Camino Dubrovnik sedma je dionica projekta Camino Hrvatska koju je pokrenula i razvija Bratovština sv. Jakova iz Zagreba. Mreža puteva sv. Jakova, koji završavaju u španjolskom gradu Santiago de Compostela, do pokretanja projekta Camino Hrvatska završavala je upravo u Zagrebu.
Sada će se mreža hodočasničkih puteva sv. Jakova “spustiti” na jug, pa će Dubrovnik biti najjužnija točka te mreže, od Santiaga udaljena 3257 kilometara. Šest do sada otvorenih dionica Camino Hrvatska (Krk, Podravina, Imotski, Šibenik, Brač, Banovina) nije međusobno povezano, ali se daljnjim razvojem projekta i to uskoro očekuje.
Kako je krenuo Camino Dubrovnik? Jednog jutra pozvao me u svoj ured gradonačelnik Mato Franković i rekao mi: “Slušaj, imam jedan poseban zadatak za tebe. Trebalo bi napraviti Camino od Grada do Međugorja”, rekao je. Već za dva dana imao sam plan da Camino do Međugorja ima šest etapa i odredio sam mjesta na kojima će svaka od dionica završiti. Prva je kretala od Grada do sela Gromača, druga do Slanoga, treća do Ravnoga, četvrta do Hutova, peta do Hutova blata, a šesta do Međugorja.
Nisam ni slutio kakva će biti reakcija ljudi na ovaj projekt. Obično u radu na nekom od projekata imate milijun prepreka, mnogo toga krene barem u momentu u krivo, ima podmetanja, lijenosti, inertnosti… Međutim, oko Camina druga je priča. Toliko susretljivosti i pomaganja nikada nisam doživio.
Što je trebalo za napraviti strateški najbitniji dio – trasirati 147 kilometara dugu stazu do Međugorja? Kao povjesničar želio sam osvijetliti nekada zaboravljene puteve – one iz doba Rima, Ilira, Slavena. Zašto moderne ceste kada imamo one koje su se koristile prije dvije tisuće godina i više? Zašto trasa vlaka kada imamo trase kojima su prije niz stoljeća bila povezana primorska sela ili obala sa zaleđem? Sve je to još tu i sve to priča, sve to svjedoči o stoljećima koja su prohujala ovim prostorima. Obrasla su u draču i šuma ih pokriva, ali i dalje su tu. Treba ih pronaći, povezati i ponovo otkriti javnosti. Samo, kako to odraditi? I s kim?
Prva vrata na koja sam zakucao, u želji da stvorim mrežu suradnika na projektu, bili su HGSS i planinari, HPD Sniježnica. Konačno, i sam sam planinar i ovo je logična adresa. I tako je krenulo – od Zorana Čabrila iz HGSS-a i Marije Alfirević iz HPD Sniježnica.
Brzo smo na isti način proširili ekipu na HGSS iz Čapljine (Mateo i Marijana Dadić) i Čitluka (Maja Andačić) te HPD “Brotnjo (Martin Ivanković). To je bila “kičma” za trasiranje, ali i za plan za čišćenje, označavanje i održavanje čitave staze do Međugorja.
Logistika je bila spremna. Sada je trebalo pronaći trasu. Kako je zamislio Vedran Pražen, tajnik Bratovštine sv. Jakova iz Zagreba, predlažući gradonačelniku Frankoviću projekt, Camino Dubrovnik trebao je početi od crkve sv. Jakova, dva kilometra istočno od gradskih zidina, a završiti ispred crkve sv. Jakova u Međugorju.
Ono između te dvije crkve ostavili su meni na izbor. Benediktinski samostan i crkva sv. Jakova u Dubrovniku građeni su 1222. godine i zaista su reprezentativan objekt. Najprije je trebalo riješiti izlazak iz Grada, kako bi se domogao prirode i onih staza o kojima sam razmišljao. Uspon na Srđ u ranim jutarnjim satima, kada izlazi sunce, sigurno će biti nešto što će gotovo sve one koji budu išli ovom rutom ostaviti bez daha. Doslovno. I zbog naglog uspona na 415 metara visoki Srđ i zbog iznimnog pogleda na povijesnu jezgru, Lokrum, more, otoke.
