Piše: Emil Karamatić/BHTV
Priča koja je vezana za mostarski Aluminij počela je prije nekih 120 godina pronalaskom boksitne rude na širem području općine Čitluk. Prije nego što je domaće stanovništvo vidjelo korist od boksita, Austrougarska, a poslije za vrijem Drugog svjetskog rata Njemačka toliko su opustošili rudnik da su šanse za ponovno njegovo aktiviranje bile jako male. No, godine 1945. socijalističke vlasti kreću sa ponovnim istraživanjima. Prvi rezultati bili su vidni 1977. godine kada je osnovano poduzeće Aluminij Mostar.
Proizvodnja počinje 1981. a u sastav ulazi i tvornica Aluminij. Slijedi desetak pregalačkih godina. Mostarski Aluminij postaje simbolom industrijske moći grada Mostara. Ratna 1992. u Aluminiju je neki podaci govore, progutala oko 280 milijuna KM. Pljačka i požari su dokusurili to poduzeće. No ipak, Aluminij je 1999. godine ponovo u punom proizvodnom kapacitetu.
Dvadeset godina poslije skoro pa na rođendan slika je slijedeća:
Razne upravljačke strukture su ga ‘sasadile, presadile – odnijeli i posljednju demižanu vina iz njega, stvorili dugove, e pazite sad – od 280 milijuna KM, što je čisti pokazatelj da su poslijeratne fino uglađene upravljače strukture bile gore od ratnih požara i svih pljačkaša ma u kakvim uniformama bili. Iz Aluminija su obogatili, oprostite na izrazu posljednju političku (hm) i đidiju pogodnim ugovorima kakve im ni rođena majka ne bi dala. Danas mnogi od tih obogaćenih, ili barem naviknuti na lagodan život takva pitanja postavljaju da im je svako teško ko olovo. A pokvareno i smrdljivo kao svaka ustajalost.
Iz tog bogatog arsenala pametne vlade, izdvajamo ministricu financija FBiH koja se čudom čudi da mostarski Aluminij još radi. Da postoji. Ona se danima već pita, pa ljudi je li to moguće da je mostarski Aluminij još ‘uzgor. Da je među živima. Bio je to primjer bezosjećajnosti. Nemogućnosti mjerivosti socijalne inteligencije. Ali, evo ja bih onako uzgred pitao ministricu, a nije teško pitanje, a i sa manjom količinom empatije od njene bi mogli dati odgovor, odnosno svi oni koji su joj omogućili visok položaj.
Dakle, pitam ministricu – je li se ikad čudili što ste zaposjela visoku državnu funkciju …. Evo ministrice, ja se čudom ne mogu načuditi da barem jednom niste rekli – nisam ja za ovo. Ima pametniji, pokvareniji. Ili da ste rekli – ja se čudim da ovi građani mogu podnijeti ovoliku količinu gluposti u mom pitanju o Aluminiju. Ili recimo da se upitate – Hoću li ja na kraju biti kriva za sve tuđe ostavljene fekalije ….. I tako se ministrice pitate, naprosto zbog mentalne higijene. Samo se pitate. U svakom pitanju te vrste je spas. A to vam govorim iz razloga što moć uglavnom sprečava da se vidi bilo kakavo zlo. Zato se stoji ispred ogledala i pita onaj koga u tom trenutku najbolje vidite.
I šta slijedi.
Poslije izmišljenih korporacija koje utihnuše na društvenim mrežama, posebno na facbooku, a jedini smisao im je bio reklama vikara Aluminija, a po kazivanju znalaca su u kulturološkom smislu bile jače od Muselimovićevih Mostarskih proljeća, Aluminiji ulazi u novu eru strateških investitora koji će, a u to ćemo se uvjeriti, ponovno se okoristiti od Aluminija, ovaj put bez posrednika, te proždrti bez kapi vode i puno više od dosadašnjeg Aluminijevog duga iako smo ga precizirali, bolje na kraju reći od neutvrđeno točno milijuna KM. Zašto kažem neutvrđenih? Zato jer ni sami ne znaju koliko i kome su dužni ali jasno znaju koliko naplaćuju premije. Dok Vlada donosi povlaštene mjere kojim još više tereti ovog gubitaša nadat je se samo da ipak neće popustiti mjere zaštite na radu I nastati veće posljedice ovog menadžerskog upravljanja.
I kad sam ovu mučnu priču uspio razumjeti i svesti u jako mali prostor. Plan mi je slijedeći.
Mojih deset duluma u Višićima ću definitivno proglasiti državom. Kneževina Predlug sa svim ovlastima jedne osobe, tj mene.
I ne prilazite.