve drugo je za njih nevažno. Korupcija, kriminal, nezaposlenost mladih i nepovjerenje u institucije sustava su ključni problemi ove zemlje.
Teška prošlost, nesigurna sadašnjost, neizvjesna budućnost tri su goruća pitanja ove zemlje. Bez obzira što na prošlost ne možemo utjecati, s njom se moramo suočiti. Mora se znati što je tko komu učinio. Mora se doći do istine ma kakva god da je. Nažalost, kod nas su i dalje na djelu tri prividne istine. Opterećeni smo predrasudama.
Nema dijaloga bez kojeg nema napretka. Kroz dijalog se dolazi do rješenja i povjerenja. Iako po nekim pitanjima ne moramo imati ista uvjerenja, to nije razlog da u mnogo čemu, djelima stičemo međusobna povjerenja. Zasigurno ćemo se dijalogom, kroz okrugle stolove i druge organizacijske oblike složiti da su svi narodi i narodnosti u BiH ugroženi socijalno, ekonomski, sigurnosno, zdravstveno, a u nekim sredinama i nacionalno. Samo dijalogom ćemo moći naći rješenje po tim pitanjima. Nažalost, od dijaloga bježe upravo oni koji su odgovorni za stanje u zemlji.
Kroz dijalog bi im se to dalo do znanja te stoga na sve moguće načine izbjegavaju tu vrstu komunikacije.
A što time postižu?
Prolongiraju rješenje problema i pokušavaju prikriti svoju odgovornost za katastrofalno stanje, za pokidano tkivo BiH. Kud nas to vodi i kuda idemo? Vodi nas u još veće beznađe i bespuće. Dokle? Ima li kraja tom nasilju?