Put se nastavlja makadamom prema Strinčjeri, ali se prije dolaska do tamošnje utvrde planinarskim putem spuštamo do naselja Nuncijata. Tu dolazimo na trasu dubrovačkog vodovoda iz 1438. godine, djelo Onforia della Cave. Vodovodom idemo čak 9 kilometara, južnom stranom zaštićenog krajobraza Rijeke dubrovačke, sve do samog izvora u Šumetu. U Šumetu prolazimo i pored crkve sv. Martina iz 11. stoljeća, jedne od najstarijih crkvi na dubrovačkom području.
Od izvora preko naselja Čajkovica i Knežica se spušta staza do izvora Omble, a onda sjevernom obalom pored franjevačkog samostana iz 14. stoljeća i niza dubrovačkih ljetnikovaca sve do Mokošice. Od naselja se dalje ide prastarom stazom do Petrova sela. Otud, iza Pobrežja prema Zatonu, a onda uspon na Modriječ kamen – izniman vidikovac iznad Zatona.
Prvotnu namjeru da staza ide makadamom prema selu Ljubač, a onda do odredišta u Gromači, svojim je prijedlozima i aktivnošću preusmjerio prvi od iznimno angažiranih mještana – Ilija Margaretić. Rekao mi je da dođem jedno popodne i da vidim alternativni pravac – kroz šumu i kroz Orašac, pa onda sjeverno prema Gromači. Rekao je da na toj trasi ima “onih puteva koje ti tražiš”, misleći na stare pravce kretanja stanovnika ovog prostora. Iznenadio sam se svim tim stazama kroz šumu. Nisam uopće znao da postoje, a još manje da ih entuzijast poput Ilije sam održava.
Prošli smo nekoliko kilometara do crkve sv. Nikole iz 14. stoljeća, najstarije na ovom području, a zatim se spustili preko privatnih vrtova do crkve Gospe od Orašca, sagrađena uz rječicu ispod izvora vode. Ilija je kasnije “na noge” podigao mještane pa su očistili i 800 metara staroga puta, koji nitko nije koristio najmanje 70 godina. Obrastao u draču i zarastao u grmlje, najednom je ovaj put poprimio stare obrise.
Staza dolazi do Koraćeva, imanja u maslinicima, a onda starim putem kroz masline i “ulicom”, orubljene međama i s kaldrmom na podlozi, ravno u centar Gromače. Tu je kraj prvog dana puta do Međugorja. Svaki dan predviđa 6-8 sati hodanja odnosno oko 25 prepješačenih kilometara.
Očuvani suhozidi
Druga etapa staze gotovo je u cijelosti komunikacija koju su Gornja sela u Primorju imala stoljećima. Staze od Gromače do sv. Liberana iznad Dubravice prošao sam uz pomoć dvojice tamošnjih mještana. Ilija Margaretić dopratio me do Kliševa odakle sam nastavio s Ivom Lučićem iz Mrčeva. U Mravinjcu sam put do sv. Liberana tražio s Petrom Kotlarom, kolegom s posla. Suhozidi, nevjerojatno očuvani, međe u kojima su kamenja, neka i teška stotine kilograma, izaziva su čuđenje. Pitali smo se kako je netko dizao te gromade u drugi ili treći red zida.
Kada sam s Margaretićem šetao po budućoj stazi Camina u Orašcu, to se brzo pročulo. Mnogi su nazvali i nudili pomoć. Nešto u ovom projektu, postalo mi je jasno, ljudima koji žive uz rutu ima posebno značenje. Njima trojici, ali i oni koji će se kasnije pojaviti kao pomagači u traženju starih puteva, nije bilo teško po vrućini i obraslom kamenjaru hodati sa mnom, pričati mi legende iz svog kraja i predlagati mi atrakcije koje bi “morali viđeti” svi koji tuda budu prolazili.
Sa sv. Liberana se staza spušta i obilazi brdo Želin glas te dolazi u selo Rožetići. To je naselje na samom ulazu u Majkove. A u Majkovima živi moj ratni drug Marko Biskup. S njim sam odlučio pronaći sve staze koje su povezivale zaseoke u Majkovima – od njegovih Prljevića preko majkovskog Liberana na brdu iznad Ratca do crkve sv. Trojstva pored kojih su lokve sa zaštićenom vrstom kornjača. “Nije ovuda ni‘ko hodao barem 50, ako ne i više godina”, govori mi Marko dok smo se probijali kroz draču, grmlje i stabla koja su izrasla na nekadašnjim putevima.
Međe se jako dobro drže, ali je put gotovo pa neprohodan. Na nekim smo dijelovima gotovo puzali. U zaseoku Grbljava još uvijek ima ljudi koji uzgajaju krave i koze, pa je tu put i očišćen i prostran. Od Grbljave do lokvi nas vodi starija gospođa Radmila Pitarević. Iako starija poprilično od nas, gospođa Radmila ima lagan i brz korak tako da je izgledalo kao da lebdi nad travom i kamenjima kojima smo hodali.
Ostavila nas je pored lokvi i vratila se svojim kozama, a mi smo nastavili tražiti put koji se spušta prema Slanome. Nismo uspjeli iz prve, ali nakon nekoliko telefonskih konzultacija, Marko je konačno otkrio put. Zarastao i gore nego oni kojima smo prije toga hodali. Provukli smo se nekako i tim serpentinama do mlinice i maslinika oko nje te se uz potok koji je očito nekada obilovao vodom, spustili do magistrale u Slanome. Stari put u centar Slanoga tu je presjeka moderna magistrala. Mi prelazimo put i spuštamo se, Kneževa dvora i Franjevačkog samostana na rivu u Slano. Završila je druga dionica.
Od Slanoga prema granici s BiH vodi makadamska cesta
Dio od Slanoga prema granici s BiH i sve do Orahova dola, prošao sam s Božom Burumom. On mi je bio “časnik za vezu” s raznim ljudima “koji su imali nešto za reći” o prostorima kojima je Camino trebao proći. Sam mi se javio i ponudio, iako ima posla preko glave. Bio je sretan što može pomoći i staviti svoj rodni kraj na rutu puta do Međugorja.
Stari put još je tu. Skriven u niskoj šumi, preko kamenjara i travnatih predjela. Božo i ja smo ga tražili i našli kako vijuga uz i preko postojeće ceste do Zavale. U malenom, ali iznimno lijepom selu, Češljari opet isti problem. Izgubili smo put. Božo je srećom znao čovjeka iz tog kraja – Iva Ćorića. Energija s kojom nam je taj čovjek pomagao bila je nevjerojatna. Iako imam kondicije, hvatati korak s njime bilo je kao utrkivati se s divokozom po planini. Posložio je konačno Ivo i taj dio mozaika našeg puta.
Ivo Ćorić preminuo je nekoliko dana nakon našeg susreta. Sjetio sam se naših susreta, njegova veselja što će Camino proći kroz njegovo selo. Bio je pun nade. Kada smo sjedali u njegovoj staroj kući, govorio je o tome kako bi se s putem mogli vratiti i neki mladi, neke obitelji koje su sada u Dubrovniku.
Veličanstvena špilja
Zadnji dio puta do Zavale “dešifrirao” nam je 80 i nešto godina stari Milan. Isprva se malo čudio zašto nam treba taj dio puta, ali je ipak, iako slabije pokretan, našao snage i otišao u šumu s Darijanom Peharom, koji koordinira projekt u ime Općine Ravno. Jedino što je, pomalo stidljivo, zamolio bilo je da mu, kada se staza bude čistila, damo drva koja posiječemo da ih ima za u kuću.
Na Zavali su temelji dvije crkve prije raskola 1054. godine, desetak stećaka pored njih, a stotinjak metara dalje i pravoslavni manastir, koji se u spisima spominje od 1514. godine. Par stotina metara desno nalazi se veličanstvena špilja Vjetrenica koja je kandidirana za UNESCO zaštitu. A s tog mjesta otvara se i pogled prema Popovom polju.
Tog jutra, dakle, kreće se iz Slanoga na moru, a završava u sasvim drugačijem okruženju Popova polja kroz koji ide rijeka Trebišnjica.
Četvrtom dionicom, ravnim makadamskim putem uz Trebišnjicu, sve do kraja Polja odnosno akumulacije Vrutak i samog Hutova, provezao sam se u vatrogasnom terencu s Jerkom Benderom. Tu su i salaši, građevine koje su seljani iz obližnjih, ali i udaljenijih sela, koji su obrađivali zemlju u polju, gradili kako bi tu čuvali urod – daleko od poplava i nametnika. Neke od njih mislimo urediti i prikazati cijelu priču o salašima.
Bender priča o i crkvi sv. Ane u polju i kako je nastala nakon što je grom uništio crkvu na brdu. No, Bender mi je više puta naglašavao kako moramo obnoviti jednu višestoljetnu mlinicu uz samu stazu. Mlinica, građena poput okrugle kule, služila i za ribolov. Poprilično je dobro očuvana, ali je obrasla u draču.
Hutovo ima nekropole stećaka i Hadži-begov grad na uzvisina iznad. Nekada centar ovog područja, sa školom od 600 učenika, sada nema niti jednog đaka. Rijetki stanovnici nadaju se kako će se ipak nešto promijeniti kada tuda bude prolazio Camino. Stanovnici Hutova naselili su Neum i Dubrovnik.
Od Hutova do Međugorja stare sam puteve tražio s HGSS-ovcima – supružnicima Mateom i Marijanom Dadić te Majom Andačić. I tu smo imali prilike probijati se ne samo kroz draču i grmlje bodljikave smreke nego i kroz tetiviku i gustu šumu. Od Hutova put vodi prema Cerovu do kojega prilazimo starim i zaboravljenim karavanskim putem. Silazeći nekom užom stazom do Cerova prolazimo pored muslimanskog groblja. Iako odavno na ovim prostorima nema pripadnika te vjere, navika ukopavanja pokojnika je ostala.
Vidimo to po nišanima od koji su neki iz 19., a mnogi otprije par godina. Spuštamo se u Cerovo u kojemu je jedino prezime – Menalo. Srećemo umirovljenu djelatnicu bosanske obavještajne službe i ugodno s njome ćakulamo. Uspinjemo se asfaltiranom cestom i krećemo ravnom dionicom lijevo prema Kolojanju. Ovo je nekada davno bio centar Ilirskih naselja u Neretvi.
Od Kolojanja tražimo stazu kojom bi se ponovo spustili u dolinu Neretve. Put je obrastao, ali s njega imamo izniman pogled na Svitavsko jezero i ugroženi park prirode Hutovo blato. Sišli smo u Sjekose, prešli rječicu i nasipom krenuli nekoliko kilometara do Karaotoka- srca Hutovog blata. I tu je bio kraj pete etape.
Vidikovac iznad grada
Šestu etapu smo trasirali u sličnom sastavu. Zapravo je ona bila prva koju smo u potpunosti prošli “na noga”. Prateći brežuljke s ilirskim grobnicama došli smo do rijeke Bregave i prešli preko osmanskog mosta iz 1517. godine, pola stoljeća starijega od onog mostarskog. Mustaj-begov most ga zovu. Prolazimo Klepce i Tasovčiće te željezničkim mostom dolazimo u Čapljinu.
Penjemo se stepenicama na vidikovac iznad grada i starom stazom nastavljamo dalje prema Međugorju. Prolazimo poljima smilja i preko tunela zaobilazimo autocestu koja se gradi prema Mostaru. Znali smo da ima neki stari put koji je povezivao Čapljinu i Međugorje, ali je potrajalo dok smo ga pronašli, nisu tu pomagale ni satelitske snimke ni karte. Isprva je to uska staza, ali nakon dvadesetak minuta ulazimo u šumu na široku stazu.
Tu nas dočekuje predsjednik HPD “Brotnjo” Martin Ivanković s kojim nastavljamo sve do Međugorja. On je sa svojim kolegama očistio i uredio završni dio Camina. Izbijamo na Brdo ukazanja. Od tamo smo mogli vidjeti čitav prostor Međugorja i zvonike sv. Jakova. Mimoilazeći se s grupama hodočasnika koji su išli uzbrdo na Brdo ukazanja, spustili smo se u polje i između vinograda došli do same crkve. Camino Dubrovnik dobio je time detaljnu trasu.
Hodočasnicima i svima koji budu šetali ovom stazom, uvjeren sam, nikako neće biti dosadno. Da će se i umoriti i oznojiti – zasigurno hoće. Ali, kada jednom dođu do brda iznad Međugorja, sve će to zaboraviti. I sav napor imat će svoj smisao.
Stazom će prvi šetači, hodočasnici i oni koji to nisu, moći prolaziti od 1. svibnja iduće godine.
(izvor: jutarnji.hr)